Uvijek se Milena Dravić trudila da u inostranstvu prezentuje i neka obilježja ovdašnje tradicije. Na uručenju nagrade u Kanu 1980. veliku je pažnju privukla i njena haljina.

“Bila je to haljina od prizrenske svile, božanstvenih boja, koju mi je kreirao, po modelu starih srpskih haljina, naš čuveni kreator Aleksandar Joksimović. Imala sam na sebi i stari srpski nakit. Tamo je, razumije se, bilo puno stranaca. Ljudi su bili oduševljeni haljinom, što bi se reklo, kumili su me i molili da im nabavim isti takav materijal”…

Po povratku u Beograd kupila sam ako se još iko sjeća prodavnica po gradu koje su se zvale “Duga resa” gdje se prodavalo srpsko platno i slične stvari poručenih čitavih 40 metara prizrenske svile i slala je u London, Pariz…

Goran Paskaljević, Milena Dravić i Ljuba Tadić u Kanu 1980. povodom projekcije filma “Poseban tretman”. Milena je u haljini od prizrenske svile.

Ona je jedina glumica sa ovih prostora koja je nagrađena na ovom čuvenom festivalu baš za ulogu u ovom Paskaljevićevom filmu. Njena Kaća, dok joj na licu titra nezaboravni izraz kroz koji se prelamaju i nada i očaj, tako jednostavno, a tako snažno i svevremeno izgovara: “Teško je boriti se za prave stvari u ovako malom gradu, pogotovo kad ste žena“

“To me podsjeti na Ameriku, gostovanje sa predstavom “Milena u svijetu muškaraca” koju sam radila po tekstu Duška Radovića. Tamo sam upoznala Lajzu Mineli. Divan susret, dirljiv razgovor… Poklonila sam joj za uspomenu suvenir, mali par srpskih opanaka”

(iz monografije “Milena Dravić”, autora Tatjane Nježić)

blic.rs.foto: privatna arhiva