Ljeba nema da se jede, ali se pokojnik sahranjuje u skupoj odori sa zlatnim vezom. Tako je bilo nekad, i taj običaj je (bio) vrhunac našeg busanja u prsa i lažnog predstavljanja. A, danas? Danas ne morate da umrete da biste se “proslavili”. Za života treba da kupite pratioce na Instagramu da bi se npr. Vaš drug Marko oduševio kad vas zaprati i shvati da imate čak npr. devet hiljada pratilaca, a Vi, s druge strane, pratite njih nekoliko stotina, među kojima je i ovaj Marko kog stvarno poznajete. Marko će sigurno biti začuđen Vašom “popularnošću”, jer Vas – POZNAJE, ali mu neće pasti na pamet da ste dali pare da biste, naizgled, ispali ugledni, bitni i poželjni… A, bitni ste taman onoliko koliko vam je blizak najudaljeniji pratilac – obično su iz Tadikistana, sa Zelenortskih Ostrva, Bugenvila itd. (nikad čuli, je li tako?). “Džaba vam, znam vas prije Instagrama”, poentirao je nedavno crnogorski influenser Ignjat Kotlaja.

Koja je njihova dijagnoza i ima li im lijeka? Na koji način da im saopštite “da znate”? Kojim smo se samoobmanjujućim “alatkama” služili prilikom odgoja sopstvene veličine prije filtera i društvenih mreža?

To su samo neka od pitanja na koja je za Standard odgovarala psihološkinja Radmila Stupar Đurišić.

Radmila Stupa Đurišić, Privatna arhiva

“Lažno predstavljanje u našoj kulturi imate u činjenici da su ljudi živjeli siromašno, ali kad dođu gosti trpeza je puna  svakojakih đakonija i onaj, po meni najstrašniji, pokojnik se sahranjivao u skupoj odori sa zlatnim vezom. Važno je bilo da što više ljudi dođe na ispraćaj u  vječnu kuću i bude svjedok divnih riječi koji će birani govornik reći, a lelek i kukanj za izgubljenom ljudskom veličinom odjekivati brdima i dolinama”, napominje ona.

Golema razlika između influensera i čovjeka s dijagnozom

A, takvim ljudima, psihologija je davno dala ime i postavila dijagnozu – kriza identiteta i, u okviru socijalnog ponašanja, problem prilagođavanja.

Za početak, treba naglaasti golemu razliku između influensera (onaj kog svi žele i stvarno ga prate) i onoga ko kupuje pratioce.

Ovaj prvi – em je stvarno uticajan, em zarađuje novac, a ovaj drugi, em je nebitan, em je on taj koji plaća, em ima – golem problem sam sa sobom.

“Tako dolazimo do krize identiteta. Osoba za sebe smatra da je baš ona kao stvorena za influensera što želi da bude, ali joj ne ide  na pošten način pa poseže za prečicama…  Isto Vam je i u realnom svijetu… Koliko imamo djece koja želi imati status dobrog, odličnog đaka a ne zagrije stolicu nego se na razne načine kupuju ocjene (privatni časovi, porodični uticaji na nastavni kadar) ili da navedemo da se neka djeca predstavljaju kao imućna, bogata a ustvari njihovi roditelji i nemaju toliko novca nego ulažu u vizuelni identitet, skuplja garderoba, skup telefon… Uvijek kada imamo potrebu osobe da se predstavlja drugačijom od onoga što realno jer ne može da prihvati realno stanje psihološki, to tumačimo kao ili krizu identiteta ili kao problem odnosno teškoću u prilagođavanju. Ovdje imamo i jedan broj ljudi koji u potpunosti žive u virtuelnom svijetu u smislu da svoje vrednosne stavove i mišljenja zasnivaju isključivo na standardima virtuelne stvarnosti (filtrirane i fotsopirane slike, objava statusa koji nisu njihovo orginalno intelektualno djelo, ocjenjivanje kvaliteta po broju lajkova…). Lično smatram da su takvi ljudi u velikoj zabludi i da ta virtuelna stvarnost veoma otežava uspostavljanje kvalitetnih emocionalno-socijalnih odnosa u realnom svijetu. Međutim, savremeno doba je donijelo sveukupnu otuđenost ljudi od ljudi pa se ovakve osobe ne prepoznaju kao osobe u problemu i ne tretiraju se u psihološkom smislu nego tako otuđene od svijeta manje ili više uspješno bitišu u svojim domovima. U svojim domovima žive svoju lažnu popularnost, idealizuju sebe i u svojoj savršenosti teško i žele da se realno povežu sa realnim svijetom”, objašnjava Stupar Đurišić. 

A, taj realan svijet – Vas zna. Lično. Možda se družite s njima, radite… Njih ne možete da prevarite. To je najbolje opisao jedan podgorički influenser koji je jednom rečenicom objasnio suštinu: “Džaba vam, znam vas prije Instagrama”.

