Nemoćne da više same vode bitku za pravdu i slobodu, odlučile su da javno progovore o nasilju koje su preživjele i uznemiravanju koje i danas trpe od Borjana Kompirovića, bivšeg supruga Duške Usančević i Ksenijinog i Mileninog oca, ne bi li uz podršku javnosti natjerale nadležne na reakciju i konačno nastavile u miru sa svojim životom.

Kuća

Sa Borjanom Kompirovićem već tri godine ne žive u porodičnoj zajednici, od 2018, kada je Duška odlučila, nakon još jednog nasilničkog ispada, da stavi tačku na njihov brak i potraži pomoć institucija.

Prijavile su ga za nasilje u porodici i odlukom Osnovnog suda u Ulcinju, osuđen je na jedinstvenu zatvorsku kaznu od četiri mjeseca i 45 dana, a izrečena mu je i mjera bezbjednosti obaveznog liječenja od alkoholizma.

Dušanka i Borjan sudski su se i razveli i od tada do prije pola godine majka i kćerke nijesu imale kontakta sa njim. Okidač da se nasilnik „probudi“ bio je parnični spor podjele imovine bivšeg bračnog para.

Počeo je da ih uhodi, da im prijeti, obio je vrata od kuće, zbog čega su podnijele zahtjev za zabranu prilaska.

– On nas intenzivno prati. To je prestrašno. Kruži oko majkinog posla, tamo gdje sestra radi, priča kako će da obije bravu da nas istjera iz kuće. Živimo u strahu – priča za Pobjedu Ksenija Kompirović.

Razgovarali smo u njihovom porodičnom domu, u naselju Šušanj. Maloj kućici koju su Dušanka i Borjan kupili kao vikendicu i onda je proširili koliko je to bilo moguće, kako bi stvorili malo komfora za svoje dvije djevojčice.

Nasilnik u njemu, potpomognut alkoholom, međutim, razorio je porodicu.

Sada mu je cilj, kako pričaju majka i kćer, druga kćerka Milena bila je na poslu, da ih izbaci iz kuće.

Već četiri puta od prošle godine pokušao je da zamijeni bravu na vratima. Ksenija priča da se to uvijek dešavalo kada im je majka bila na poslu. Dolazi sa drugovima i u pokušajima da provali u kuću prijeti im da će ih iseliti. Kada čuju njen plač i vapaje da ih ostavi na miru, njegovi drugovi se obično povuku…

– Posljednji put kada je došao, 9. marta, morala sam obijanje da emitujem uživo na Fejsbuku da bi policija reagovala. Došli su nakon sat vremena pošto ih je deset ljudi pozvalo – priča Kompirović.

ĆUTANJE INSTITUCIJA NA NASILJE KOJE SU TRPJELE: Stop kadar iz snimka svađe ispred kuće na kojem Borjan Kompirović udara suprugu Dušku

Ksenija je uspješna studentkinja Pravnog fakulteta Univerziteta Crne Gore u Podgorici i kaže da je svjesna da njena majka raspolaže pravom na kuću i da ih otac ne može izbaciti na ulicu.

– Prijetio nam je da će da se zainati i u našu kuću dovede novu ženu sa kojom živi i njeno dvoje djece – dodaje ona.

Kuća je još predmet sudskog postupka za podjelu imovine koji traje od 2018. godine. Majka i kćerka poručuju da ne žele ništa više od onoga što ih sljeduje.

– Nudile smo dogovor da isplatimo jedni druge, da se ovo okonča. Da više ne prolazimo kroz sve ovo. On ne pristaje. Kuća je, tvrdi, njegova, isključivo njegova. Ja kao da nijesam radila, ni doprinosila – priča Duška Usančević.

Kršeći prste, suznim očiga gledajući u uokvirene fotografije svojih kćeri na komidi u dnevnoj sobi, dodaje da je umorna i da samo želi odluku suda, bez obzira na to kakva će biti.

– Dajte napismeno da tri žene izađu iz kuće, a nasilnika vratite. Samo tražim papir. Ako oni smatraju da on treba da živi u kuću, a mi da izađemo, nek’ nam to napismeno daju – rezignirano kaže Usančević.

