U emisji “Trag u vremenu” prisjetio se kako je Crna Gora prošla put od najnerazvijenije Republike Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, kako je preživjela pad socijalističkog sistema i uvođenje višestranačja, kako je opstala kao zatočenik velikosrpske politike i kako se vratila na put crnogorske samostalnosti. Gdje je griješila i sa kakvim se sve preprekama suočavala. Razumije li se kontekst Crne Gore danas u odnosu na vrijeme i događaje u posljednjih 30 godina.

Đukanović je kazao da ne dijeli percepciju dobrog dijela javnosti da je 17-o godišnji period uoči referenduma bilo izgubljeno vrijeme za Crnu Goru. Nakon posljednje izgledne prilike za mirnu disoluciju Jugoslavije, a samim tim i za obnovu crnogorske nezavisnosti na Haškoj konferenciji 1991. godine, nastupilo je vrijeme krvavih ratova, koji ne bi zaobišli ni Crnu Goru, po ocjeni Đukanovića, u to vrijeme najpodesniju za takav scenario.

“Dok su se druge jugoslovenske Republike, prije svega Slovenija i Hrvatska, a mislim i Makedonija, posljednjih godina trajanja Jugoslavije pripremali za alternativu zajedničkoj državi, Crna Gora je živjela i dalje u svom jugoslovenskom idealizmu. Prethodno rukovodstvo, kao da nije željelo da prihvati ideju da bi se mogla ugasiti Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Ali ne samo crnogorsko rukovodstvo, nego, rekao bih, ukupna crnogorska javnost nije bila spremna za kraj Jugoslavije. Na veliku nevolju Crne Gore tada se dogodila i revolucionarna promjena vlasti. Ljudi koji su časno, kompetentno obavljali svoj posao, u dugom vremenskom periodu, poslije Drugog svjetskog rata tada su napustili crnogorsku političku pozornicu. Time je Crna Gora ostala bez neophodne mudrosti i državno političkog iskustva za teška iskušenja koja su nastupala. Podsjetimo se, koliko je važan faktor slovenačke stabilnosti u tom periodu bio Milan Kučan ili koliko je dragocjen Makedoniji u tom vremenu bio Kiro Gligorov. Jednako tako, koliko je važan za donošenje krupnih političkih odluka u Hrvatskoj, bio Franjo Tuđman ili kasnije Stipe Mesić. Crna Gora nije imala takvog oslonca za donošenje veoma teških odluka, jer se tada prilično iznenada, revolucionarno na njenom čelu našla jedna nova generacija ljudi, bez dovoljno, ne samo političkog, nego i životnog iskustva. Mislim da je u tome dobar dio razloga za određene greške koje je Crna Gora učinila u tim prvim 90-im godinama, tokom rasplamsavanja jugoslovenske političke krize. Vrijeme od tada pa do 21. maja 2006. godine je vrijeme u kojem je Crna Gora pripremala teren za mirno razdruživanje sa Srbijom za obnovu nezavisnosti, kako bi preuzela kontrolu nad svojom budućnošću”, kazao je Đukanović.

Đukanović ističe da su brojne pretpostavke koje je trebalo obezbijediti, od kojih je najzahtjevnija bila stvoriti dovoljnu, tj. kritičnu masu podrške obnovi nezavisnosti Crne Gore u crnogorskoj javnosti.

