KNEŽEVIĆ ZA STANDARD: EU može spriječiti da porodica „nestane na granici“, ali ljudska prava moraju zaživjeti u Crnoj Gori

Nijedan evropski propis ne može natjerati roditelja da prihvati svoje dijete, nastavnika da reaguje kada vidi vršnjačko nasilje, kolegu da prestane sa homofobnim šalama ili komšiju da LGBTIQ+ osobu počne da posmatra kao ravnopravnog člana zajednice, poručuje Knežević.

Crna Gora je na putu ka članstvu u Evropskoj uniji već usvojila brojne zakone i standarde iz oblasti ljudskih prava, ali pred njom ostaje mnogo važnije pitanje, kako da ono što je propisano postane stvarno dostupno građanima. Knežević za Standard govori o tome šta bi članstvo u EU konkretno moglo da promijeni, gdje Crna Gora i dalje zaostaje i zašto zatvaranje pregovaračkih poglavlja neće biti dovoljno ukoliko evropski standardi ne zažive u svakodnevnom radu institucija.

PRAVO KOJE POSTOJI NA PAPIRU MORA POSTATI PRAVO KOJE GRAĐANIN MOŽE DA KORISTI

STANDARD: Crna Gora je kroz pregovarački proces već usvojila niz zakona i standarda u oblasti ljudskih prava. Šta bi se, međutim, stvarno promijenilo za građane nakon punopravnog članstva u EU – odnosno, gdje bi se evropski standardi najdirektnije mogli osjetiti u svakodnevnom životu?

KNEŽEVIĆ: Najveća razlika nije samo u tome koji zakoni postoje, već u tome ko i kako može da zahtijeva njihovu primjenu. Crna Gora je do sada privremeno zatvorila 18 od 33 pregovaračka poglavlja, uz političku ambiciju da članica postane tokom 2028. godine. Danas su evropski standardi za nas prije svega dio pristupnih obaveza. Nakon članstva, Crna Gora postaje dio pravnog sistema Evropske unije, a građani u oblastima koje uređuje pravo EU dobijaju prava na koja se mogu pozivati i pred domaćim sudovima.

Povelja EU o osnovnim pravima obavezuje institucije države kada primjenjuju pravo Unije, domaći sudovi mogu da se obrate Sudu pravde EU za tumačenje evropskog prava, a Evropska komisija može da pokrene postupak protiv države članice koja svoje obaveze ne poštuje.

U svakodnevnom životu to se može osjetiti kroz slobodu kretanja i boravka, pristup tržištu rada u okviru pravila koja budu važila za Crnu Goru, zaštitu ličnih podataka, prava potrošača, jednak tretman na radnom mjestu i brojne druge oblasti u kojima pravo EU neposredno utiče na život građana.

Ali treba biti iskren: pristupni proces daje Evropskoj uniji posebno snažnu polugu uslovljavanja. Zato je upravo sada trenutak da standardi postanu praksa, a ne da ostanu samo u Službenom listu. Članstvo neće samo od sebe učiniti da institucije bolje rade. Ako želimo da građanin zaista osjeti evropske standarde, oni moraju postati dio rada policije, tužilaštva, sudova, javne uprave i svih drugih institucija sa kojima se svakodnevno susreće.

STANDARD: Kada govorimo o pravima LGBTQ+ osoba, koliko će članstvo u EU zahtijevati da Crna Gora dodatno unaprijedi zaštitu od diskriminacije i nasilja, ali i prava koja su danas u praksi nedovoljno zaštićena? Šta su najveće preostale prepreke?

KNEŽEVIĆ: Na papiru Crna Gora u nekim oblastima čak stoji relativno dobro. Na Rainbow Map ILGA-Europe za 2026. godinu ima 53%, dok je prosjek država EU oko 52%, i nalazi se na 18. mjestu među 49 evropskih država. Međutim, ta mapa prvenstveno mjeri zakone i politike, a ne svakodnevni život LGBTIQ+ osoba.

Važno je i podsjetiti da je Evropska komisija prethodno upozoravala na višegodišnje nazadovanje Crne Gore u toj oblasti, uključujući pad sa 12. na 20. mjesto u ranijem periodu. Ovogodišnji pomak zato jeste pozitivan, ali ne može da prikrije činjenicu da su neka suštinska pitanja godinama neriješena.

