Kako ističe, Evropska komisija nam ukazuje da nemamo uspostavljen sistem selekcije i reciklaže otpada, da se ne rješava pitanje privremenih odlagališta koja treba zatvoriti i sanirati, niti imamo viziju u strateškom planiranju i investicijama.

„Već godinama Crna Gora ne uspijeva da napravi iskorak po pitanju povećanja stope reciklaže, što već postaje sistemski problem, jer mnoge lokalne samouprave ne uspijevaju da se izbore sa otpadom koji stvaraju“, ističe Vojinović.

Od 20. oktobra na snagu stupaju još neke odredbe novog Zakona o upravljanju otpadom koje podrazumijevaju i izbacivanje iz upotrebe plastike za jednokratnu upotrebu.

Vojinović kaže da je i dalje nejasno kako će na to reagovati trgovci i građani.

Ipak, sigurna je da je striktna primjena ovog zakona neophodna ukoliko želimo da na kvalitetan način ispunimo zahtjeve koje pred nas postavkja Evropska unija.

Analitika: Koje sve proizvode građani Crne Gore neće moći da kupe i koriste nakon 20. oktobra?

Vojinović: Nakon 20. oktobra, prema Zakonu o upravljanju otpadom, u Crnoj Gori biće zabranjena prodaja određenih plastičnih proizvoda za jednokratnu upotrebu. Građani neće moći kupovati predmete poput plastičnih štapića za uši, plastičnih pribora za jelo (viljuške, noževe, kašike), tanjire, plastične slamčice, miješalice za piće, te balone i štapove za balone od plastike. 

Takođe, plastične kese od 15 do 50 mikrona debljine zida biće zabranjene. Ove promjene su dio usklađivanja sa Direktivom EU o smanjenju uticaja određenih plastičnih proizvoda na životnu sredinu iz 2019. godine koja ima za cilj sprječavanje i smanjenje uticaja određenih plastičnih proizvoda na životnu sredinu, kao i podsticanje prelaska na cirkularnu ekonomiju u EU. 

Navedena Direktiva sprovodi Strategiju za plastiku EU i u skladu je sa Akcionim planom za cirkularnu ekonomiju. Ovim propisom se posebno nastoji obezbijediti da se plastični proizvodi za jednokratnu upotrebu, za koje su dostupne odgovarajuće i pristupačne održivije alternative, ne mogu staviti na tržište. 

Analitika: Kao nepoželjne su označene kese debljine od 15 do 50 mikrona, ali će kese deblje od 50 mikrona ostati u opticaju. Zašto? Šta ta debljina tačno znači, postoji li razlika u vrsti plastike od koje su pravljene?

Vojinović: Zabrana upotrebe plastičnih kesa debljine zida od 15 do 50 mikrona, pod uslovom da se dosljedno primjenjuje, mogla bi da predstavlja pomak u oblasti upravljanja otpadom. Ovo iz razloga jer se plastični otpad, a posebno plastične kese, nalaze svuda oko nas, na ulicama, na granama drveća, u rijekama i moru, pa su posljedično mikroplastična vlakna preko morskih organizama, morske soli i vode za piće, ušla u lanac ishrane i ljudsko tijelo. Uz to, plastične kese imaju životni vijek od nekoliko stotina godina. 

Debljina zida od 15 do 50 mikrona odnosi se na tanku plastiku koja je najčešće korišćena u jednokratnim kesama i najteže je reciklirati. Kese deblje od 50 mikrona su izdržljivije, traju duže, pa se smatraju višekratnim i manje štetnim po životnu sredinu, jer se mogu ponovo koristiti. 

Razlika u vrsti plastike nije značajna. Razlika je više u tome kako se te kese koriste. Tanji materijali lakše završavaju kao otpad, često se raspadaju u formi mikroplastike koja negativno utiče na zdravlje čovjeka, dok deblje kese imaju duži životni vijek i mogu se smatrati ekološki prihvatljivijim, pod uslovom da se pravilno koriste. 

Za kese deblje od 50 mikrona prodavci će morati da plaćaju naknadu, što bi trebalo da obeshrabri njihovo plasiranje na tržište. Ta naknada će biti prihod Fonda za zaštitu životne sredine, koji će ga koristiti za finansiranje aktivnosti podizanja svijesti i pružanja informacija javnosti i za kampanje o štetnosti upotrebe plastičnih kesa po životnu sredinu.

Analitika: Šta je sa kesama za smeće? Da li one ostaju u upotrebi?

Vojinović: Kese za smeće ostaju u upotrebi, jer one spadaju u specifičnu kategoriju plastike koja ima funkcionalnu svrhu u upravljanju otpadom. Međutim, važno je da građani budu svjesni da čak i te kese treba koristiti odgovorno i reciklirati kad god je moguće. 

Svakako, i tu treba sagledati mogućnost prelaska na biorazgradive kese za smeće kao dio dugoročnog cilja smanjenja upotrebe plastike.

