Video
Crna Gora dočekuje Dan ekološke države u složenom ekološkom ambijentu, sa nepromijenjenim stanjem na terenu u poređenju sa stanjem od prije nekoliko godina, čak u pojedinim segmentima sa evidentnim pogoršanjem (npr. kvalitet voda), ali i nepromijenjenim lošim navikama i odnosom dijela građana prema životnoj sredini. Uprkos brojnim obećanjima nekoliko vlada u zadnjih par godina da će značajno unaprijediti stanje životne sredine, ishod je suprotan – izostanak rezultata. Nije započet nijedan kapitalno važan ekološki infrastrukturni projekat, poput postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda, regionalnih deponija i sl., dok pregovori u poglavlju 27 – životna sredina i klimatske promjene – bilježe stagnaciju treću godinu zaredom, o čemu svjedoče i godišnji izvještaji Evropske komisije – kaže za Pobjedu dr Ivana Vojinović, direktorica Centra za klimatske promjene, prirodne resurse i energiju Univerziteta ,,Donja Gorica“.
Na Žabljaku je 20. septembra 1991. godine usvojena Deklaracija o ekološkoj državi. Vojinović ističe da bez obzira na sadašnje stanje, ideju izgradnje Crne Gore kao ekološke države treba baštiniti kao krupan vizionarski i civilizacijski iskorak kojim je priroda postala temeljna vrijednost i znak prepoznatljivosti Crne Gore u međunarodnim okvirima.
“Drugim riječima, nikako je ne treba odbacivati, već preoblikovati i prilagoditi kontekstu XXI vijeka i dalje graditi Crnu Goru kao klimatski neutralnu, resursno efikasnu i zelenu ekonomiju”, kaže Vojinović.
OTPAD
Kada je o konkretnim ekološkim problemima riječ, ona podsjeća da završavamo četvrtu godinu u kojoj ne postoji državni plan upravljanja otpadom, pa samim tim ni lokalni planovi upravljanja otpadom, pa ni vizija u strateškom planiranju i investicijama. Nijesu urađeni ni planovi prevencije otpada na lokalnom nivou, a što su zahtjevi evropskog zakonodavstva. Godinama Crna Gora ne uspijeva da napravi iskorak po pitanju povećanja stope reciklaže, što već postaje sistemski problem, jer mnoge lokalne samouprave ne uspijevaju da se izbore sa otpadom koji stvaraju.
“Na teritoriji Crne Gore od 13.812 km2je popisano čak 346 neuređenih odlagališta otpada. Trenutno se oko 56 odsto otpada odlaže na sanitarne deponije u Podgorici i Baru, dok se 21 odsto nalazi na privremenim deponijama. Mnogo veći fokus mora biti stavljen na sjever Crne Gore u kojem dominiraju privremena odlagališta čvrstog komunalnog i građevinskog otpada, te data jača podrška izgradnji regionalnog centra za upravljanje otpadom u ovom regionu. Iako su prije pet godina bile započete aktivnosti na izgradnji regionalne deponije za sjever u opštini Bijelo Polje, zaustavljene su jer nema jasnih i konačnih odluka na nivou države gdje će u konačnom ta deponija na sjeveru biti izgrađena”, kaže Vojinović.
Konstatuje da aktuelni problem odlaganja lešina životinja koji je rezultat pojave kju groznice pokazuje da se pitanje upravljanja svim vrstama otpada više ne smije „stavljati pod tepih“ već odlučno rješavati, kako ne bi dobilo dimenzije zdravstvenih i sličnih problema.
Zakopavanje usmrćenih životinja zaraženih kju groznicom aktuelizovalo je problem određivanja lokacija. Mještani ne žele u svom komšiluku deponije, groblja životinja… uprkos tvrdnjama nadležnih da se radi po propisima. Vojinović kaže kako generalno postoji problem u komunikaciji sa građanima i zainteresovanom javnosti oko tema u oblasti životne sredine, a posebno ne postoji potrebna transparentnost u donošenju odluka.
“Naime, iz javnog diskursa primjetna je distanca koju su nadležni organi napravili u komunikaciji sa civilnim društvom koje, shodno propisima Evropske unije prenesenim u naše zakonodavstvo, ima pravo na učešće u procesu donošenja odluka u oblasti životne sredine”, kaže Vojinović.