Pozitivno je što je usvojen novi Zakon o zaštiti jednakosti i zabrani diskriminacije, kao i novi Zakon o rodnoj ravnopravnosti, koji eksplicitnije štiti jednakost bez obzira na rodni identitet, rodno izražavanje, polne karakteristike i seksualnu orijentaciju.

Ipak, tri prepreke ostaju posebno važne.

Prva je puna primjena Zakona o životnom partnerstvu lica istog pola. Više od pet godina nakon njegovog donošenja proces usklađivanja ostatka pravnog sistema još nije završen. To najbolje pokazuje koliko je velika razlika između formalnog priznanja nekog prava i mogućnosti da ga građanin zaista koristi.

Druga je pravno prepoznavanje rodnog identiteta. Vlada je krajem 2024. odbila da stavi na dnevni red nacrt zakona koji je trebalo da ovu oblast reguliše, iako je prethodno prošao značajan dio procedure. U međuvremenu je i Sud pravde EU dodatno učvrstio standard da države članice moraju imati funkcionalan način da građanima koji koriste slobodu kretanja omoguće pravno priznanje rodnog identiteta.

Treća prepreka je govor mržnje i odgovor institucija na njega. Samo tokom 2024. godine pred prekršajnim sudovima našla su se 102 predmeta po tom osnovu, dok je policija u značajnom broju slučajeva imala problem da identifikuje autore sadržaja na internetu.

Dakle, pitanje više nije samo da li Crna Gora ima odgovarajuće zakone. Ključno pitanje je da li LGBTIQ+ osoba može da koristi prava koja ti zakoni obećavaju.

STANDARD: Jedna od tema o kojoj se često govori jeste pravno prepoznavanje istopolnih porodica. Šta evropske integracije mogu značiti za LGBTQ+ osobe koje žive u partnerskim zajednicama ili imaju porodice, i da li članstvo u EU samo po sebi donosi promjene u toj oblasti?

KNEŽEVIĆ: Tu je važno razbiti jednu čestu zabludu: članstvo u Evropskoj uniji samo po sebi ne znači uvođenje istopolnog braka ili automatsko izjednačavanje svih porodičnih prava. Porodično pravo je u velikoj mjeri i dalje u nadležnosti država članica i zato među njima postoje značajne razlike.

Crna Gora je donošenjem Zakona o životnom partnerstvu napravila važan korak i u tom smislu je ispred dijela evropskih država. Međutim, ni taj zakon još nije u potpunosti pretočen u cijeli pravni sistem, a istopolni parovi nemaju sva prava koja imaju bračni parovi različitog pola, posebno kada govorimo o roditeljstvu i određenim porodičnim i socijalnim pravima.

Ono što članstvo u EU veoma konkretno donosi jeste veća pravna sigurnost porodica koje koriste slobodu kretanja.

Sud pravde EU je krajem 2025. utvrdio da država članica ne može jednostavno odbiti da prizna istopolni brak zakonito sklopljen u drugoj članici kada je to potrebno radi ostvarivanja prava koja proizilaze iz slobode kretanja. To ne znači da država mora da uvede istopolni brak u svoje domaće zakonodavstvo, ali znači da ne može da se ponaša kao da taj porodični status ne postoji.

Nakon članstva, to bi značilo da crnogorski istopolni par koji koristi slobodu kretanja i zakonito sklopi brak u drugoj državi članici ne može po povratku jednostavno biti tretiran kao da taj odnos pravno ne postoji.

Slična logika razvija se i kada su u pitanju prava djece i roditeljstvo u prekograničnim situacijama.

Dakle, EU može da spriječi da porodica pravno „nestane na granici“. Ali punu jednakost porodičnih prava kod kuće Crna Gora i dalje mora da obezbijedi svojim zakonima i političkim odlukama.

STANDARD: Koliko su za ostvarivanje ljudskih prava važni zakoni, a koliko njihova primjena u institucijama – policiji, pravosuđu, centrima za socijalni rad i drugim javnim službama? Može li EU proces dovoljno snažno uticati na tu „razliku između zakona i prakse“?

KNEŽEVIĆ: Zakon bez primjene je samo obećanje. Građani svoja prava ne osjećaju u Službenom listu, već na šalteru, u policijskoj stanici, centru za socijalni rad, tužilaštvu i sudnici.

