On nam je prenio njegovo neposredno viđenje i istakao da su hoteli mnogo bolje prošli nego privatni smještaj, restorani i ostali u lancu. Dugogodišnji nagomilani problemi Instituta ,,Dr Simo Milošević“, kaže, uzrokovani su nedostatkom strategije, nebrigom i nedostatkom profesionalnog menadžmenta, jer tamo figuriraju „partijski vojnici“. Smatra da bi stečaj bio najgore rješenje.

Potrebno znanje i upornost
Što se tiče turizma, naglašava da nam treba osmišljen, sistematičan pristup, znanje i upornost kako bi bili konkurentni sa turističkim proizvodom i servisom na međunarodnom tržištu.

”To je generalno gledano. S druge strane, naš sistem Montehos, grupacija unutar Šajo grupe koja se bavi turizmom i naši hoteli u datim okolnostima su imali dobru sezonu. Ovih nedjelja u našim hotelima dnevno boravi 3.500 gostiju i očekujemo ove sezone 300.000 noćenja i solidan finansijski rezultat. Međutim, u odnosu na 2019. godinu, to je druga struktura gostiju. Generalno, kraća je sezona, niža platežna moć i drugačije navike i preferencije gostiju”, objašnjava Rakčević.

Precizirao je da će se prometu po ključu prije korone 2019. godine primaći oni kojima su u hotelima dominantno Francuzi, Rusi, Skandinavci.

”Uprkos našoj želji za bržim povratkom na željena emitivna tržišta Zapadne i Sjeverne Evrope više je ograničavajućih faktora. Najizraženiji je dostupnost, jer je Crna Gora avio destinacija. Međutim, postoje i drugi ozbiljni problemi ”, kaže Rakčević naglašavajući da je uporedo sa ovim procesima došlo do povećanja troškova, pogotovo hrane i pića, koji su drastično porasli od 2019. godine.

”U našim hotelima je all inclusive koncept i tu je još izraženiji problem nedostatka kvalifikovane radne snage. Taj će problem dodatno eskalirati i nadam se da će doći do konačnog sistemskog pozicioniranja instituta stalnih sezonaca o kojem se duže priča i za koji mislim da može donekle da ublaži problem nedostatka kadra i smanji nezaposlenost”, kaže Rakčević.

Ističe da se susrijeću sa nedopustivim ponavljanjem incidenata i blamažom, izlivanjem fekalnih voda na plažama u Petrovcu, Bečićima i Čanju…

”Sigurno da ima i na drugim mikrolokalitetima u Crnoj Gori sličnih problema. Makar se taj problem može uz dobru volju i ne velike investicije riješiti u kratkom roku. Ne treba govoriti koliko takve pojave, koje su u nadležnosti lokalne uprave ili države, utiču na negativni imidž Crne Gore kao destinacije”, smatra Rakčević.

Ove godine su im gosti, kako ističe, dominantno iz regiona, BiH, Srbije, Albanije, a od udaljenijih destinacija najviše imaju Poljaka, Čeha, Slovenaca, te u manjoj mjeri Francuza, Rusa, Ukrajinaca, Njemaca…

Što se tiče postsezone, očekuju solidan septembar, ali misli da će osim hotela ostali imati problem.

”Mislim da kod privatnog smještaja neće biti tako. Kasnila je sezona u privatnom smještaju i mislim da će postsezona isto biti daleko od očekivane. To je ono što saznajem iz razgovora sa kolegama koji rade u tom sektoru u Petrovcu, Čanju i Bečićima”, kaže Rakčević.

Institut i ozbiljna kriza
Vile „Oliva“ su vlasnik 27,5 odsto akcija Instituta i kao član Odbora direktora Instituta žali zbog situacije u kojoj se trenutno nalazi i smatra da treba da se hitno reaguje, jer je stečaj najgore rješenje.

”Ozbiljnost i dubina krize, obaveze i dugovi koje ima Institut nameću neophodnost radikalnog raskida sa dosadašnjim modelom upravljanja. To znači da umjesto partijskih namještenika Institut treba profesionalni menadžment. Potreban je osmišljen i realan biznis plan i sistematizacija radnih mjesta. Proteklih četiri godine sam član borda i nije bilo razumijevanja ni potrebne većine u odboru za naše prijedloge da dođe do profesionalizacije menadžmenta i da profesionalci upravljaju, budu izvršni direktori i vode Institut”, kazao je Rakčević dodajući da tokom otvorenog tenderskog procesa privatizacije nije prihvaćena ponuda češke kompanije Philibert i njihove grupacije da otkupe 56 odsto državnih akcija.