Analitika: Građanima nije jasno šta bi moglo biti ponuđeno kao alternativa za štapiće za uši, plastične posude za pakovanje hrane koja se kupuje u marketima ili putem dostave i neke druge proizvode poput slamčica. Da li je zakon predvidio rješenja za to?

Vojinović: Zakon o upravljanju otpadom i uvođenju zabrana za određene jednokratne plastične proizvode, koji je na snazi u Crnoj Gori, kao i direktive na koje se Crna Gora oslanja u procesu usklađivanja sa evropskim zakonodavstvom, prepoznaju potrebu za alternativama za proizvode poput plastičnih slamčica, štapića za uši i plastičnih posuda za hranu. 

Za ove proizvode, zakon nije konkretno definisao specifične alternative, ali su navedeni principi koje te alternative moraju poštovati, kao što su: mogućnost višekratne upotrebe, lakoća reciklaže, biološka razgradivost i manji uticaj na životnu sredinu.

Štapići za uši mogu se zamijeniti verzijama koje su napravljene od materijala poput papira ili bambusa. Plastične posude za hranu mogu biti zamijenjene posudama od biorazgradivih materijala kao što su šećerna trska, kukuruzni skrob, bambus ili reciklirani karton. Slamčice se mogu zamijeniti biorazgradivim varijantama od papira, bambusa ili inoxa, koje su u upotrebi već širom svijeta. 

Plastične kese mogu biti zamijenjene papirnim kesama ili višekratnim cegerima u zavisnosti od namjene i svrhe za koju se koriste. Za ambalažu za hranu (sir, voće i povrće) i dalje se koriste najtanje kese debljine zida ispod 15 mikrona, a postoje i rješenja koja uključuju ambalažu na bazi biljnih vlakana, kao i višekratnu ambalažu. 

Analitika: Koliko će ove alternative uticati na cijenu usluga?

Vojinović: Što se tiče uticaja na cijene proizvoda, uvođenje novih materijala u proizvodnju ambalaže može izazvati početno povećanje cijena, posebno zbog složenijeg procesa proizvodnje. 

Međutim, dugoročno posmatrano, kako raste dostupnost ovih održivih i biorazgradivih alternativnih materijala, cijene bi trebalo da se stabilizuju. U mnogim zemljama koje su već uvele ove promjene, razlika u cijeni se uglavnom kreće između 5% i 15% u zavisnosti od vrste alternative. 

Iz nadležnog Ministarstva tvrde da su imali komunikaciju sa proizvođačima i distributerima. Smatram da je u okviru te komunikacije morala da se nađe i tema potencijalnog rasta cijena proizvoda koji se nalaze pod uticajem ove regulatorne promjene. Jer, u suprotnom očekivane promjene na tržištu mogu predstavljati dodatni pritisak na kućne budžete, u uslovima ionako rastućih cijena i inflatornog pritiska sa kojim smo u Crnoj Gori suočeni u posljednje vrijeme.

Analitika: Mislite li da će trgovci poštovati odredbe zakona? Poznato je da su naši građani vrlo domišljati kada je riječ o traženju rupa u zakonskim rješenjima.

Vojinović: Iskustvo pokazuje da se u početku mogu javiti poteškoće u primjeni zakona, kako kod trgovaca, tako i kod građana. Međutim, stroge kontrole i sankcije mogu pomoći u sprovođenju zakona. Ako se trgovci suoče s kaznama, pridržavaće se pravila. Biće jako važno da se svi, i građani i trgovci, prilagode novim pravilima, jer je Crna Gora nažalost poznata po prizorima krošnji drveća i rijeka zatrpanih plastičnim kesama, što ugrožava zdravlje ljudi i životnu sredinu. 

U prosjeku koristimo godišnje od 60 do 100 kesa, a kao što sam i gore navela za razgradnju samo jedne od njih potrebno je nekoliko stotina godina. U implementaciji zabrane upotrebe plastičnih kesa na koje smo navikli na tržištu i plaćanja naknade za deblje kese, uloga nadležnih organa i oštro sankcionisanje kršenja zakona moralo bi da bude presudno, a za šta su propisane novčane kazne od 1.000 do 20.000 eura.

Kako izrada novog Zakona o upravljanju otpadom nije bila transparentna, bez održane Javne rasprave na kojoj se zainteresovana javnost mogla upoznati sa predlogom, nejasno je da li su građani Crne Gore do kraja svjesni da će za desetak dana odlazak u kupovinu biti drugačiji, odnosno da ćemo koristiti višekratne cegere, torbe, mrežaste vrećice u prodavnicama ili na pijacama prilikom kupovine voća i povrća, a što je do sada bilo rijetko. 

A vrlo brzo ćemo i sagledati kakva će biti implementacija ne samo ove odredbe, već i Zakona o upravljanju otpadom u cjelosti, posebno ostalih novina koje su stupile na snagu u aprilu. Jer, samo sa striktnom primjenom moći ćemo da kažemo da smo počeli da pravimo određene korake naprijed u upravljanju otpadom i naročito u borbi protiv plastičnog otpada. 

