Referendum na Islandu nije bio glasanje o samom članstvu u Evropskoj uniji, već o tome da li treba ponovo otvoriti pristupne pregovore. Ipak, rezultat – 52,8 odsto glasova protiv i 47,2 za, uz izlaznost od čak 82,5 odsto – predstavlja politički udarac evropskoj politici proširenja. Island je već dio Evropskog ekonomskog prostora i Šengena, pa je dio birača procijenio da mu formalno članstvo ne donosi dovoljno koristi u odnosu na mogući gubitak kontrole nad sopstvenim resursima, prije svega ribarstvom.

Za Evropsku uniju rezultat dolazi u nezgodnom trenutku. Rat u Ukrajini, promijenjeni bezbjednosni odnosi u Evropi i geopolitičko nadmetanje ponovo su proširenje vratili među strateške prioritete Brisela. Evropska komisija je posljednjih mjeseci upravo Crnu Goru predstavljala kao najnapredniju kandidatkinju, a proces pripreme pristupnog ugovora već je pokrenut.

Zato se nakon islandskog referenduma pažnja još više usmjerava prema Podgorici.

Ne zato što je rezultat na Islandu direktno ugrozio crnogorsko članstvo, već zato što Crna Gora sada ima još veću političku težinu u priči o tome može li EU u narednim godinama zaista pokazati da je politika proširenja funkcionalna.

CRNA GORA MORA DA ISKORISTI TRENUTAK

Podgorica je pred mnogo konkretnijom fazom procesa nego što je bila prije nekoliko godina. Cilj je da se sva pregovaračka poglavlja zatvore do kraja 2026, nakon čega bi trebalo da uslijedi završna procedura i ratifikacija pristupnog ugovora.

EU i Crna Gora su tokom 2026. nastavile zatvaranje pregovaračkih poglavlja, a Savjet EU navodi da su među posljednjim zatvorenim oblastima sloboda kretanja radnika, zaštita potrošača i zdravlja.

To mijenja i prirodu političkog rizika.

Dok je u ranijoj fazi glavno pitanje bilo da li će Crna Gora sprovesti dovoljno reformi da zatvori poglavlja, u završnici će se sve više postavljati pitanje da li će 27 država članica biti spremne da prihvate novu članicu.

A politička situacija u tim državama nije ista kao prije desetak godina.

FRANCUSKA – NAJVAŽNIJA POLITIČKA NEPOZNANICA

Najveću pažnju privlači Francuska, jer će predsjednički izbori 2027. biti prvi veliki test evropske političke slike nakon islandskog referenduma.

Emanuel Makron ne može da se kandiduje za treći uzastopni mandat, a Nacionalno okupljanje Marine Le Pen i Džordana Bardela ulazi u izbornu godinu sa realnom šansom da prvi put preuzme predsjedničku vlast. Evropski savjet za spoljne odnose ocjenjuje da je Bardel trenutno jedan od vodećih kandidata i da bi njegova pobjeda predstavljala veliku promjenu francuske uloge u Evropi.

Za Crnu Goru je, međutim, važno ne svesti ovu priču na pitanje da li je Nacionalno okupljanje „za“ ili „protiv“ proširenja.

Mnogo je važnije što se u Francuskoj mijenja politički okvir u kojem se o proširenju odlučuje.

Nacionalno okupljanje insistira na jačanju nacionalnog suvereniteta, kontroli granica i smanjenju uticaja Brisela u oblastima koje smatra ključnim za države članice. Ako ta partija osvoji vlast, pitanje proširenja moglo bi biti posmatrano kroz mnogo stroži filter: koliko nova članica može koštati francuske poreske obveznike, kako će uticati na evropski budžet, poljoprivredu, migracije i političku ravnotežu unutar Unije.

Ali čak i ako krajnja desnica ne osvoji vlast, njen rast već mijenja politiku tradicionalnih stranaka. Francuski centar i desni centar sve više zaoštravaju stavove o migracijama i nacionalnom suverenitetu kako bi spriječili dalje jačanje Nacionalnog okupljanja.

To znači da se politički prostor za veliko novo proširenje može suziti čak i bez pobjede krajnje desnice.

Francuska je za Crnu Goru posebno važna i zato što je do sada snažno podržavala završnu fazu njenog evropskog puta. Predsjednik Makron je u maju ove godine poručio da Crna Gora može računati na francusku podršku u završnoj fazi pristupanja.