Godine torture

Majka i njene kćeri nasilje su trpjele godinama. Duška objašnjava da nije imala snage da izađe iz kruga pakla u kojem je živjela. Trudila se da radi, ćuti i trpi, da, kako kaže, održi porodicu. Bilo je dana kada više nije mogla da izdrži i prijavila bi ga policiji, ali uvijek bi povukla prijavu. Nadležni nijesu reagovali. Logika je – nema prijave, nema zločina…

Prelomila je 2018. i prijavu, podstaknuta snagom kćeri da ne odustane, nije povukla. Kompirović je osuđen.

– Tada je fizički nasrnuo na mlađu ćerku. Krenula sam da je branim. Okomio se na mene, pa onda i na stariju ćerku koja je telefonom snimala. Istukao je, počupao joj je punu šaku kose sa glave – drhtavim glasom priča Usančević.

Ranije je vjerovala da će se njen suprug promijeniti.

– Svaki put kada bi se nasilje dogodilo pozvala bih policiju, ali bih odustajala zbog obećanja da će da se smiri. Ne samo zbog toga, nego i zato što mi je stalno govorio da se sve žene koje prijave muža poslije pokaju, jer im smjeste supružnike u zatvor i one nemaju od čega da žive – govori naša sagovornica, pojašnjavajući da njen bivši suprug radi u Osnovnom sudu u Baru kao dostavljač i uvjerena je da je i to uticalo na ćutanje institucija na nasilje koje su trpjele.

ČETIRI PUTA POKUŠAO DA ZAMIJENI BRAVU NA VRATIMA: Stop kadar iz snimka emitovanog uživo na Fejsbuku

U razgovor se uključuje Ksenija koja je odlučna da svog oca privede pravdi i ističe da su neizmjerno zahvalne policijskom službeniku koji ih je 2018. ohrabrio da ne odustaju. Ne želi da kaže njegovo ime, da ne bi trpio posljedice.

– Pitao nas je da li želimo da stanemo iza svoje muke i počnemo novi život. To nam je rekao nezvanično, kao svojim sestrama. Vidjele smo ga tada kad je došao u patrolu i nikad više – prisjeća se Ksenija Kompirović.

Tada su, konačno, reagovale i institucije. Iz Osnovnog državnog tužilaštva u Baru Pobjedi su saopštili da je prijava iz 2018. godine jedina koju su u proteklih nekoliko godina dobili protiv Kompirovića.

– Postupajući tužilac je odmah odredio zadržavanje, a sud pritvor, nakon čega su predmetni spisi ustupljeni Osnovnom sudu u Ulcinju, budući da je osumnjičeni dugogodišnji radnik barskog suda – pojasnili su oni.

Kompirović je osuđen, a na zahtjev njegove supruge i kćerki, izrečena mu je i mjera zabrane prilaska.

– Kada je izašao iz zatvora počeo je da nas uhodi, pokušavao je da stupi u kontakt sa nama – kaže Ksenija.

Muk nadležnih

Duška Usančević ponavlja da je ćutanje institucija ohrabrivalo njenog supruga na nasilje. Kao službenik Osnovnog suda, dodaje ona, poznavao je sve iz sistema pravosuđa, ali i policajce.

– Tužilaštvo, sud, MUP, svi su izlazili njemu u susret. Mogli su da reaguju, pa i kada sam povlačila prijave. On je kao zatvorenik dolazio na suđenje sa rukama u džepovima, umjesto u lisicama, i osmjehom od uva do uva, dok đeca stoje i plaču – priča Usančević.

Tvrdi i da policijski službenici u zapisnik nijesu unosili sve na šta su njih tri ukazivale.

Ogorčene su i na inspektorku barske policije, čiji je identitet poznat redakciji, koja im je, navodno, čak zaprijetila da će ih sve procesuirati ukoliko nastave da zovu policiju.

– Pitala sam je kako će se osjećati ako on dođe i ubije mene ili djecu. Odgovorila mi je da se može desiti i nju neko da ubije kad izađe ispred MUP-a – kaže Usančević.

Iz Uprave policije, međutim, kategorični su da je postupanje policijskih službenika po svim prijavama bilo profesionalno i u skladu sa zakonom utvrđenim nadležnostima. Ističu i da na rad inspektorke koju pominju majka i kćerke, za 14 godina njenog rada nikada nije podnešena prijava koja bi ukazivala na nesavjestan ili neprofesionalan rad.

