Video
Prava riječ u pravo vrijeme, pa još iz usta stručnjaka, može da bude lijek i mnogo više od toga da ima moć uticaja ne gene koje prenosimo na potomstvo, piše Pobjeda.
Preporučeno
Prema riječima psihologa Adriane Pejaković, postoji naglašen uticaj sredine na naše gene što ranije nije bilo potencirano u nauci.
“Time se bavi epigenetika, kojom se označava proučavanje svih onih promjena koje utiču na ekspresiju gena, njihovo mijenjanje i izražavanje, a ne nastaje od promjena u samom DNK genetičkom kodu. Drugim riječima, epigenetičke promjene se mogu prenositi sa generacije na generaciju i mimo poznatih mehanizama prenošenja putem DNK”, pojašnjava Pejaković.
Ona ističe da se komunikacija između spoljne sredine i našeg genoma pokazuje kroz mnoge primjere.
“Djeca čije su majke bile izložene stresu u toke trudnoće pokazuju manju toleranciju na stres i veću podložnost nekim oboljenjima kasnije. Dakle, sve ono što radimo, gdje živimo, čime se hranimo i kako razmišljamo može da utiče na naše gene koje zatim prenosimo dalje na potomke”, navodi sagovornica Pobjede.
Pejaković dodaje da je epigenetika relativno mlada disciplina i potrebno je još istraživanja u tom pravcu, ali je nesporno poznato i od ranije da mi svojim umom možemo uticati na biologiju tijela.
“Poznato je da kumulativni efekat stresa i nezadovoljstva utiču na pojavu psihosomatskih bolesti (kardiovaskularna oboljenja, oboljenja digestivnog trakta, osipi, psorijaza itd.”, ističe ona.
Naglašava da su epigenetske promjene reverzibilne, odnosno za razliku od genetskih, mogu se ponovo mijenjati pod uticajem spoljašnih faktora.
“Primjera radi, pod uticajem gena neko ima plave oči i to se ne može mijenjati, dok pod uticajem epigenetike mi možemo uticati da se npr. smanji naša visoka reaktivnost na stres, pa to može da se prenese i na naše potomke. Naravno, ona se može i povećati, to je ta reverzibilnost promjene”, navodi Pejaković.
Transgeneracijske veze
Pejaković smatra da se znanja i dometi iz oblasti epigenetike mogu primijeniti u analizi transgeneracijskih veza, odnosno mijenjati neke poruke ili obrasce naslijeđene iz porodičnog kolektivnog sjećanja, tabue ili regule koje nosimo i usađujemo u nove generacije.
“Psihoterapija tu može pomoći da te obrasce osvijestimo, utičemo na svoj život, svojim ponašanjem i primjerom svojim potomcima pokažemo da može drugačije, a onda i samim otkrićima epigenetike utičemo na genetsku strukturu koju prenosimo na potomstvo”, kaže Pejaković.
Ona kao primjer navodi anegdotu sa edukacije iz psihoterapije koja na zanimljiv način dočarava kalupe u našem ponašanju i razmišljanju.
“Sjećam se anegdote koju sam čula na edukaciji iz psihoterapije. Kćerka je pitala majku zašto uvijek kada prži ribu baca skoro pola ribe, kada bi se to moglo pojesti. Majka je priznala da ne zna, ali je rekla da tako i baka radi, pa su otišle da pitaju nju. Kada su pitale baku zašto baca pola ribe, ona je rekla da kada se udala je imala samo jedan mali tiganj pa joj je bilo zgodno da tako radi. Ipak, njena kćerka i unuka rade to isto a da ne znaju tačno zašto. Ovo je pojednostavljen primjer, ali mi vrlo često nosimo neke obrasce ponašanja preuzete od roditelja, koji su ih opet preuzeli od svojih roditelja i tako proces seže u više generacija… Dok se neko ne zapita šta se tu dešava i šta nije u redu. Dakle, neko ponašanje koje je za naše pretke bilo i logično, za nas ne mora da bude, iako ga generacijama slijedimo”, ističe Pejaković.