Međutim, ako kao društvo pokleknemo pred ovom zabranom, koja bi trebalo da prikaže nivo naše civilizacijske razvijenosti u odnosu na najsavremenije globalne trendove u oblasti upravljanja otpadom i zaštiti životne sredine, bojim se da će nas čekati dug i neizvjestan put da stanje životne sredine u Crnoj Gori dovedemo u ravan željenih ekoloških standarda.

Analitika: Šta mislite, kakav će biti odnos građana prema odredbama Zakona?

Vojinović: Građani će se vjerovatno podijeliti u nekoliko grupa. Jedni će podržati ove mjere i pridržavati se novih pravila jer su svjesni značaja zaštite životne sredine, dok će drugi možda biti skeptični, smatrajući da su promjene nepotrebne ili nezgodne. 

Ključna uloga će biti u obrazovanju i podizanju svijesti kako bi svi razumjeli dugoročne koristi ovih promjena, naročito u ekološkoj državi poput Crne Gore.

Analitika: Ako se Zakon bude striktno primjjenjivao, šta generalno to znači za ekologiju u Crnoj Gori? Da li može olakšati ispunjavanje mjerila u poglavlju 27?

Vojinović: Na teritoriji Crne Gore od 13.812 km² zvanično je popisano čak 346 neuređenih odlagališta otpada. Trenutno se oko 56% otpada odlaže na sanitarne deponije u Podgorici i Baru, dok se 21% nalazi na privremenim deponijama. Mnogo veći fokus mora biti stavljen na sjever Crne Gore, te data jača podrška izgradnji regionalnog centara za upravljanje otpadom u ovom regionu. 

Puno aktivnosti treba da bude realizovano u oblasti upravljanja otpadom, jer smo u pregovorima sa EU u Poglavlju 27 obavezni da do 2030, odnosno 2033. godine imamo izgrađenu svu potrebnu infrastrukturu, uspostavljen sistem odvojenog sakupljanja otpada makar za staklo, plastiku, metal i papir, dostignute stope reciklaže, sanirana privremena odlagališta otpada i sl. 

Novo ambiciozno evropsko zakonodavstvo od Crne Gore kao države kandidata za članstvo u EU zahtijeva razvoj politike prevencije i ponovne upotrebe otpada, kako bi odvojeno sakupljanje otpada dominiralo, reciklaža bila pravilo, a odlaganje na deponije bilo svedeno na nužni minimum. 

U skladu sa gore rečenim, odredbe Zakona o upravljanju otpadom koje se tiču zabrane upotrebe jednokratne plastike samo su manji dio ovog zakona, a koji je u suštini mnogo kompleksniji. Iako je donesen u aprilu ove godine, određeni njegovi djelovi su i dalje nesprovodivi sve dok nadležno Ministarstvo ne napiše odgovarajuća podzakonska akta.

Zabrinjava to što je donošenje podzakonskih akata kojima će se vršiti dalje usklađivanje predviđeno za IV kvartal 2025, a nekih čak za IV kvartal 2027. godine, čime dolazimo u situaciju da transponovanje evropskih akata u ovaj zakon vršimo punu deceniju, što odmah za sobom povlači pitanje kada će se ostvariti implementacija ovog propisa.

U svakom slučaju, ono što jesu pozitivni aspekti ovog zakona jeste i to što se uvodi naknada za deponovanje miješanog komunalnog otpada, jer će prema zahtjevima EU, Crna Gora morati značajno da smanji količinu otpada koju šalje na deponije (na 10%), kao i oslobađanje od plaćanja naknade za privremeno skladištenje neopasnog građevinskog otpada kod onih subjekata koji prerađuju taj otpad u skladu sa ciljevima koje se odnose na reciklažu i ponovnu upotrebu. 

Nadam se da će se upravljanje neopasnim građevinskim otpadom poboljšati, jer jedinice lokalne samouprave nijesu do sada organizovale njegovo upravljanje u skladu sa Zakonom, iako istovremeno postoji potreba za građevinskim materijalom za infrastrukturne projekte, a u čemu leži i potencijal cirkularne ekonomije. 

Ako navedene odredbe predloženog zakona budu implementirane na ispravan način biće stvoreni podsticaji da se privredni subjekti okrenu ka reciklaži koja bi trebalo dugoročno da postane konkurentna u poređenju sa odlaganjem otpada. Da bi sistem reciklaže počeo da funkcioniše, rad inspekcijskih organa mora da bude unaprijeđen, a što predloženi tekst zakona predviđa kroz uvođenje tzv. državne komunalne inspekcije. Ipak, ostaje se da se vide efekti njenog rada. 

Korak naprijed je i obaveza plaćanja naknada za one jedinice lokalne samouprave koje ne obezbijede lokaciju za privremeno skladištenje komunalnog otpada, odnosno koje skladište komunalni otpad duže od godinu dana na lokaciji za privremeno skladištenje komunalnog otpada, a što je slučaj sa većinom opština na sjeveru Crne Gore. 

Navedene naknade biće prihodi Fonda za zaštitu životne sredine koji će biti u obavezi da ih namjenski koristi i investira u projekte koji se tiču upravljanja otpadom u skladu sa evropskim propisima.