– Podnositeljke prijava su svaki put bile upitane, kako to i zakon nalaže, da li imaju bilo kakve primjedbe, na šta su uvijek negativno odgovarale i sa izraženom dozom zahvalnosti napuštale prostorije centra – naveli su iz Uprave policije.

Seksualno uznemiravanje

A osim za nasilje u porodici protiv Borjana Kompirovića kćerke su inicirale i prijavu za seksualno uznemiravanje. Godinama su, kaže Ksenija, njih dvije ćutale o tome – iz straha, stida… Nijesu to rekle ni majci. Kada je Ksenija ukazala aktivistkinjama Centra za ženska prava i na te detalje porodične drame kroz koju su prolazile, ohrabrile su je da podnese i tužbu za verbalno i seksualno uznemiravanje.

Ksenija je odlučna da i tu mračnu priču dovede do kraja. Do sada je, kaže, sve potiskivala i trudila se da zaboravi, ali više neće.

– Moj otac je masturbirao po kući, od nas tražio da budemo u sobi, da ne izlazimo iz sobe. Pokazivao nam je pornografske sajtove, poruke koje je razmjenjivao sa društvom, rođacima. Govorio nam je kako ćemo ja i moja sestra da presušimo dolje, kako nam je vrijeme da imamo momke – priča Ksenija.

O seksualnom uznemiravanju prva je, ipak, progovorila njena mlađa sestra, ali su nadležni te navode samo zanemarili. Ti detalji, dodaje Ksenija, provlače se kroz izjavu njene sestre koju je dala 2018. godine kada su prijavile porodično nasilje.

Kada je ona odlučila da svog oca i zvanično optuži naišla je na nepovjerenje i nerazumijevanje policijskih službenika.

– Kada sam davala izjavu inspektor je tražio od mene da se sjetim tačnih datuma. Upozorio me da ću ići na poligraf, jer mi tužilac ne vjeruje. Optuživao me da preuveličavam. Žalio mi se i kako ima puno posla i da bi mu bilo lakše da rješava ubistvo, nego da radi na ovom slučaju – priča Ksenija Kompirović.

Sve to je povrjeđivalo, ali i ljutilo. Zato ga je, kaže, pitala da li bi on od svoje djece tražio da mu pretraže polni organ od krpelja, što je, navodi Kompirović, njen otac priznao u policiji. Inspektor je ostavio bez odgovora.

Dok Ksenija priča, njena majka plače.

– Nijesam znala za to. Ne mogu sebi da oprostim, a ni njima što mi to nijesu rekle. Da sam to znala ne bih čekala do ovog trenutka. Davno bih se razvela. Ne bih dozvolila da žive pored takvoga oca – kroz suze govori.

Pomoć i podrška

Majka i njen dvije kćeri žele da se ova priča što prije završi. Traume koje su preživjele ostavile su ogromne posljedice na njih.

Ksenija je potražila i pomoć psihologa.

– Ćutimo o raznim poremećajima. Poput ishrane. Ja sam i to doživjela. Povraćala sam i voda mi je bila teška da je svarim. A ne što drugo. Tresla sam se. To stanje nikom ne bih poželjela. To je pakao. Mijenjate se. To više nijeste vi i to je jedna prestravljena verzija vas, koja je pred pucanjem – priča Kompirović.

Bez obzira na sve, ističe, voljela bi kada bi psihološku pomoć potražio i njen otac.

– Ne razumijem kako najbliža osoba može svojoj porodici da nanese toliku bol – završava svoju priču Ksenija Kompirović.

Duška, Ksenija i Milena prethodnih dana svoju životnu priču podijelile su sa još nekim medijima. Za Pobjedu su odlučile da govore imenom i prezimenom, da se fotografišu.

– Želimo da ohrabrimo i druge žene i djecu koji su žrtve nasilja da progovore. Ćutanje nije rješenje – zaključuju one razgovor sa nama.

Komšiluk ćutao i gledao, osim jedne komšinice

Naselje u kojem je kuća Duške Usančević i Borjana Kompirovića, a koju su kao vikendicu kupili kada su, ubrzo pošto su kao izbjeglice stigli sa Kosova u Crnu Goru, gusto je naseljeno.

