Filipović za Standard govorio je o naprednim i inovativnim metodama koje koristi u procesu otkrivanja karcinoma dojke, a koji vode ka veoma uspješnom liječenju.

STANDARD: Doktore Filipoviću, koliko prevencija igra važnu ulogu u borbi protiv ove opake bolesti?

FILIPOVIĆ: Karcinomi i ukupno maligne bolesti su jedan u prva tri i vodeća razloga oboljevanja i sa velikim procentom smrtnosti. Karcinomi dojke, koliko se ubrzano otkrivaju i broj otkrivenih na 100.000 stanovnika u svijetu raste. S druge strane, ta negativna činjenica koja je takva i loša porazna, ima drugu protivtežu, a to je da rano otkriven karcinom dojke vodi veoma, veoma visoko uspješnom procentu liječenja za razliku od toga kako je to bilo prije deset godina.

Prevencija karcinoma dojke nije dobar izraz, jer preventirati znači spriječiti da se nešto pojavi. Ja bih radje govorio o ranom otkrivanju karcinoma dojke. Mislim da će i pacijentkinjama biti mnogo jasnije kada razumiju da se radi o ranom otkrivanju karcinoma dojke i naglasak treba da bude na te tri riječi.

Četiri, rano otkrivanje karcinoma dojke. Što ga otkrijemo u ranijoj fazi? Najčešće u laičkoj javnosti kaže se učauren. Znači da nije nigdje izašao iz neke svoje uslovno rečeno opne.

Povezani članci

drustvo

Dr Nikola Milašević: Skrining i rana dijagnostika ključni za smanjenje smrtnosti od karcinoma dojke

drustvo

DR ČELEBIĆ ZA STANDARD: Zdrav način života je ključ za smanjenje rizika od karcinoma pankreasa

drustvo

KAMPANJA “DOK SI NA VRIJEME”: Karcinom dojke u 90 odsto slučajeva izlječiv, ako je otkriven na vrijeme

Šanse za uspješno liječenje rastu jako, jako, jako puno. Tako da se u velikom broju slučajeva desi da ljudi žive čitavi život sa tim, a odlaze neđe drugo od potpuno drugih ili trećih bolesti.

STANDARD: Koliko je teško Vama kao ljekaru da saopštite nekom pacijentu da ima karcinom?

FILIPOVIĆ: Da se nadovežem na prvi dio priče, tehnike koje koristimo za ranu otkrivanje karcinoma dojke, kao što su specijalizovani ultrazvuci, mamografije, kao što je ovdje iza mene magnetna rezonanca, su tri alatke koje mi koristimo.

Četvrta alatka je ono o čemu vi govorite, a to je komunikacija sa pacijentom. U toj komunikaciji sa pacijentom jako je dobro da znamo istoriju porodičnu i ličnu istoriju medicinsku te pacijentkinje. Sve to je dobar uvod i ako se taj razgovor pažljivo i sa puno empatije obavlja, ukoliko nađemo na sumljevu promjenu, komunikacija koja je uspostavljena, koja, pretpostavljam da je u tom trenutku već stvar i dobrog povjerenja, i ukoliko kažete tačne podatke, ako kažete iskustveno ono što znate da je tačno, ne varati pacijenta sa lažnim nadama, vi ćete na jednostavan način dati pacijentu do znanja da ima bolest koja, možemo reći da je opaka, da je bolest koja je opasna, da je bolest koja obuhvata faktički čitavo tijelo anedojku i onda ali da je to bolest koja, ukoliko je tako rano otkrijemo, a najčešće mi radimo na tome da je rano otkrijemo, da spada u nešto što se može uslovno rečeno nazvati izlječivom bolešću.

Ko ima jedan karcinom, on ima pravo da opet ima karcinom. Na kraju krajeva i mi izađemo na ulicu pa imamo udes, imamo pravo da opet poslije deset dana doživimo isto.

Znači stvari, nekakvih dešavanja na koja nemam uticaja, ali dobar odnos sa pacijentom, gdje ljekar treba da se trudi da zadobije njegovo povjerenje, olakšava komunikaciju i olakšava onu mogućnost da naše znanje koje imamo, podijelimo sa pacijentom, a da on to prihvati i da ne odlučuje samostalno na brzoplete odluke, neću da primijem tu terapiju, hoću da se zračim, neću da se zračim, što su česte graške. Da li je teško kada soopštiti pacijentu? U svakom tom trenutku, ako imate iskustva, morate prvo da razumijete koliko će teško biti pacijentu da shvati. Prvo na tome, težište saopštenja je pažnja o kojoj moramo da vodimo saopštavajući istinu, da sačuvamo toga pacijenta i da mu damo elemente tačne podatke i razloge zašto ne treba da gleda na to crno, već da mora poštovati određena pravila, određene savjete i terapije, kako bi što prije i što efikasnije iskočio iz toga.