”Naš biznis plan je predviđao ulaganje minimum 29 miliona eura u Institut. Imamo prilično iskustva u adaptaciji, rekonstrukciji i dovođenju hotela i objekata na nivo četiri zvjezdice. Poslije tri godine usljed inflacije naša revidirana ponuda za investicije je bila 35 miliona eura. Prihvatili smo sve obaveze i dugove Instituta, uključujući i onaj prema Jugobanci i sve radne sporove. Normalno, prihvatili smo da se za crnogorske građane obezbijedi do 100.000 pansion dana rehabilitacije i da Institut ostane u oblasti zdravstvenog turizma”, podsjeća Rakčević dodajući da je to očigledno bilo neprihvatljivo u oba navrata za prodavca – državu.

”Sad je to prošlo vrijeme, propuštene su šanse, Institut je tu gdje jeste. Sa nastavkom ove logike i funkcionisanja, nažalost ide ka stečaju. Iskreno smatram da su usluge rehabilitacije koje Institut decenijama pruža crnogorskim građanima jedinstvene i nezamjenjive i tu treba mjeriti efekte po zdravlje nacije. Vjerujem da je svaka porodica u Crnoj Gori osjetila te dobrobiti i pozitivne efekte rehabilitacije i posvećenosti većine zaposlenih u Insititu”, kaže Rakčević.

Smatra da većina zaposlenih u Institutu treba da nastavi svoju misiju.

”Moje viđenje je da smo na troškovnoj strani uradili dovoljno i uspjeli da spriječimo neracionalno zapošljavanje po dubini i širini. Nije bilo novih zapošljavanja. Nažalost, došlo je do odliva kadrova zdravstvenog osoblja uglednih ljekara i fizioterapeuta. Racionalizovali smo troškove hrane i pića, pranja veša… i tu se ne može mnogo više uraditi. Na rashodnoj strani to je 10 miliona ukupnih troškova, gdje zarade čine najveći dio. Međutim, na prihodnoj strani postoje rezerve ne samo kroz povećanja cijena za fondovske pacijente nego i za povećanje prodaje na ino tržištu”, poručuje Rakčević.

Racionalno i domaćinski
Njegovo je viđenje da bi trebalo racionalno, domaćinski prvo uložiti u drugu fazu Instituta koja ima 420 jedinica, dovesti je na nivo četiri zvjezdice jer drugačije se ne mogu ostvariti rezultati na tržištima Norveške, Švedske, Holandije, Njemačke…

”Sa zastarjelom medicinskom opremom, ruiniranim sobama, dušecima takvim kakvi jesu ne možemo Institut pozicionirati na ino tržište. Kada bi drugu fazu Instituta podigli na nivo četiri zvjezdice moglo bi već prve godine realizovati prihod od 30.000 eura po jedinici godišnje. Nakon toga treba ići etapno u sljedeće investicije. Institut treba prvo dovesti u fazu održivosti i nastaviti sa sređivanjem prve faze, Titove vile i ostalih kapaciteta”, zaključuje Rakčević.

Država ne bi bila dobar domaćin
Prijedlog Vlade da država otkupi i manjinske akcije prihvata kao rješenje, ali je skeptičan prema konceptu – država kao dobar domaćin.

”Ne vjerujem da bi država mogla da bude dovoljno dobar domaćin, ali srećno bilo. Mi smo tu da u realnoj mjeri pomognemo. Ako su većinski državni vlasnici odustali od privatizacije, neka ponude rješenje. Najgora opcija je stečaj, jer zaista smatram da bi to bio grijeh i velika šteta za građane Crne Gore. Institut je decenijama stvaran, tu je nagomilano znanje kod medicinskog osoblja i to je osnova da bi, uz domaćinski pristup, mogao doći u zonu pozitivnog poslovanja, ali naravno uz profesionalni menadžment, a ne nikako sa ,,partijskim vojnicima“ ”.