Video
On je kazao da su zločini i tortura imali za cilj etničko čišćenje Bukovice i iznio podatke iz istraživanja njegove NVO po kojima je u Bukovici početkom 1992. godine bilo 111 domaćinstava bošnjačkog stanovništva sa 322 člana, a danas na prostoru Bukovice živi 16 bošnjačkih porodica koje broje manje od 50 članova.
Sabina Talović iz Otvorenog centra ,,Bona fide“ govorila je o odnosu države prema dešavanjima devedestih. Ona je istakla da su zločine činili ovdašnji ljudi i da je to još jedna činjenica koja ide u prilog potrebi za suočavanjem sa ratnom prošlošću. Ona je rekla da je slavljenje ratnih zločinaca, čega smo svjedoci, dodatna viktimizacija žrtava, te da u Crnoj Gori ne postoji kultura sjećanja.
Tortura
Osmanagić je kazao da se početkom 1992. godine nad stanovništvom vršila tortura uglavnom od strane pripadnika rezervnog sastava Vojske Jugoslavije i policije Crne Gore. Podsjetio je da je tada došlo do raseljavanja 221 osoba iz 24 sela.
– U Bukovici je u tom periodu bez ikakvog razloga ubijeno 6 građana, Bošnjaka, a od tih šest ubistava rasvijetljeno je samo jedno, za koje je počinitelj dobio kaznu zatvora od 6 godina, a nakon izvjesnog perioda pomilovan. Kidnapovano je i odvedeno u zatvor u Čajniče 11 građana od kojih je 7 vraćeno u Pljevlja, a ostali razmijenjeni u Goraždu. Pretučeno je 76 građana: staraca, žena, sredovječnih ljudi i djece. Ovaj broj je u stvarnosti mnogo veći, ali nažalost mnogi od njih nisu htjeli pričati o torturi koju su doživjeli plašeći se ako kažu da će od počinilaca doživjeti ponovo isto. Teže tjelesne povrede sa trajnim posljedicama zadobilo je 31 lice, a dva su izvršila samoubistvo nakon preživljene torture, zapaljeno je najmanje osam kuća, uništene dvije džamije – rekao je Osmanagić.
On je podsjetio da su se zločini nad stanovništvom ovog kraja u kontinuitetu dešavali tokom proteklih 100 godina.
– Događaji koji su se kontinuirano dešavali na prostoru Bukovice u posljednjih 100 godina po svojoj sistematičnosti i brutalnosti prevazilaze slične i u najširem okruženju. Godine 1918. cijela Bukovica je zapaljena, a ubijeno je i protjerano više njenih stanovnika nego što je ostalo živih. U Drugom svjetskom ratu, tačnije od 4. do 7. februara 1943. Bukovica je zapaljena, a veliki broj njenih stanovnika, tačnije 570 koji nijesu uspjeli da pobjegnu ubijeno je na surov i monstruozan način, klanjem, paljenjem u zatvorenim kućama, davljenjem, bacanjem u rijeku Ćehotinu i slično. Sve su to uradili četnici Draže Mihajlovića. Za samo ova tri dana uništene su cijele porodice, tako da danas mnogih prezimena uopšte i nema – kazao je Osmanagić.
Kako je istakao da je tužilaštvo i sudstvo zakazalo je u slučaju Bukovice, te da je država Crna Gora, kako je rekao, ,,pokazala da nema dovoljno demokratskog kapaciteta ni političke volje koja je neophodna kako bi se ovakvi slučajevi rješavali i još uvijek nespremna da se pozabavi procesom suočavanja sa prošlošću i zločinima koji su se dešavali u okviru njenih granica“.
Sabina Talović je kazala da bi mladi ljudi trebalo da pitaju svoje očeve gdje su bili devedestih.
– Znanje o ratnim zločinima na našim prostorima je na veoma niskom nivou i razloga za to je mnogo. Najbitniji je izostanak preuzimanja odgovornosti tokom svih prethodnih godina i o potrebi dostizanja pravde, imam utisak, na ovim prostorima o tome govore samo oni kojih se to direktno tiče. Sve ove godine smo imali jedan proces poricanja naše ratne prošlosti. Taj proces suočavanja sa ratnom prošlošću u Crnoj Gori je veoma varljiv, jer ne postoji politička volja za tim. Crna Gora nosi teret i hipoteku ratnih zločina – poručila je Talović.
Panel diskusije u okvuru projekta ,,Odgovornost za prošlost“ održaće se u šest gradova Crne Gore, a osim diskusija održaće se i predavanja maturantima srednjih škola na temu ratnih zločina. Taj projekat realizuje Inicijativa mladih za ljudska prava.
Obrazovanje je neophodno
Emir Pilav iz Bošnjačkog nacionalnog vijeća ukazao je da je najporaznija posljedica nesuočavanja sa ratnim zločinima uticaj koji to ima na mlade ljude.
Preporučeno
– Obrazovni sistem igra veliku ulogu. Mi u udžbenicima istorije nemamo lokalnu istoriju i čini se da imamo mnogo više empatije prema žrtvama koje su negdje tamo daleko, a kada su u pitanju žrtve na našim prostorima nijesmo informisani. Ako kao društvo nastavimo sa tolerisanjem negiranja zločina, ako nastavimo da umanjujemo zločine, da ne govorimo o zločinima doći će do jednog velikog problema iz razloga što ćemo imati sve više generacija koje će nažalost biti zatrovane – kazao je Pilav.