A može li da iskoči? Da može. Kako? Tako što će ići redovno na preglede i potruditi se da, ako ima problem, da ga što ranije otkrijemo.

STANDARD: Vaša klinika koristi inventivne metode, možete li nam reći nešto više o tome?

FILIPOVIĆ: Mi se prvenstveno bavimo ranim otkrivanjem karcinoma dojke i pratimo pacijente, opet stikovnim i drugim tehnikama, pratimo pacijente koji su u fazi liječenja karcinoma dojke. I ispratimo pacijente koji su se izliječili, pa s vremena na vrijeme dolaze na kontrole. Za tu tehniku koriste se specializovani ultrazvučni aparati koji imaju na sebi određene programe koji su u današnje vrijeme softerskih rješenja povezani i sa vještačkom inteligencijom i sa ovom uslovno rečenom i humanom inteligencijom i kombinujući najnovija naučna dostignuća, kombinujući specializovane sonde, tehnike, edukujući se svake godine praktički na mjestima gdje se najviše ti procesi naučni razvijaju.

Kada je dojka u pitanju, uspjevamo da smo negdje u korak sa najsavremenijim pristupima u ranom otkrivanju karcinoma. A da li je rano otkrivanje i praćenje, dijagnostičko praćenje u toku liječenja, u stvari liječenje, ja bih rekao da jeste. Kako učestvujemo mi u liječenju? Tako ako neki ljekar, onkolog liječi pacijenta sa hemoterapijama, sa zračnim terapijama, povratnu informaciju o učinkovitosti, djelotvornosti toga lijeka dobija od nas kada smo uz prezi da prateći jednu pojavu, jednu promjenu koja je recimo 2,5 cm pa se na nju udjeluje radioterapijom, chemioterapijom itd.

Mi gledamo da li se ta promjena smanjuje, da li se ne smanjuje, da li ima prošednost na drugim i koristajući, te učestvujući na takav način u donošenju, na indirektan način, u donošenju odluka o nastavku liječenja, o promjeni terapije i sl.

STANDARD: Doktore Filipoviću, koja bi bila vaša poruka nekom pacijentu koji boluje od kancera i koji su to savjeti koje bi vi dali kako da prebrode cijelu situaciju?

FILIPOVIĆ: Kada kao društvo i kao pojedinac koji čini to društvo, budemo razumijeli da je zdravlje, s jedne strane, javljanje bolesti, s druge strane, sastavni dio našeg života i da se čitava i svijet, znači globalno, trudi da spriječi patnje bilo kog pacijenta koji je u bolesti, da mu pomogne da se što prije izliječi, onda, znajući da je to tako, svjedoći smo toga, ako to pacijent unaprijed zna, njegova odluka da krene što prije i što efikasnije liječenje je onda početna dobra stvar da se izađe na kraj sa problemom. Emotivna podrška, psihološka podrška, podrška porodice prije svega tim pacijentima, kao i prethodno uspostavljen odnos sa ljekarom koji je diagnostikovao pacijenta i koji je operisao pacijenta i koji je krenuo da liječi pacijenta.

Taj trio ljekara i taj pacijent uz podršku porodice, ako treba i uz podršku nekog stručnog lica, naša je obaveza da damo punu psihološku snagu i podršku emotivnu, jer tu čovjek je u jednom haosu unutrašnjem, razmišljući o svemu i svačemu, gdje je do sada bio, gdje i gdje, što će da ostane, tako dalje, tako dalje, su uslovi da sve protekne kako treba. Nažalost, konstatovaću da naš zdravstveni sistem nije u potpunosti spreman da na tako sveobuhvatan način pristupi početku liječenja onkoloških pacijenata ili drugih pacijenata koji imaju životno ugrožavajuće boleste. I na tome treba da se radi.

Nadam se da će i novim reformama u zdravstvu, koje uključuju i digitalizaciju i ujedinjavanje, integriranje zdravstvenih sistemi, državnih i privatnih, i edukaciju pacijenta, a to znači od osnovne škole pa nadalje, na neki način doprinijeti da se ovo o čemu sam govorio objedine i podigne na veći nivo nego što je sada.