“Mi, koji svakodnevno izražavamo protest blokadom puta na raskrsnici Belveder, nakon dva krvava pira na Cetinju u kojima je život izgubilo dvadeset troje ljudi – među njima i četvoro đece – duboko smo razočarani i ogorčeni saznanjem da je sjednica skupštinskog Odbora za bezbjednost održana u tzv. „gluvoj sobi“, daleko od očiju javnosti.
Koja je muka, da se ni nakon gotovo tri godine crnogorskoj javnosti ne saopšti istina? Da ne saznamo što se zapravo desilo?Predsjednik Odbora, Miodrag Laković, zatražio je informacije od službi bezbjednosti o postupanju povodom tragedija koje su se dogodile na Cetinju – 1. januara ove godine i 12. avgusta 2022. godine. U oba slučaja živote su izgubile nevini ljudi, a odgovori izostaju.
Zašto se to radi iza zatvorenih vrata, u „gluvoj sobi“ – a ne pred licem javnosti? Kako je moguće da se naši vapaji za istinom, pravdom i odgovornošću tako bestidno ignorišu?
Da li nas institucije države čuju? Mi čujemo njihovu tišinu. Ona odjekuje u našim srcima – posebno porodicama žrtava.
Kako je moguće da se ni nakon skoro tri godine ne zna istina o masakru u cetinjskom naselju Medovina? Da li bi se Odbor uopšte sastajao da nije bilo pritiska javnosti? Ili bi sve ostalo samo „još jedan uspješno riješen slučaj“?
Bezumno nasilje. Dvadeset tri izgubljena života. Đeca, majke, očevi, braća, kumovi, prijatelji… Građani su nijemo gledali kako njihova naselja postaju bojišta. Gledali su kako svakodnevica postaje horor.
I zato pitamo: da li iza ovih masovnih ubistava stoji neko? Neka ruka iz sjene? Neka organizacija? Neko ko ih je podstrekivao? Jer ovi zločini sve više podsjećaju na terorističke akte. Ako ne po formi, onda po posledici – teroru koji je ostavio nesagledive posljedice na Cetinju i u cijeloj Crnoj Gori.
Nažalost, sve što smo čuli i doživjeli nakon ovih tragedija samo nas dodatno učvršćuje u uvjerenju da se neko štiti, da se istina svjesno skriva, da se zločin prekriva ignorantskim ćutanjem.
Ovim postupanjem, institucije su uspjele samo jedno – da nam učvrste nepovjerenje u sektor bezbjednosti i u državu kao sistem. Jer – kako objasniti toliku tišinu sistema? Kako opravdati ćutanje onih koji su dužni da nas štite? Đe je bila država prije nego što su meci odjeknuli? Đe su bile institucije da prepoznaju znakove ludila, prijetnji, opasnosti? Kako je moguće da niko ništa nije znao – ili je znao, pa ćutao? Znao, pa podstrekivao?
Ova dva masovna ubistva nijesu samo tragedije porodica i prijatelja. Ovo su rane cijelog društva. Rane koje i danas bole istim intenzitetom kao prvog dana, jer se osjećamo izdano. Nepovjerenje u institucije nikada nije bilo dublje. Ako nijesmo sigurni ni na svom pragu, u svojim gradovima – što nam onda ostaje?
Ovaj narod nije naučio da ćuti i da savija glavu pred nepravdom. Naučio je da trpi, da nosi svoje krstove. Ali dokle? Do sljedećeg bezumnog čina? Do sljedeće crne hronike?
Cetinje ne zaslužuje zaborav.
Ne smijemo dozvoliti da ova dva datuma postanu fusnote u nekom izvještaju, samo brojevi u suvoj statistici. Jer iza svakog broja stoji nečiji život, nečija priča, nečija ljubav, nečije dijete.
Cetinje vapi za pravdom.
Za istinom. Za odgovornošću. I, iznad svega – za sigurnošću i povjerenjem koje nam je oduzeto. Za dostojanstvom koje zaslužujemo kao ljudi, kao roditelji, kao zajednica.
Zato poručujemo državi Crnoj Gori i ukupnoj javnosti:
Mi odustati nećemo.
Nemamo pravo da zaboravimo. Nemamo pravo da ćutimo.
Nemamo pravo da zaboravimo Marka, Mašana, Jovana i Vukana – naša četiri mala anđela, čiji su osmijesi prerano ugašeni.
Pominjaćemo ih, ne da bismo živjeli u prošlosti, nego da bismo obezbijedili budućnost – zbog onih koji su ostali, i zbog onih koji tek treba da dođu na ovaj svijet.
Preporučeno
To je naša obaveza. To je srce ovih protesta. To je naša misija.”