Video
“Za razliku od ranijeg pristupa, kao bitna novina u pogledu odgovornosti za uspjeh procesa naglašeno je povjerenje. Dakle, kako bi proces pristupanja povratio vjerodostojnost obje starne i ispunio puni potencijal, potrebno je da počiva na čvrstom povjerenju, uzajamnom vjerovanju i jasnijoj posvećenosti obje strane”, kaže Lojpur.
Zašto pregovori sa Evropskom unijom dugo traju, i šta je sve prethodilo usvajanju nove metodologije?
LOJPUR: U funkciji potpunijeg razumijevanja toka pregovaračkog procesa između EU i Crne Gore, treba imati u vidu čitav period u kome je započet i kako se odvijao evropski put Crne Gore, počevši od 21. maja 2006. godine, te 29. juna 2012, godine kada su pregovori zvanično započeti. To je u početnoj fazi bio period postupnog oporavka od globalne ekonomske krize što je u konačnom oslabilo ekonomsku moć pojedinih članica EU, neke su bankrotirale kao što je bio slučaj sa Grčkom; zatim, to su bile godine kada su čelnici vlada i šefovi država zaključili da nisu ispunjeni strateški ciljevi iz tzv. Lisabonske agende prema kojima je EU trebalo da postane najkonkurentnija i najdinamičnija ekonomija svijeta, pa je izlaz pronađen u novom strateškom dokumentu „Evropa 2020″ i dr.
Istovremeno su se na globalnoj geopolitčkoj ravni dešavali radikalni pomaci sa pojavom novih ekonomski moćnih država poput Kine i Indije. EU je bila suočena sa nizom poteškoća koje su ozbiljno skrnavile njenu ideju vodilju i otežavale ciljeve zbog kojih je osnovana. Situaciju je dodatno otežala najava Velike Britanije o izlasku iz EU, (što se konačno i obistinilo), zatim promjena političke ravnoteže koja je na izborima za evropski parlament dovela do jačanja desnice, te vidnim neslaganjem Francuske u pogledu proširenja iza čega je u pozadini stajalo nezadovoljstvo zbog jačanja njemačke moći i uticaja. Sve navedeno je upućivalo na to da EU boluje od pomanjkanja liderstva i ne slaganja oko ključnih pitanja uključujući i proces proširenja novim članicama.
U čemu se sastoji suština unapređenja procesa pristupanja EU što bi trebalo da omogući primjena inovirane metodologije proširenja?
LOJPUR: Sadržajem spomenutog dokumenta su u funkciji davanja nove energije i poboljšanja djelotvornosti obuhvaćena četiri bitna aspekta procesa u narednom periodu iskazani u formi zahtjeva: a) više vjerodostojnosti; b) snažnije političko upravljanje, c) dinamičniji proces, i d) predvidljivost, pozitivna i negativna uslovljenost.
U tom smislu već i površan uvid u predložena rješenja upućuje na zaključak da se radi o novom početku, bolje reći ovo je istinska prilika da se uoči i na valjan način ocijeni napredak zemlje kandidata, kako po pojedinim poglavljima, tako i cjelini. Jedna od ključnih postavki je da se ovaj put u prvi plan ističe da je riječ o „čvrstim, na zaslugama zasnovanim izgledima za ponopravno članstvo Zapadnog Balkana u EU koji su istovremeno u sopstvenom političkom, bezbjednosnom i ekonomskom interesu same EU”, te da je zadržavanje i unapređenje politike proširenja nezamenjivo za kredibilitet EU, njen uspjeh i uticaj u regionu i izvan njega.
Koja je to bitna razlika u odnosu na raniji pristup?
LOJPUR: Za razliku od ranijeg pristupa, kao bitna novina u pogledu odgovornosti za uspjeh procesa naglašeno je povjerenje. Dakle, kako bi proces pristupanja povratio vjerodostojnost obje starne i ispunio puni potencijal, potrebno je da počiva na čvrstom povjerenju, uzajamnom vjerovanju i jasnijoj posvećenosti obje strane. Jednostavno rečeno, pored toga što se traži da lideri Zapadnog Balkana moraju na kredibilniji način realizovati svoju posvećenost, i EU se sama obavezuje da „ispunjava svoju čvrstu posvećenost procesu zasnovanom na zaslugama”. Pored toga, ističu se zahtjevi u pogledu snažnijeg fokusiranja na temeljne reforme, vladavinu prava, finansijsku podršku EU i ekonomsko snaženje zemalj a aspiranata za članstvo, što će biti sistematski praćeno u formi redovnih konsultacija, komisija, ministarskih kontakata i sl., pa sve do nivoa da zemlje kandidati u svojstvu posmatrača učestvuju u radu ključnih foruma EU koji su od značaja za njih.