Zato će pitanje biti šta će od te politike ostati nakon Macronovog odlaska.

ITALIJA – DESNICA KOJA NE ŽELI IZLAZAK, VEĆ DRUGAČIJU UNIJU

Italija je drugačiji slučaj.

Vlada Đorđe Meloni pokazuje da jačanje desnice ne mora automatski značiti sukob sa Briselom ili protivljenje evropskoj integraciji. Meloni je posljednjih godina pokušavala da svoju vladu pozicionira kao uticajnog aktera unutar EU, a ne kao snagu koja želi da napusti ili oslabi Uniju do mjere njenog raspada.

To je važno i za Crnu Goru.

Rim tradicionalno podržava evropsku integraciju Zapadnog Balkana, a Meloni je među evropskim liderima koji su zainteresovani za jačanje prisustva EU u regionu.

Međutim, italijanska podrška proširenju ima i svoju unutrašnju računicu.

Evropska unija bi nakon proširenja morala da raspoređuje koheziona sredstva među većim brojem država. Upravo zbog toga analize upozoravaju da Melonijina podrška proširenju može otvoriti problem unutar same Italije, jer bi siromašnije italijanske regije mogle strahovati da će dobiti manje evropskog novca ako se sredstva budu dijelila većem broju članica.

To je jedan od ključnih problema koji će pratiti Crnu Goru.

Što je EU veća, moraće da odlučuje kako će izgledati budžet nakon proširenja, koliko će novca biti dostupno novim članicama i da li će postojeće članice biti spremne da dio sredstava ustupe kandidatima sa Balkana.

Zato se pitanje crnogorskog članstva ne završava na vladavini prava, jer će u jednom trenutku postati i pitanje novca.

ITALIJANSKI IZBORI MOGU PROMIJENITI ODNOS SNAGA UNUTAR DESNICE

Redovni parlamentarni izbori u Italiji očekuju se 2027. godine, mada se već govori i o mogućnosti ranijih izbora.

Ako Meloni zadrži vlast, njen odnos prema EU vjerovatno će nastaviti da bude pragmatičan: podrška Uniji kada Italija od toga ima korist, ali i insistiranje na većem uticaju nacionalnih vlada.

Za proširenje to može biti dobra vijest, ali pod uslovom da se kandidatkinje poput Crne Gore predstave kao zemlje koje neće samo primati evropski novac, već će povećavati bezbjednosni, politički i ekonomski kapacitet EU.

U suprotnom, argument da „EU prvo mora da riješi svoje probleme, pa tek onda da prima nove članice“ mogao bi postati sve snažniji.

ŠPANIJA – KLJUČNA VEZA IZMEĐU PP-A i VOXA

Španija je možda najmanje predvidljiva od ove tri države.

Parlamentarni izbori moraju biti održani najkasnije do avgusta 2027. godine, a politička scena se posljednjih godina pomjerila udesno. Posebno je značajan rast Voxa, koji je promijenio odnos snaga unutar španskog desnog bloka. Analize španske politike ukazuju da će jedno od ključnih pitanja narednih izbora biti odnos između Narodne partije i Voxa – odnosno da li će tradicionalna desnica moći da formira vlast bez podrške radikalnije desnice.

Za evropsku politiku to je važno jer Vox mnogo snažnije naglašava nacionalni suverenitet i kritikuje prenošenje dodatnih nadležnosti na institucije EU.

Ako PP bude morao da zavisi od Voxa, njegova evropska politika mogla bi biti pod većim pritiskom desnice.

Ipak, Španija ima jednu važnu posebnost: Madrid je tradicionalno među državama koje podržavaju evropsku perspektivu Zapadnog Balkana. Zato eventualna promjena vlasti ne bi nužno značila da bi Španija postala protivnik članstva Crne Gore.

Veći rizik bio bi u tome što bi proširenje moglo izgubiti status političkog prioriteta.

A za Crnu Goru bi to mogao biti problem ukoliko proces prodruženja postane sporiji.

I HRVATSKA POKAZUJE KOLIKO NACIONALNA POLITIKA MOŽE BITI VAŽNA

Dodatni problem za Crnu Goru ostaju bilateralni odnosi sa državama članicama.