“Nije to bilo tako jednostavno. Mnogi analitičari se slažu da su predsjednički izbori 1997. godine istorijski međaš novije Crne Gore. Odmah nakon tih predsjedničkih, zakazali smo i vanredne parlamentarne izbore u maju 1998. godine. Na tim izborima su se sudarile dvije koalicije; jedna – suverenistička, građanska, multietnička, proevropska koja je osvojila 170 hiljada glasova i njoj suprotstavljena koalicija okupljena oko Socijalističke narodne partije – nazovimo je slobodno ”promiloševićevska” koalicija, koja je osvojila 130 hiljada. Dakle, razlika je bila 40 hiljada glasova. Nepune tri godine kasnije pala je Vlada Crne Gore zbog izlaska Narodne stranke iz te Vlade, nakon što je Demokratska partija socijalista, kao kičma te Vlade, odlučila da promijeni svoj program i da se, umjesto dotadašnjeg zalaganja za Crnu Goru kao ravnopravnu članicu jugoslovenske federacije, opredijeli za obnovu nezavisnosti Crne Gore. Zbog toga smo morali na izbore u aprilu, 2001. godine na kojima se razlika u glasovima između dvije suprotstavljene koalicije istopila na 5,5 hiljada glasova. Nepunu godinu dana je trajala ta vlada, u međuvremenu smo potpisali Beogradski sporazum, zbog snažnog pritiska Evropske unije i njihovog očekivanja da prihvatimo zahtjev za odlaganje referenduma, a da ćemo zauzvrat dobiti njihovo legitimisanje tog procesa, što smo smatrali ključnim dobitkom”, prisjeća se on.

Đukanović podsjeća na ozbiljne kritike suverenističke javnosti Crne Gore nakon potpisivanja Beogradskog sporazuma, ali i na pomjeranje u biračkom tijelu, sada u korist građanske koalicije, koje je uslijedilo na izborima u oktobru 2002. godine.

Preporučeno

DRAMA U ZETI: Medvjed usred dana ušao u dvorište kuće u Bijelom Polju, policija i vatrogasci tragaju za njim

Vuković o objavljenoj prepisci: Trka u beskrupuloznosti potire sve ljudsko, pitanje trenutka kada će se zamijeniti uloge u toj predstavi

Cetinje: Prijavljen pucanj u Kobiljem Dolu, policija blokirala šire područje

Poništeno rješenje urbanističko-građevinske inspekcije o zabrani gradnje hotela u Baošićima

KO JE UHAPŠENI „ŠKALJARAC“: Mili Bajramović godinama izmicao pravdi, osumnjičen za surove likvidacije u ratu klanova

Mugoša parlamentanoj većini: Što ste osilili ovako, ne sprdajte se sa ovim domom; Nikolić: Ovdje politička riječ više nema nikakvu težinu

“Povratila se razlika od 35 hiljada glasova u našu korist. Sve ovo bjelodano svjedoči o nespremnosti crnogorske biračke javnosti u tom trenutku da shvati neminovnost obnove nezavisnosti. Na tom pitanju je valjalo i dalje raditi. I radili smo. Mislim da smo radili dobro i usuđujem se da kažem, da u periodu od 1996. kada je krenulo gibanje u državnoj politici Crne Gore, pa do 2006. godine, nijesmo napravili niti jednu grešku. A nijesmo imali podržavaoca ideje obnove nezavisnosti nigdje u svijetu, ni na istoku, ni na zapadu, ni u Evropi, ni u Americi. Jednoglasno svi su bili protiv crnogorske nezavisnosti, a u Srbiji i u dijelu crnogorske javnosti smo imali neprijateljski odnos prema toj ideji. Da smo kojim slučajem ignorisali potrebu da dodatno radimo sa domaćom javnošću i da smo ignorisali partnersku ponudu Evropske unije u tom trenutku, siguran sam da bismo tu šansu uludo potrošili. Ovako, mi smo na kraju došli do cilja oni koji su nas sumnjičili i oni koji su smatrali da je bolje da ne insistiramo na nezavisnosti prihvatili su epilog. Sjetio sam se tada, nekoliko dana nakon završenog referenduma, prilikom mog prvog susreta sa Havijerom Solanom u Briselu, nečega što mi je ranije kazao Stiv Henke, američki profesor, specijalista za finansije, u jednom periodu i moj savjetnik: ”Moraćete da prođete preko jednog visokog mosta ispod kojeg je nabujala rijeka. Ako padnete, niko vas neće pretjerano žaliti, ako pređete preko tog mosta, svi će vas dočekati kao da su jedva čekali da vas vide”, prisjeća se Đukanović.