VAZDUH
Crna Gora hronično pati od zagađenog vazduha. Vojinović ističe da minimum 51 odsto stanovništva živi u gradovima (Pljevlja, Bijelo Polje, Podgorica i Nikšić) u kojima kvalitet vazduha nije zadovoljavajući. Na sjeveru duge i oštre zime meteorološki dodatno utiču na zagađenje vazduha, pa dolazi do pojave magle i temperaturne inverzije po kotlinama. Izmijenjeni klimatski uslovi u Podgorici učinili su pojavu sjevernog vjetra, koji je bio i „najefikasniji“ prirodni metod disperzije zagađenja, veoma rijetkom.
“Pozitivno je to što su sa projektom ekološke rekonstrukcije Termoelektrane Pljevlja, koja znači usklađivanje rada ovog postrojenja sa parametrima iz Direktive o industrijskim emisijama, započeti i radovi na toplifikaciji Pljevalja, a što će značiti dodatna smanjenja zagađenja usljed manjeg korišćenja uglja u individualnim ložištima. Takođe, sa programima energetske efikasnosti Eko-fonda trebalo bi da se smanji potrošnja energije i samim tim zagađenje od sagorijevanja energenata. Ali te aktivnosti samo su dio rješenja sistemskog i dubokog problema zagađenja vazduha. U pregovorima sa EU, Crna Gora se obavezala da će do 2027. godine sprovesti aktivnosti kako bi kvalitet vazduha bio u skladu sa graničnim vrijednostima emisija EU, a to podrazumijeva i adekvatna rješenja za grijanje u svim gradovima pogođenim aero-zagađenjem, modernizaciju voznog parka, zamjenu čvrstih energenata održivijim alternativama i sl. Taj rok je sa ovakvim stanjem zagađenja vazduha nedostižan”, kaže Vojinović.
Ona podsjeća da nam Evropska komisija u posljednjem Izvještaju daje izrazito nisku, gotovo nikakvu ocjenu u oblasti kvaliteta vazduha, jer nemamo dugoročni plan djelovanja, budući da već četvrtu godinu Vlada ne usvaja još 2020. godine pripremljenu nacionalnu strategiju upravljanja kvalitetom vazduha, kao i lokalne planove za ugrožene gradove. Nacionalna strategija upravljanja kvalitetom vazduha (čiji je sastavni dio Program mjera za smanjenje emisija zagađujućih materija obuhvaćenih NEC Direktivom) je važan dio završnih mjerila za zatvaranje poglavlja 27. Nedonošenje ovog dokumenta ukazuje na međusektorsku nekoordinaciju u Vladi oko budućih pravaca dekarbonizacije ekonomije, a samim tim i nespremnost da se ispune zahtjevi EU.
“Repriza alarmantnih parametara o nekvalitetnom vazduhu nastaviće da se ponavlja sve dok Vlada ne postavi dugoročnu viziju i krene sa usvajanjem strateških dokumenata, da im snagu ubrzanim sprovođenjem i obezbjeđivanjem finansiranja. Jer deklarativno zalaganje za vrijednosti koje globalna ekološka kriza nameće i potpisivanje međunarodnih akata moraju biti praćeni aktivnostima koje će stvari suštinski promijeniti. Nikako stihijskim i ad hok rješenjima, od sezone do sezone grijanja”, poručuje Vojinović.
PREPORUKE
Sagovornica Pobjede godinama je posvećena zaštiti životne sredine. Pitali smo je što smatra da je neophodno hitno preduzeti da se situacija u toj oblasti u Crnoj Gori popravi.
“Opšta preporuka je dovođenje stanja životne sredine u Crnoj Gori na nivo evropskih standarda i uključivanje u globalne trendove kojima dominiraju zelena agenda, borba protiv klimatskih promjena, dekarbonizacija, zaustavljanje gubitka biodiverziteta i sl. Mora se uspostaviti hijerarhija upravljanja otpadom, koja znači odvojeno sakupljanje, reciklažu i odlaganje na deponije nužnog minimuma otpadnog materijala, ali i ubrzati realizacija projekata izgradnje infrastrukture za tretman i upravljanje otpadom, kao i sanirati nesanitarna odlagališta. Za to smo se u pregovorima sa Evropskom unijom obavezali na 2030, odnosno, 2033. godinu kao krajnji rok. Potreban je nastavak izgradnje kanalizacione mreže i postrojenja za tretman otpadnih voda, kao i unapređenje sistema vodosnabdijevanja. Najkasnije do 2035. godine moraju biti izgrađena sva postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda, rekonstruisana mreža, zaštićena vodoizvorišta i sl. Drugim riječima, sve površinske i podzemne vode moraće do tada da imaju tzv. dobar status. To je teško postići sa ovakvim stepenom zagađenja Ćehotine, Lima, Zete, Morače i ostalih vodotoka ukoliko ne dođe do ubrzane implementacije zakonodavstva”, navodi Vojinović.
