Video
No jesu li ti stogodišnjaci dugovječni zato što ne obolijevaju od bolesti od kojih smo svi mi ostali—srčanih problema, dijabetesa, demencije, artritisa i više—ili zato što su nekako zaštićeni od učinaka starenja?
Na temelju dosadašnjih podataka većina stručnjaka zaključila je da stogodišnjaci dođu tu gdje jesu jer imaju neku tajnu protiv starenja koja ih štiti od posljedica starenja. To je zato što su studije otkrile da stogodišnjaci imaju isto toliko gena koji doprinose bolestima kao i oni s dužim prosječnim životnim vijekom.
Međutim, u radu objavljenom u PLOS Geneticsu, istraživači predvođeni Stuartom Kimom, profesorom razvojne biologije i genetike na Univerzitetu Stanford, propituju tu dogmu. Otkrio je da naprotiv, stogodišnjaci mogu imati manje gena koji doprinose velikim hroničnim bolestima. To ne znači da ljudi koji žive do svoje 100-te takođe nemaju neke zaštitne gene protiv starenja, ali Kimova studija pokazuje da oni ne doživljavaju toliko bolesti kao ljudi koji su kraćeg vijeka.
Kimov tim došao je do tog zaključka nakon što je proveo novu vrstu genetske analize. Većina pokušaja traženja gena povezanih sa starenjem upoređuje genome stogodišnjaka i ljudi s prosječnim životnim vijekom i odabire regije u kojima se karte razlikuju. To su potencijalne mete starenja, ali, kako napominje Kim, mogle bi biti i negativne posljedice.
“Budući da pretražujete stotine hiljada, a sada i milione varijanti, stvara se velika buka. Stoga je teško vidjeti signal usred sve te buke”, dodaje.
Kako bi pročistio signal, Kim je ovu uporedbu stavio još jednu informaciju. Iznio je pretpostavku da geni bolesti mogu smanjiti izglede da neko doživi 100 godina te se u svojoj analizi usresredio samo na poznate gene koji uzrokuju bolesti.
“S tim možemo bolje nagađati o tome što je stvarno loše za postati stogodišnjak”, kaže.
Filtrirana analiza otkrila je pet glavnih područja od interesa za dugovječnost. Četiri su poznata; oni uključuju gen povezan s Alzheimerovom bolešću, područje koje je uključeno u srčane bolesti, gene odgovorne za ABO krvnu grupu i HLA regiju imunološkog sistema koju je potrebno uskladiti za transplantaciju organa kako bi se izbjeglo odbacivanje. Oni imaju poznate veze s dugovječnošću. Gen za Alzheimerovu bolest, ApoE, na primjer, povezan je s kraćim životnim vijekom, dok su varijante srčanih bolesti uključene u usmjeravanje životnog vijeka stanice, a poznato je da je O krvna grupa povezana s boljim zdravstvenim ishodima i preživljavanjem.
Peta regija je bila ona koja nikada prije nije bila povezana s dugovječnošću, a Kim priznaje da se ne zna mnogo o tome kako bi mogla pridonijeti dužem životu, osim da mutacija u genskoj regiji mogu doprinijeti neurološkim bolestima.
“Čini se intuitivno očitim da je izbjegavanje bolesti dio strategije da se postane stogodišnjak, ali postoji stvarno, jako jaka dogma na terenu da nije došlo do iscrpljivanja gena bolesti kod stogodišnjaka i da je sva njihova dobrobit preživljavanja dolazila od zaštite od gena protiv starenja. Mislim da su bili u krivu”, dodaje.
One prethodne studije koje su ukazivale na ovaj učinak protiv starenja u odnosu na učinak manjeg broja gena koji uzrokuju bolesti su bile manje.
Kimin tim pokazuje da način na koji stogodišnjaci dođu do svog drugog stoljeća može uključivati više od toga da budu blagoslovljeni genima protiv starenja.
“Otkrili smo da, barem djelomično, žive duže jer se ne razboljevaju”, kaže on.
Preporučeno
On takođe spremno priznaje da bi oni takođe mogli imati koristi od nekog faktora protiv starenja koji istraživači još nisu otkrili.