Najnovije reakcije Zagreba na političke poruke iz Crne Gore vezane za ratka Mladića pokazale su koliko brzo bilateralno pitanje može dobiti evropsku dimenziju. Hrvatsko Ministarstvo vanjskih i evropskih poslova ocijenilo je da određene poruke iz Podgorice ne doprinose evropskom putu Crne Gore, dok su iz Hrvatske stigli i zahtjevi da se Podgorica blokira.

To je važna lekcija za ono što slijedi.

Što je Crna Gora bliže članstvu, to će biti manje prostora za političke gafove, identitetske sukobe i poteze koji mogu otvoriti pitanje odnosa sa pojedinačnim članicama.

Jer u završnoj fazi pregovora više neće biti dovoljno imati dobar odnos sa Evropskom komisijom. Potrebno je imati dovoljno dobar odnos sa 27 država članica.

NAJVEĆI PROBLEM NIJE DESNICA

Cijelu priču o desnici kao glavnom problemu u priči oko proširenja bilo bi pogrešno svesti na jednostavnu formulu da desnica raste, da je protiv proširenja i da je put Crne Gore u EU time ugrožen.

Stvarnost je komplikovanija.

Veći dio evropske desnice danas ne zagovara nužno ukidanje proširenja. Mnogo češće traži da ono bude sporije, strože uslovljeno i povezano sa reformom same EU.

To za Crnu Goru može biti gotovo jednako važno.

Ako države članice počnu da insistiraju da se prije novih članstava riješe pitanja budžeta, migracija, reforme institucija, prava veta i funkcionisanja EU sa više članica, Crna Gora može ispuniti sve svoje kriterijume, a ipak se naći pred novim političkim uslovima.

Drugim riječima, pravila igre mogu se promijeniti dok Crna Gora igra po postojećim pravilima.

ISLAND JE POKAZAO DA NI EVROPSKA PERSPEKTIVA NIJE DOVOLJNA SAMA PO SEBI

U tome je možda i najvažnija poruka islandskog referenduma.

Island je već dio evropskog tržišta, Šengena i brojnih evropskih mehanizama. Ipak, većina birača nije bila spremna ni da ponovo otvori pregovore o članstvu.

Razlog nije bio samo euroskepticizam. Ključna pitanja bila su nacionalni suverenitet, ribarstvo i procjena da zemlji postojeći aranžmani sa EU daju dovoljno ekonomskih koristi bez punog članstva.

To pokazuje da sama ideja evropske integracije više nije dovoljna. EU mora građanima svojih članica, ali i budućim članicama, objasniti šta konkretno dobija proširenjem. A Crna Gora će morati da pokaže zašto je njeno članstvo korisno i za samu Uniju.

CRNA VIŠE NEMA LUKSUZ DA ČEKA

Zbog toga je rezultat islandskog referenduma za Podgoricu prije svega upozorenje.

Crna Gora trenutno ima ono što nijedna druga kandidatkinja nema u istoj mjeri – realnu mogućnost da prva završi proces i postane naredna članica EU. Ali ta prednost nije trajna.

Što duže traje proces, veća je vjerovatnoća da će se promijeniti politički odnosi u državama članicama.

A naredne dvije godine upravo su period u kojem se očekuju velike promjene: predsjednički izbori u Francuskoj, parlamentarni izbori u Italiji i Španiji, jačanje desnih partija i nastavak debate o tome kakva će Evropska unija biti nakon mogućeg proširenja.

Zato će za Crnu Goru brzina reformi imati i političku, a ne samo tehničku vrijednost.

Ako Podgorica zatvori pregovore, sprovede reforme i uđe u završnu fazu prije nego što se nova politička ravnoteža potpuno formira, imaće znatno bolju poziciju.

Ako bude kasnila, promjene u evropskim prijestonicama mogu postati dodatna prepreka.

Nakon Islanda, pitanje više nije samo kada će Crna Gora ući u Evropsku uniju. Pitanje je i u kakvu će Evropsku uniju ući.

A odgovor na to pitanje u velikoj mjeri će se početi dobijati već na izborima 2027. godine – u Parizu, Rimu i Madridu.

Do tada, međutim, najvažniji izbori za evropsku budućnost Crne Gore ostaju oni koje mora da sprovede sama Crna Gora: izbor između stvarnih reformi i političkog odlaganja.

Jer Island je pokazao da evropski put nije nepovratan. A naredni izbori u velikim članicama mogli bi pokazati koliko će prostora za proširenje ostati.