Video
Podaci dodatno potvrđuju ono na šta stručnjaci dugo upozoravaju: tržište nije ni približno ravnopravno, piše Biznis CG.
Prema finansijskim pokazateljima, pet najvećih kompanija stranog kapitala – Jugopetrol (Grčka), INA (Hrvatska), Petrol (Slovenija), Hifa Oil (BiH) i Lukoil (Rusija) – ostvarilo je ukupno oko 509 miliona eura prihoda. U odnosu na ukupno tržište od približno 582 miliona eura, to znači da strane kompanije kontrolišu čak oko 87 odsto tržišta naftnih derivata u Crnoj Gori.
Ostatak pripada svim domaćim distributerima zajedno – što jasno govori o neravnoteži koja se sve češće opisuje kao strukturni disbalans, pa i zatvoreni tržišni sistem sa elementima kartela.
Domaće kompanije na marginama
Iako se formalno vodi kao liberalizovano, tržište goriva u Crnoj Gori u praksi funkcioniše pod snažnim uticajem nekoliko velikih sistema. Oni dominiraju infrastrukturom, imaju razvijene lance snabdijevanja i značajnu pregovaračku moć.
U takvom okruženju, prostor za nove ili manje aktere je ograničen, a konkurencija sužena.
Postoji sve izraženija percepcija da tržište nije otvoreno, već da je riječ o sistemu u kojem su pravila igre unaprijed određena.
Domaći distributeri, s druge strane, suočavaju se sa ozbiljnim razvojnim barijerama. Ključni problem nije samo kapital, već prije svega – pristup infrastrukturi.
Administrativne procedure za izgradnju skladišta i terminala, posebno na Primorju, traju fornalno godinama iako praktično domaći naftaš ne može dobiti dozvolu. Investicije čekaju dozvole, dok konkurencija već ima razvijene logističke mreže.
U takvim uslovima, razvoj domaćih kompanija je usporen ili potpuno blokiran.
Bez mogućnosti skladištenja i kontrole lanca snabdijevanja, nema ni realne konkurencije.
Marža od 6,3% – granica opstanka
Dodatni problem predstavlja rigidno regulisana marža od 6,3 odsto, koja nije mijenjana decenijama.
U međuvremenu, troškovi poslovanja su rasli nekoliko puta (priča se od 700 odsto) – od transporta do radne snage i energije – ali marža je ostala ista. Posljedica je jasan pritisak na poslovanje, posebno kod manjih domaćih igrača.
Sa postojećom maržom, održavanje sistema je izazov, a razvoj gotovo nemoguć.
Takav model obeshrabruje investicije, modernizaciju pumpi i širenje mreže, čime se dodatno učvršćuje postojeća tržišna struktura.
Potrošnja raste, zavisnost ostaje
Podaci iz energetskog bilansa za 2026. godinu pokazuju da potrošnja goriva u Crnoj Gori nastavlja da raste.
Ukupna planirana potrošnja iznosi 461 hiljadu tona, što je oko sedam odsto više nego prethodne godine. Najveći dio otpada na eurodizel – čak više od 76 odsto, dok motorni benzin učestvuje sa oko 12 odsto.
Ova struktura jasno ukazuje na visok nivo zavisnosti od uvoza i distribucije – i to u sistemu koji kontroliše mali broj velikih kompanija.
Finansijski rezultati dodatno oslikavaju stanje na tržištu.
Dok pojedine kompanije bilježe snažan rast – poput Hifa Oil (+169%) – dio tržišta stagnira ili pada. INA je, primjera radi, prešla iz gubitka u profit, što ukazuje na prilagodljivost velikih sistema.
Istovremeno, dio domaćih kompanija bilježi pad, što potvrđuje da postojeći model ne favorizuje njihov razvoj.
Rizik u vremenu globalne neizvjesnosti
U vremenu globalnih kriza, poremećaja na tržištu energenata i geopolitičkih tenzija, dodatno zabrinjava činjenica da:strane kompanije kontrolišu gotovo kompletno tržište goriva u Crnoj Gori
Takva zavisnost nosi ozbiljne ekonomske, ali i bezbjednosne implikacije.
Šta treba mijenjati?
Liberalizacija tržišta – veća konkurencija može dugoročno dovesti i do nižih cijena
Povećanje marže – kako bi se omogućile investicije i razvoj
Podrška domaćim kompanijama – prije svega kroz brže dozvole i razvoj infrastrukture
Pametna uloga države – intervencije samo u slučaju poremećaja na globalnom tržištu
Drugim riječima, država ne treba da bude stalni regulator cijena, već korektiv u kriznim situacijama.
Bez suštinskih reformi – prije svega liberalizacije tržišta i stvaranja uslova za razvoj domaćih firmi – ova neravnoteža će se dodatno produbljivati.
Preporučeno
A u sektoru koji je ključan za funkcionisanje ekonomije, takva zavisnost nije samo tržišno pitanje – već i pitanje strateške stabilnosti države.