“Nekoga ko živi u zabludi da je praćen i uvažavan od velikog broja ljudi teško prihvata kritike iz okruženja jer se boravkom u virtuelnom svijetu nije naučio kako da prihvati da neke stvari ne radi najbolje, što je realno. Ne postoji osoba koja je odlična i sjajna uvijek i u svemu što radi (ili objavi). Kada živite u virtuelnom svijetu Vi ne morate da se suočavate sa nesavršenostima niti da slušate negativne komentare. Jednim klikom obrišete osobu koja ne podržava ono što radite, a sa malo novca kupite one koji će kliknuti lajk i problem riješen. U realnom svijetu, da biste se uklopili u društvo morate razviti vještine komunkacije poput vještine argumentovanog izlaganja činjenica i asertivnosti. Morate razvijati frustracionu toleranciju i otpornost na stresore. Ako Vaš prijatelj ovo nema lako ćete mu ukazati da je, kako ste rekli, zastranio”, kaže psihološkinja.

Druga strana ove medalje su oni koji prate ljude čiji ih profili frustriraju.

Ako vam neko smeta, ako ga ne volite, ako zamjerate što na Instagramu izigrava veličinu, zašto biste ga imali na spisku onih koje pratite?

“Frustrira nas neko kome se potencijalno javno ili krišom divimo. Divljenje ne mora da bude usmjereno na izrečeno ili učinjeno. Divljenje može biti i u smjeru toga. ‘Kako je smio tako nešto da kaže, uradi, postupi?’. Divimo se onome što nama da li zbog obrazovanja, odgoja i moralnih vrijednosti koje smo usvojili  nikada ne bi ni palo na pamet da uradimo. Primjer za ovo su vam realitiji. Sve što radi ukućanin radi i velika većina ljudi u svojim domovima svaki dan, niša neobično. Kada su erotska zbivanja svi pratioci pomno gledaju i komentarišu. Nije to zato što se, eto, oni nikada nisu našli u erotskom kontaktu nego zbog toga što to sebi ne bi dozvolili nikada da snimi kamera niti da gledaju široke narodne mase.  Divljenje nekada proizvede i gnušanje. To je onda kada se smjelost pomješa sa moralno nedopustivim. To Vam je u slučaju neprimjerene erotike (imamo primjer erotskog kontakta oženjenog mušlarca i djevojke) i snimaka eksplicitnog nasilja (scene terora nad nemoćnim, slabijim…). Nedozvoljeno ponašanje, a opet  vidi on se usudio da to uradi, osuđujem to, gnušam se ali… umjesto da ugasim, prestanem gledati, okrenem se drugoj temi, on komentariše, raspravlja, priča o pojavi, daje joj na značaju. Divljenje i gnušanje je ista linija, samo suprotnih polova, razlika je u moralnosti  urađenog. Nije nemoralno promovisati neke proizvode i voljeti i insistirati na komplementiranju njega i njegovog lika i djela. Ima ljudi koji se dive smjelosti nekih ljudi, dive se nihovoj smjelosti da umjesto da rade kao i mi 10 sati dnevno za neku firmu , kompaniju, državu on sjedi u svojoj sobi, postavlja filtrirane slike i tako zarađuje.  I zato komentraišu, nekada čak i negativno, ali nastavljaju da prate šta ta osoba radi”, kaže Stupar Đurišić. 

Ona skreće pažnju i na one “prijatelje” s društvenih mreža koji rijetko kad što objavljuju, a još rjeđe ikad ikome daju lajk. Posrijedi su svojevrsni voajeri koji vole da ćute i gledaju.

“Posmatrači postoje u svakom svijetu i u svakom društvenom uređenju. Zar nijeste i Vi u Vašem razredu u osnovnoj i srednjoj školi imali osobu koju ste čuli samo kada je neko od nastavnika prozvao.  Sigurno imate i kolegu sa fakulteta kojeg se ne sjećate da je išta ikada na predavanju prokometarisao. Svi imamo komšiju o kojem ništa ne znamo jer ga ‘nemate đe viđeti’.  Voajeri su jedna druga priča. Oni uživaju da ćute i gledaju. Doživljavaju zadovoljstvo što mogu gledati i pratiti dešavanja, a ne mješati se svojim oglašavanjem”.

I, kao takve ih treba prihvatiti, a ako vam smetaju, kao i oni prvi, samo ih – otpratite.

U međuvremenu – uradite svoje omiljene fotografije. Sjećate li se kad ste posljednji put to uradili? Vjerovatno u doba kad smo svi strahovali da nam se film nije, slučajno, “osvijetlio”… Vratite ramove i uramljene fotografije u modu. Izmamljivaće vam osmjehe i učiniće vas radosnijim od bilo čijeg “lajka”.