Razdvojili trojke po rođenju zbog eksperimenta, uništili im živote zauvjek

Pedesete i šezdesete bile su “divlji zapad” psihologije, a sprovodila su se i istraživanja koja bi se danas smatrala krajnje nemoralnim i nedopustivim. Jedna od tema koja je naučnike najviše zanimala bila je (i ostala) “nature vs. nurture” debata, ili je li važnija uloga odgoja ili genetike.

Jedan takav eksperiment je uništio i živote trojici braće – Bobiju Šafranu, Ediju Galandu i Dejvidu Kelmanu, trojkama koji su razdvojeni ubrzo nakon rođenja i dati na usvajanje u vrlo različite porodice. 

Sve je krenulo kad je 19-godišnji Robert Šafran došao na prvi dan predavanja na Salivan Komjuniti Koledž. Bio je šokiran jer se činilo kao da ga već svi znaju i pozdravljaju, ali imenom Edi. Kockice je složio Majkl Domnik, koji je Šafrana pitao je li usvojen.

Domnik je bio prijatelj Edvarda Galanda, koji je odustao od obrazovanja godinu ranije, a znao je da je i Galand usvojen. Odmah ga je nazvao, a Šafran je bio u šoku što čuje glas koji je identičan njegovom. Istog dana Domnik i Šafran su otišli da posjete Galanda.

“Kada su se vrata otvorila, moje lice me gledalo. Sve je drugo nestalo, bili smo samo Edi i ja“, rekao je Šafran. 

Ali, piše “The New York Post”, nisu bili samo Edi i Bobi, u igri je bio i treći brat. Nekoliko mjeseci kasnije Dejvid Kelman, student na Kvins Koledžu, vidio je sliku braće u novinama. Nazvao je kuću Galand i dobio Edijevu majku koja je rekla: “Bože, pa otkud izlaze”. 

Životna priča luđa od holivudskog filma pretvorena je u hvaljeni dokumentarac pod naslovom “Three Identical Strangers” (“Tri identična stranca”), reditelja Tima Vardla. To su hronike ekstatične sreće susreta, medijske eksponiranosti i ne baš srećnog raspleta trojice braće. Tih godina su Bobi, Edi i Dejvid bili apsolutne zvijezde – gostovali su u nebrojenim programima gdje se javnost divila njihovim identičnim licima i figurama, manirima, glasu, načinu ponašanja i mišljenjima.

“Radili smo mnogo ludih stvari, divljali smo po Njujorku i nosili se na ramenima, zaustavljajući saobraćaj. Na ulici nas je susrela i Eni Libovic, koja nas je povela na zabave i fotografirala, a glumili smo i u filmu Suzan Sajdelman “Desperately Seeking Susan”, i to u sceni s Madonom”, prisjećaju se braća. 

Dok su trojke uživale u svojoj novonađenoj vezi i beskonačnim sličnostima, pa i 15 minuta slave, njihovi roditelji su započeli istragu o tome zašto su uopšte razdvojeni i zašto im nije rečeno da djeca koju usvajaju imaju braću. 

Tri porodice su sinove usvojile od agencije “Louise Wise Services”, gdje su i otišli na prvi razgovor. Tamo su ih prvo uvjeravali da nema pravila da moraju roditeljima reći imaju li djeca braću ili sestre, ali nakon što su ih nekoliko puta ulovili u laži, agencija, koja je gotovo odmah nakon toga propala, im je priznala o čemu je riječ. Trojke je 1961. godine rodila tinejdžerka, a razdvojeni su kada su imali šest mjeseci. Odgajani su u porodicama u radijusu 160 kilometara.

Prije nego što su djeca smještena u nove domove, agencija je potencijalnim roditeljima rekla da su dječaci dio “rutinske studije o razvoju djece”. Roditelji kažu da je implicirano da učestvovanje u studiji povećava šanse da usvoje. Prvih deset godina njihovih života braću je posjećivao doktor Peter Neubauer, poznati dječiji psiholog koji je blisko sarađivao s kćerkom Sigmunda Frojda, Anom, i njegov tim.

Upravo je Neubauer um iza cjelokupnog istraživanja.

“Prve dvije godine bile su četiri posjete godišnje, a onda dvije ili jedna“, kaže reditelj Vardl i napominje da je jasno da su naučnici i duže od deset godina, koliko je eksperiment formalno trajao, nadgledali razvoj dječaka. 

Ideja istraživanja je razdvojiti do sada nepoznat par blizanaca i trojki i staviti ih u što različitije domove, te kroz to pokušati odgovoriti na pitanje je li važniji odgoj ili biologija.

Dejvid je završio u radničkoj porodici Kelman, Edi u porodici srednje klase, a Bobi kod bogatih Šafranovih. Dejvidov otac, vlasnik prodavnice mješovite robe, bio je topao čovjek kojeg su zavoljela i druga dva brata, pa su ga svi zvali Bubula. Šafran kaže da je njegovo odrastanje bilo malo drugačije jer oca, ljekara, često nije bilo, dok se s ocem najviše sukobljavao Edi čiji je otac, kaže, imao “drugačije ideje o tome šta muškarac treba  biti”.

“Oni koji su nas nadgledali kao neke bakterije vidjeli su da postoji problem, i mogli su pomoći, ali nisu htjeli“, rekao je Kelman za “The Post”, a i njegov otac je govorio da bi, da je znao, usvojio svu trojicu.

I njihov odnos, kad je slava jenjavala, se dosta promijenio. Shvatili su da, uprkos nevjerovatnim sličnostima, ne dijele baš sve i u nekim stvarima su različiti.

“Počele su nam se malo otvarati oči. Postojali su periodi kad bi dvojica braće bila bliža, onda je bilo teško biti onaj treći“, rekao je Kelman.

{youtube}c-OF0OaK3o0{/youtube}

Tokom jednog susreta upoznali su biološku majku, ali nijedna strana nije bila impresionirana, pa se odnos nije nastavio. Godine 1988. su otvorili restoran “Triplets Roumanian Steakhouse”, koji je nekoliko godina kasnije napustio Šafran, što je takođe nagrizlo odnose. Njihovi roditelji nikada nisu uspjeli pronaći advokata koji bi tužio agenciju. Braća su osnovala i svoje porodice, Dejvid i Dženet Kelman imali su dvije ćerke, Robert i Ajlin kćerku i sina, a Edi i Brenda jednu kćerku. Činilo se da je Galandov život najviše promijenjen otkrićem braće. Nije se slagao s ocem, pa kada je upoznao braću “mislio je da je sada, napokon, pronašao porodicu”.

Tragično je da se Edi nekoliko puta selio kako bi bio bliže braći. Tri puta je mijenjao kuću kako bi bio bliži Dejvidu, i živio je bukvalno preko ulice kada se 1995. godine ubio.

“Upucao se“, kaže reditelj Vardl o bratu koji je pokazivao simptome bipolarnosti.

Nakon njegovog suicida više nije bilo niti tračka one prvobitne euforije, i Šafran i Kelman su se udaljili, sada ih je opet spojilo, kažu, snimanje dokumentarca.

Šafran je danas advokat u Bruklinu, Kelman radi u osiguravajućem društvu u Nju Džerziju i razveo se.

Njihova djeca su izuzetno bliska s kćerkom pokojnog brata.

Neubauer, koji se nikada nije pokajao, umro je 2008. u 94. godini života, a njegov rad nikada nije objavljen.

Čuva se na fakultetu i ne smije se otvarati prije 2065.