Video
Analiza pokazuje da je proteklih dvadeset godina donijelo rast biljne proizvodnje i modernizaciju dijela prehrambene industrije, ali i gašenje velikog broja zadruga i poljoprivrednih kombinata, smanjenje stočnog fonda i odlazak stanovništva iz ruralnih područja. Broj poljoprivrednih gazdinstava za posljednjih 15 godina smanjen je sa 38.798 na 26.711, pri čemu trećina raspolaže sa najviše pola hektara zemljišta, dok samo 235 domaćinstava posjeduje 50 hektara i više, odnosno 0,8% od ukupnog broja gazdinstava.
Ni snažan razvoj turizma nije postao očekivani zamajac domaćoj poljoprivredi – sve veća potražnja za hranom tokom ljetnje sezone dobrim dijelom se pokriva uvozom. Prema procjeni iz analize, za potrebe turističke tražnje godišnje se uvozi oko 20 do 25 odsto više hrane, što je posebno došlo do izražaja tokom pandemijske 2020. godine, kada je uvoz hrane pao za oko 18 odsto.
RAZVOJNE ŠANSE
U PKCG-u smatraju da i pored postojećih izazova, crnogorska poljoprivreda ima značajan razvojni potencijal, a najvažnije razvojne šanse zahtijevaju dugoročnu strategiju razvoja koja bi obuhvatila modernizaciju proizvodnje, jačanje prerađivačke industrije i snažnije povezivanje poljoprivrede sa turizmom i domaćim tržištem, odnosno organsku proizvodnju, agroturizam, geografski zaštićene proizvode i izvoz premijum proizvoda (pršuta, sir, vino, maslinovo ulje).
Podatak PKCG-a je da je učešće poljoprivrede u BDP-u 2024. godine iznosilo je 3,5%.
“Uvoz prehrambenih proizvoda u posljednjih dvadeset godina kontinuirano raste, uz rast spoljnotrgovinskog deficita, što ukazuje na veliku uvoznu zavisnost, koja je uzrok više faktora: nedovoljne domaće proizvodnje, nemogućnosti proizvodnje nekih proizvoda kako zbog nedostatka proizvodnih kapaciteta za proizvodnju (UHT mlijeka, prerađevine od voća i povrća, gazirana pića, određene vrste sireva, svinjsko meso i dr.) tako i zbog nemogućnosti proizvodnje, nedostatka skladišnih i logističkih kapaciteta niske konkurentnosti domaćih proizvođača, nedovoljno korišćene površine za proizvodnju glavnih ratarskih kultura kao i nemogućnosti proizvodnje pojedinih proizvoda (kafe, banane, pirinča i dr.). Poseban faktor je i snažan rast turizma koji značajno povećava potražnju za hranom tokom ljetnje sezone. Procjenjuje se da se za potrebe turističke tražnje na godišnjem nivou uvozi oko 20%-25% više hrane, a što se potvrdilo tokom 2020. godine pandemije COVID-19 kada je uvezeno oko 18% manje hrane”, istakli su iz PKCG-a.
Analiza je pokazala da uvoz hrane u prethodnih dvadeset godina ima izraženu tendenciju rasta, osim u godini pandemije COVID-19. Uvoz je višestruko veći od izvoza, a pokrivenost uvoza izvozom se kreća na prosječnom nivou od oko 10%. Međutim, ovaj podatak ne uzima u obzir tzv. “izvoz na pragu”, odnosno vrijednost potrošnje domaćih proizvoda kroz turizam, koja iz godine u godinu raste.
ULOŽENO 400 MILIONA EURA
PKCG je istakla da uvoz hrane bilježi gotovo kontinuiran rast od 2006. godine, najprije zbog liberalizacije trgovine i nedovoljnih domaćih proizvodnih kapaciteta, a kasnije i zbog rasta turističke tražnje. Nakon pada u pandemijskoj 2020. godini, uvoz ponovo raste, da bi u periodu od 2022. do 2025. dostigao 1,06 milijardi eura, čemu su, osim turizma, doprinijeli rast uvoznih cijena i prisustvo oko 95.000 stranih državljana koji žive i rade u Crnoj Gori.
Prema podacima iz analize, ukupna vrijednost međunarodnih ulaganja u poljoprivredu do 2027. godine, zajedno sa nacionalnim sredstvima i učešćem investitora, procijenjena je na oko 400 miliona eura. Od toga se 97 miliona odnosi na programe IPARD II i III, 45 miliona na projekte MIDAS II i III Svjetske banke, oko 25 miliona na projekat IFAD, dok se podrška kroz kredite EIB-a i EBRD-a i bilateralnih donatora procjenjuje na oko 40 miliona eura. Uz to, iz Agrobudžeta je obezbijeđeno oko 30 miliona eura bespovratne podrške, dok je sopstveno učešće investitora oko 100 miliona.
“Iz međunarodnih donacija finansirani su projekti na modernizaciji i izgradnji farmi i prerađivačkih kapaciteta, nabavci mehanizacije, razvoju ruralnog turizma, razvoju institucija agrarne politike, pripremi za EU fondove, podršci projektima na sjeveru. Uprkos tome, rezultati u pogledu povećanja proizvodnje, smanjenja uvoza hrane i razvoja ruralnih područja ostali su ograničeni. Razlog za to leži u nekoliko dubokih strukturnih problema koji i dalje opterećuju razvoj ovog sektora: usitnjenost gazdinstava, depopulacija ruralnih područja, još uvijek nedovoljno razvijena prehrambena industrija, osim mesne i mljekarske, niska produktivnost i nizak tehnološki nivo proizvodnje, velika zavisnost od uvoza hrane, kao i nedovoljna povezanost poljoprivrede i turizma”, ocjena je PKCG-a.
DOMAĆI PROIZVOŠAČI ZAVISE OD UVOZNIH SIROVINA
PKCG navodi da u biljnoj proizvodnji, za razliku od stočarske, u prethodnih dvadeset godina došlo je do značajnog rasta kod svih ratarskih kultura pa je rast proizvodnje zabilježen kod skoro svih voćnih vrsta, osim kod breskvi i grožđa zbog smanjenja broja stabala i čokota u kompaniji koja raspolaže najvećim površinama pod breskvama i vinogradima.
Proizvodnja povrća je povećana za preko 2,7 puta. Prehrambena industrija predstavlja ključnu vezu između primarne poljoprivredne proizvodnje i tržišta hrane. Najvažnije grane prehrambene industrije u Crnoj Gori su: mljekarska i mesna industrija, proizvodnja pića, prerada voća, proizvodnja maslinovog ulja, pekarska i konditorska proizvodnja.
“U proteklih dvadeset godina ovaj sektor prošao je kroz proces privatizacije i restrukturiranja, tako da imamo relativno mali broj velikih kompanija i veliki broj malih proizvođača. Mnogi prerađivački kapaciteti su u ovom periodu modernizovani uvođenjem novih tehnologija i standarda bezbjednosti hrane. Takođe, izgrađeno je i dosta novih prerađivačkih pogona, što je doprinijelo boljem korišćenju domaćih sirovina i jačanju konkurentnosti domaće proizvodnje hrane. Glavni izazov je nedostatak domaće sirovinske baze, tako da domaći proizvođači zavise od uvoznih sirovina”, ocijenjeno je u analizi.
Preporučeno
PKCG je istakla da izazov predstavlja činjenica da Crna Gora uvozi značajan dio prehrambenih proizvoda, posebno mesa, mliječnih proizvoda, žitarica i pića, tako da su domaći proizvođači izloženi jakoj konkurenciji na domaćem tržištu.
