Video
Na dan socijalne pravde, najviše govorimo o onome što je najveći problem u svakom društvu, socijalna zaštita i siromaštvo. Iako se najviše govori na današnji dan, mislim da bi trebalo da nam to bude dominantna tema svakog dana. A postaćemo država socijalne pravde, kad ne budemo pričali o ovom problemu već kad ovo bude potpuno uređen sistem i kad svi budu imali dostojanstvene uslove kako za život tako i za rad.
Jedna od komponenti koja donosi većoj socijalnoj jednakosti je i dijalog, uključivanje određenih aktera u proces donošenja odluka, kako bi te odluke upravo zadovoljile potrebe onih kojima su i namijenjene.
Ono što je bilo interesantno i aktuelno prošle nedjelje je predlog zakonskih rješenja o povećanju akciza, poreza i slično , početkom februara, mjesec dana nakon usvajanja budžeta.
Ne bi bilo ništa čudno, u situaciji kad imamo problem sa održivim javnim finansijama, usvajanje ovakvih odluka, ali jeste čudno, štoo za ovakve odluke nisu konsultovani akteri na koje će se ove odluke odnositi. Tako da o povećanju akciza, poreza, nije bilo nikakve diskusije niti dijalog sa privredom, a od nje se očekuje da istrpi posljedice ovakvih odluka. Na ovaj način, osim što se jasno šalje poruka o netransparentnosti i zatvorenosti državnih institucija, šalje se jasna poruka da u narednom periodu, bez ikakvih najava i konsultacija možemo očekivati dodatna povećanja poreza, akciza i svega onoga što će na kraju da najviše ugrozi privredu, a samim tim i životni standard građana.
Osim zakonskih rješenja, nedostaje otvoreni dijalog za veliki broj inicijativa, kao i aktivnosti koje su implementirane i koje direktno određuju ekonomsku sliku i prave plan ekonomskog razvoja. Često, ne samo u ovom periodu, ovako donesene odluke za sobom nose i velike posljedice. Posebno odluke koje su donijete bez analize, i odluke koje uključuju mijenjanje postojećeg rješenja bez kreiranja novog, već stopiranje postojećeg rješenja pa tek onda pronalazak rješenja za budućnost. Takva je situacija koja je trenutno aktuelna sa trajektnom linijom. Ako ugovor nije bio dobar, nije bio po zakonu, naravno da ga treba prekinuti, ali ne može se prekinuti ugovor ukoliko nemamo alternativno rješenje, jer tad dobijamo ono što vidimo na toj liniji, ogromne kolone, kašnjenja i usporavanje svega. Ovo negativno utiče na sve aspekte sruštva, od građana do privrede, a mogla se zaobići kreiranjem rješenja prije donošenja odluke.
Ako bi se posmatrali onaj aspekt društva koji je i glavni za razvoj svakog društva, a to je realni sektor, podaci o uključenosti poslovnog sektora u proces donošenja odluka, za jednu zemlju, sledeću članicu EU, moram priznati da su na veoma niskom nivou. Shodno Godišnjem izvještaju o uključenosti privrede u proces donošenja zakona za 2022. godinu Savjeta za konkurentnost Crne Gore, ukupna uključenost privrede je bila 26,3% (21 zakon), pri tome u početnoj fazi izrade zakona 17,5%, kroz javnu raspravu 13,8%, dok je učešće u radu radnih grupa bilo 13,8%, što ukazuje da je nivo uključenosti daleko od poželjnog nivoa.
Ovi podaci nas upozoravaju, da upravo demokratski instrument, koji u svim razvijenim društvima se koristi kao osnovni i glavni model u Crnoj Gori je još uvijek daleko od poželjnog. Ovo jesu stvari koje moramo mijenjati jer jedino sa uključivanjem svih subjekata u proces donošenja odluka možemo postići bolji ekonomski položaj naše države a samim tim se približiti tom dugo željenom cilju, da budemo država socijalne pravde.
Mnogo je ovakvih primjera, još više je primjera gdje su odluke donijete bez ekonomske analize i stvarne slike o tome na koji način određeno zakonsko rješenje utiče kako na rad privrede tako na životni standard građana.
Preporučeno
Upravo da bi svi bili jednaki, svi moramo da budemo aktivni u društvu. Ukoliko želimo da budemo društvo dostojanstveno za sve, svi moramo da se čujemo. I iz ugla ekonomije, ukoliko želimo da idemo naprijed, moramo da donosimo održive odluke, odluke kreirane na bazi stvarnog stanja, odluke koje neće ugroziti ni građane ni privredu. Jedino tad, možem oočekivati da ćemo krenuti naprijed.
