Kada kažete nešto lijepo, brže bolje tražite drvo da o njega kucnete tri puta, a nerijetko i kažete: “Da ne čuje zlo”. Međutim, znate li ko zaista ne treba da čuje to nešto lijepo i zbog čega baš kucate o drvo?

U mnogim kulturama, uobičajeno je praznovjerje da ljudi kucaju o drvo da bi prizvali sreću ili odbili nesreću. Ipak, dok je izraz “kucati o drvo” poznat od 19. vijeka, čini se da nema univerzalnog dogovora o tome kako je nastao.

Jedno od najčešćih objašnjenja za ovaj fenomen je običaj iz drevnih paganskih kultura, kao što su Kelti, koji su vjerovali da duhovi i bogovi žive u stablima.

Kucanje o deblo stabla vjerovatno se praktikovalo da bi se podstaklo dobro raspoloženje i zatražila zaštita natprirodnih bića. Takođe, to je mogao da bude način iskazivanja zahvalnosti za sreću koju čovjek ima.

Još jedna teorija jeste da su ljudi kucali o drvo da bi izbjegli zle duhove ili ih spriječili da slušaju kad su se hvalili zbog svoje sreće, čime se sprečavao preokret njihove sreće u nesreću. U međuvremenu, hršćani često povezuju ovu praksu s drvetom krsta s Hristovog raspeća, piše History.

U prošlosti su paganski narodi vjerovali da duhovi žive u drveću, a da kucanjem po drvetu ljudi mogu da zatraže pomoć dobrih duhova ili da će tim gestom otjerati zle duhove.

Neki istoričari i istraživači smatraju da je kucanje o drvo noviji fenomen. U svojoj knjizi “Zov igrališta” (The Lore of the Playground), britanski folklorista Stiv Roud prati istorijski razvoj dječije igre iz 19. vijeka pod nazivom “Tiggy Touchwood”, vrstu igre u kojoj su igrači imuni od toga da su uhvaćeni kad god dodirnu komad drva poput vrata ili stabla.

“Budući da je igra bila zamišljena da pruži ‘zaštitu’ igračima, gotovo je sigurno da je ona izvor savremene praznovjerne prakse kucanja o drvo”, objašnjava Roud.

Izvor: 24sata.hr