To najbolje pokazuje zašto samo donošenje propisa nije dovoljno. Ako bilo koja osoba prijavi nasilje ili prijetnju, važno je kako će policija reagovati. Ako predmet stigne do tužilaštva ili suda, važno je hoće li motiv mržnje biti prepoznat i sankcionisan. Ako se osoba obrati centru za socijalni rad ili drugoj javnoj službi, važno je da li će dobiti profesionalnu pomoć bez diskriminacije.

I podaci Zaštitnika pokazuju da problem nije teorijski: od 16 predmeta diskriminacije po osnovu seksualne orijentacije, u šest je utvrđena povreda prava, uz upozorenja da reakcija države na delikte iz mržnje mora biti djelotvorna i odvraćajuća.

EU proces može veoma snažno da utiče na tu razliku između zakona i prakse, ali samo ako se napredak ne mjeri brojem usvojenih propisa i održanih obuka.

Poglavlja 23 i 24 biće među posljednjima koja Crna Gora zatvara upravo zato što se u njima traže rezultati u oblasti vladavine prava i osnovnih prava.

Moj stav je da Evropska komisija ozbiljne institucionalne propuste ne treba da ublažava formulacijama o „ograničenom napretku“. Zatvaranje poglavlja 23 mora biti vezano za mjerljive rezultate: koliko je slučajeva prijavljeno i procesuirano, postoje li pravosnažne odluke, da li se motiv mržnje primjenjuje kao otežavajuća okolnost i postoje li funkcionalni servisi podrške žrtvama.

Obuke su važne, ali broj obučenih službenika nije dokaz da sistem funkcioniše. Rezultat je ono što se desi kada građanin zatraži zaštitu.

STANDARD:  Ovogodišnji Prajd dolazi u trenutku kada je evropska integracija Crne Gore jedna od ključnih političkih tema. Kada biste morali da objasnite građaninu koji nema mnogo kontakta sa EU politikama: šta bi članstvo u EU konkretno moglo da promijeni u životu LGBTQ+ osobe u Crnoj Gori, a šta nijedan evropski propis ne može promijeniti bez promjene društvenih stavova?

KNEŽEVIĆ: To se da objasniti na vrlo jednostavan način: članstvo znači da LGBTIQ+ osoba postaje građanin pravnog prostora u kojem jednakost i zabrana diskriminacije nijesu samo politički ciljevi, već dio prava Evropske unije.

To znači da će moći da koristi slobodu kretanja zajedno sa svojim partnerom, da država neće moći jednostavno da ignoriše određeni porodični status zakonito stečen u drugoj članici, da će trans osobe koje koriste slobodu kretanja imati dodatne evropske garancije u pogledu pravnog priznanja identiteta i da će domaći sudovi, u oblastima koje uređuje pravo EU, morati da primjenjuju evropske standarde zaštite od diskriminacije.

To su konkretne i mjerljive promjene.

Ali nijedan evropski propis ne može natjerati roditelja da prihvati svoje dijete, nastavnika da reaguje kada vidi vršnjačko nasilje, kolegu da prestane sa homofobnim šalama ili komšiju da LGBTIQ+ osobu počne da posmatra kao ravnopravnog člana zajednice.

Istraživanja u Crnoj Gori godinama pokazuju visok nivo socijalne distance prema LGBTIQ+ osobama, a problem dodatno produbljuje činjenica da su diskriminatorne poruke dolazile i od pojedinih političkih aktera i nosilaca javnih funkcija.

Zato Prajd nije samo pitanje zakona i nije samo slavlje. On je podsjetnik da evropska integracija Crne Gore nije završena onda kada zatvorimo posljednje pregovaračko poglavlje, već kada vrijednosti na koje se pozivamo počnu da se vide u svakodnevnom životu.

Možda upravo slogan ovogodišnjeg Prajda „Živjećemo, života radi!“ najbolje opisuje suštinu. Nije cilj da LGBTIQ+ osobe dobiju prava samo u zakonima i strategijama, već da mogu da žive svoje živote dostojanstveno, slobodno i bez straha.

Evropska unija može veoma mnogo da uradi da država garantuje taj okvir. Ali društvo mora da učini da taj okvir postane stvarnost.

TEKST JE IZRAĐEN U OKVIRU PROJEKTA “ŠTA GRAĐANI DOBIJAJU ULASKOM CRNE GORE U EVROPSKU UNIJU“, KOJI JE PODRŽAN OD FONDA ZA PODSTICAJ MEDIJSKOG PLURALIZMA MINISTARSTVA – MINISTARSTVA KULTURE I MEDIJA CRNE GORE.