Dalja posvećenost je, dodaje, nužna i u pogledu uspostavljanja Natura 2000 mreže, kao i efikasnog sprovođenja mjera očuvanja i upravljanja zaštićenim područjima.
“Uprkos ogromnoj pažnji i međunarodne i domaće javnosti, napredak nije napravljen vezano za uspostavljanje održivog upravljanja Ulcinjskom solanom i osiguranja povoljnog statusa njene očuvanosti, a koja je 2019. godine proglašena zaštićenim područjem na nacionalnom i međunarodnom nivou i još nema plan upravljanja. Zakonodavni okvir u oblasti zaštite prirode u Crnoj Gori nije inoviran još od 2019. godine, odnosno, pune tri godine izmjene i dopune Zakona o zaštiti prirode nijesu završene. Posebno zabrinjava da nakon isteka Nacionalne strategije biodiverziteta 2020. godine nova nije usvojena, što je ozbiljan problem i u neispunjavanju međunarodnih obaveza preuzetih ratifikacijom Konvencije o biodiverzitetu. Takođe, o transformaciji Javnog preduzeća za nacionalne parkove, što je zakonska obaveza, uopšte se i ne govori. Konačno, pred Energetskom zajednicom preuzeli smo značajnu ambiciju smanjenja emisija gasova s efektom staklene bašte za 55 odsto do 2030. godine. Međutim, još ne znamo kako do tog cilja. Kasni se sa usvajanjem nacionalnog energetskog i klimatskog plana, pa treba ubrzati njegovu izradu, jer je ovaj dokument presudan za dostizanje 55 odsto, a za šta je preostalo svega pet godina”, upozorava Vojinović.
Ne pokleknuti pred zabranom upotrebe plastičnih kesa
Prema Zakonu o upravljanju otpadom od 20. oktobra iz upotrebe se izbacaju tzv. najlon kese, plastična ambalaža.Na pitanje da li smo kao društvo spremni za tako krupan korak Vojinović podsjeća da je izrada tog zakona bila netransparentna.
“Nije održana javna rasprava na kojoj bi se zainteresovana javnost mogla upoznati sa predlogom. Iz tog razloga građani nisu ni mogli da budu blagovremeno upoznati sa prenošenjem dijela Direktive o smanjenju uticaja određenih plastičnih proizvoda na životnu sredinu, a vezano za zabranu upotrebe laganih plastičnih kesa debljine zida od 15 do 50 mikrona, kao i za plaćanje naknade za deblje kese od strane prodavaca, što bi trebalo da obeshrabri njihovo plasiranje na tržište”, kaže Vojinović.
Po njenim riječima, ta zabrana se možda čini malim korakom, ali je veoma značajna, jer je Crna Gora, nažalost, poznata po prizorima krošnji drveća i rijeka zatrpanih plastičnim kesama, što ugrožava zdravlje ljudi i životnu sredinu, te da u prosjeku koristimo godišnje od 60 do 100 kesa, a za razgradnju jedne potrebno je nekoliko stotina godina.
“Potrebno je da sačekamo oktobar i sagledamo kakva će biti implementacija ne samo ove odredbe već i Zakona o upravljanju otpadom u cjelosti. Jer samo sa dosljednom primjenom moći ćemo da kažemo da smo počeli da pravimo korake naprijed u upravljanju otpadom i naročito u borbi protiv plastičnog otpada. Međutim, ako kao društvo pokleknemo pred ovom zabranom, koja bi trebalo da prikaže nivo naše civilizacijske razvijenosti u odnosu na najsavremenije globalne trendove u oblasti upravljanja otpadom, bojim se da će nas čekati dug i neizvjestan put da stanje životne sredine u Crnoj Gori dovedemo u ravan željenih ekoloških standarda. Uloga nadležnih organa bi ovdje morala da bude presudna i da se oštro sankcioniše prodaja kesa koje će biti zabranjene, odnosno, neplaćanje naknade za deblje kese, a za šta su u zakonu propisane novčane kazne od 1.000 do 20.000 eura”, kaže Vojinović.
Preporučeno
Posebno skreće pažnju i na finansijski aspekt ograničavanja upotrebe kesa debljine veće od 50 mikrona, odnosno, plaćanje naknade za plasman ovih kesa, što će biti prihod Fonda za zaštitu životne sredine, koji će ga koristiti za finansiranje aktivnosti podizanja svijesti i pružanje informacija javnosti i kampanja za štetnost upotrebe plastičnih kesa na životnu sredinu.