Takoreći, kuća uz kuću. Komšiluk je, kako kažu, majka i kćerka, ćutao na dramu koju su proživljavale. Podrška im je bila samo jedna komšinica, koja je uvijek bila tu da im se nađe kada im nešto zatreba. Duška Usančević i njena kćerka kažu da su joj beskrajno zahvalne na tome.

– Činila je koliko je mogla. Zahvalne smo joj beskrajno. Danas je došlo neko drugo vrijeme, danas se svako zatvori u svoju kuću i gleda svoja posla, svako iz svojih razloga – objašnjava Usančević.

Za nasilje koje trpe ona i kćerke nije znala Duškina porodica. Kaže da je to krila od njih. Da ih ne opterećuje.

Obraćale su se i Sigurnoj ženskoj kući i tada su im iz te organizacije pružili neophodnu pomoć.

Iz ove organizacije Pobjedi su kazali da su im tada obezbijedili savjetodavnu podršku i pravnu pomoć, kao i da su im ponudili smještaj u skloništu u Podgorici ili Ulcinju.

– Ksenija i porodica se tada nijesu smjestile u sklonište, jer je postojala mogućnost da će izgubiti pravo da se vrate u kuću ukoliko je jednom napušte, a sistem je dužan da pruži bezbjednost osobama koje prežive nasilje i pravo da ostanu u svom domu – rekli su nam iz SŽK.

Odluka

Podstaknuta primjerom jakih žena koje je okružuju, Ksenija Kompirović odlučila je, kako kaže, da se suprotstavi nasilju i izbori za svoja i prava svoje porodice.

Situacija u kojoj se nalaze ona i njene majka i sestra, ističe, odraz je svih manjkavosti sistema koji žrtvu ne štiti na pravi način i ne pruža adekvatnu podršku.

– Moja majka je odrasla sa tim ćuti i trpi, ja sam vidjela da taj sistem vrijednosti nije dobar uopšte. Shvatila sam da svaki put kada ja ćutim i trpim stavljam sebe u poziciju žrtve – objašnjava ona.

Njena majka dodaje da je i ona, uz podršku kćerki, promijenila svoj svjetonazor, te da sada razmišlja potpuno drugačije i savjetuje ih da se uvijek zauzmu za sebe i uvijek suprotstave nasilju.

– Kad sam već stigla dovde i kad sam izmučila đecu i sebe, rekla bih svakoj ženi, svakom muškarcu i đetetu koje trpi nasilje da stane i da kaže – stop nasilju. Da taj slogan ne bude samo izložen na plakatim, već i da se zaista primjeni – naglašava Usančević.

Pozivi upomoć

Odugovlačenje postupka za podjelu imovine natjeralo je Kseniju Kompirović da se za pomoć obrati svim institucijama kojih je mogla da se sjeti.

– Pisala sam Delegaciji Evropske unije u Crnoj Gori, Osnovnom sudu u Baru, kabinetu ministra pravde i ljudskih i manjinskih prava, predsjedniku, poslanicima, kabinetu Vlade, Ombudsmanu, Unicefu, američkoj ambasadi, Višem sudu… – prisjeća se svih adresa Kompirović.

Ono što je najviše iznenadilo i zaboljelo, kaže, je činjenica da je odgovor najprije dobila od američke ambasade i Unicefa, a da odgovora od crnogorskih institucija nije bilo do prije neki dan.

– Iz kancelarije Ombudsmana su mi kazali da je postupak u toku i da će nas zaštititi. Povratne informacije sam dobila i od Višeg suda gdje su mi kazali da će presuda biti izrečena u zakonski predviđenom roku. Iz kabineta predsjednika Vlade su mi kazali da im je žao, da ovaj slučaj ne spada u mandat premijera Krivokapića, te da se obratim policiji u Baru – navodi ona.

Pored ovih, odgovor je dobila i od kabineta predsjednika u kojem se navodi da su tražili procjenu i intervenciju Centra za socijalni rad u Baru i savjetovali je da nastavi da koristi pomoć nadležnih institucija.

Pobjeda je imala uvid u te dopise, a isto su nam potvrdili i iz Centra za socijalni rad i kancelarije Ombudsmana.