U funkciji praćenja napretka u pregovorima novinu predstavlja i grupisanje poglavlja u klastere što će poboljšati njihovu horizontalnu upućenost i omogućiti lakše praćenje toka pregovora kao cjeline. Ono što je posebno naglašeno jeste da se pregovarački okvir za Crnu Goru i Srbiju neće mijenjati, ali da je njima prepušteno da iskoriste prednosti predložene metodologije u mjeri u kojoj je to njima prihvatljivo.
Hoće li predlog nove metodologije biti dodatni ograničavajući faktor ili podsticaj ubrzanju i okončanju pregovora između Crne Gore i EU?
LOJPUR: Pođimo od toga da, po meni, postoji samo jedan pouzdan kriterijum za ocjenu valjanosti predloženih izmjena u pregovaračkoj metodologiji, a to je u kojoj mjeri i koliko će njenom dosljednom primjenom sa obje strane, znači od EU i zemalja kandidata za prijem, biti skraćen period pregovaranja, bolje reći da li će čitav proces biti okončan i prije 2025. godine. Ne bude li se to desilo, onda bi to značilo vraćanje na staro i njihovo zadržavanje na evropskoj periferiji do daljnjeg. To bi mi posve ličilo na sportski tim koji godinama samo vrijedno trenira i to intenzivno, ali nikako ne igra utakmice i nema rezultata. Dakle, krajnji učinak čitavog procesa ne možemo nikada u potpunosti saznati dok je neka zemlja van EU, pravu potvrdu kvaliteta i dometa pregovora osjetićemo kada profunkcionišemo kao dio sistema EU.
Svojim odnosom prema politici proširenja EU je dala vjetar u leđa euroskepticima…
LOJPUR: To je tačno. Nije sporna činjenica da je EU još od Soluna 2000. i 2003. godine izražavala nedvosmislenu podršku evropskoj perspektivi Zapadnog Balkana, ali isto tako, onog momenta kada je 2025. godina označena ka “dan D” za priključenje Crne Gore EU, to svakako nije djelovalo nimalo ohrabrujuće, i na domaćem terenu je dalo vjetar u krila euroskepticima. U tom pogledu jedini logičan odgovor koje je iz Crne Gore “otišao” ka EU i kao takav bio saopšten i obrazložen u domaćim okvirima je da ćemo se u narednom periodu više fokusirati na kvalitet, ne opterećujući se mnogo datumima i brzinom.
Da se radilo o ispravnom postupanju ovih dana je potvrdio svojim stavom i novi komesar za proširenje EU Oliver Varhelji kazavši da su datumi osjetljivo pitanje, i da stvar nije u tome da se “utvrđuju i kasnije mijenjaju rokovi, već da se obezbijedi proces koji će do toga dovesti”. Moguće da ovakvo opredjeljenje nije bilo dovoljno vidljivo u javnosti, ali u suštini je u međuvremenu došlo do prekompozicije pregovaračkog procesa na način što se fokus pregovora postupno sa transponovanja evropske pravne regulative pomjerao na njenu što dosljedniju implementaciju i što se sa ponudom inovirane metodologije koja je uslijedila ovih dana pokazalo kao pravi potez.
Imajući u vidu sve što se dešavalo u procesu pripreme i obznanjivanja nove metodologije, da li su stvari oko prijema novih članica sa izborom nove evropske vlade krajem 2019. godine krenule nabolje?
LOJPUR: Sasvim sigurno da je nakon izbora nove evropske vlade ovo pitanje dobilo na značaju, a dilema da li unutrašnjem snaženju i objedinjavanju EU pristupiti prije njenog proširenja novim članicama, na neki način je razriješena stavom da reforme u EU ne treba da dovode u pitanje prijem novih članica, što je u konačnom rezultiralo dokumentom “Unapređenje procesa pristupanja vjerodostojna perspektiva EU za Zapadni Balkan”, objavljenim početkom februara ove godine.
Preporučeno
Tako, npr. gospođa Ursula von der Leyen koja je 1. decembra prošle godine preuzela dužnost predsjedavajućeg Evropskom komisijom je već u prvom nastupu pred novinarima kazala da se zalaže da u pristupnim pregovorima promjene procesa idu paralelno, odnosno da se zemljama da prilika da počnu pristupne pregovore”. Ujedno, posebno je naglasila da je nedavna odluka o neotvaranju pristupnih pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom bila “strateška greška” EU. Sličnu poruku u obraćanju Evropskom parlamentu poslao je i komesar za proširenje Varhelji kazavši da će se novom metodologijom “ojačati” pristupni proces, da će isti postati “dinamičniji”, tako da kada kandidati za prijem postignu opipljive rezultate da EU mora uzvratiti, te da mu je cilj da bar jedna zemlja sa Zapadnog Balkana postane članica EU do kraja njegovog petogodišnjeg mandata.
