Ona navodi da je od prvog zakonskog rješenja o legalizaciji iz 2017. godine do danas, zakon često bio ispred institucija koje su ga sprovodile, a građani su ostajali zaglavljeni između katastra, lokalnih uprava i promjenjivih procedura. Njena ključna poruka je da legalizacija mora biti po mjeri građana, ali ne protiv države.

“Od prvog zakonskog rješenja iz 2017. godine, građani su se suočavali sa paradoksom koji se iznova ponavljao: zakon je postojao, ali sistem koji ga sprovodi nije bio spreman. Mnogi su u postupak ulazili sa uvjerenjem da je sve jasno jer imaju list nepokretnosti. Tek kasnije bi shvatili da upis u katastar ne znači legalnost objekta, da odsustvo tereta i ograničenja ne znači da postoji građevinska dozvola, već često samo odražava vrijeme kada takve zabilješke nijesu bile obavezne. Ta spoznaja je za veliki broj ljudi dolazila u najgorem mogućem trenutku – pri prodaji, nasljeđivanju, pokušaju dobijanja kredita ili uključivanja objekta u turističku djelatnost”, navodi Krivokapić-Milićević.

Procedure

Kako su se zakoni mijenjali, mijenjale su se i procedure, često brže nego što su ih građani i administracija mogli pratiti.

“Ono što je juče važilo kao pravilo, danas je bilo izuzetak, a sjutra predmet novog tumačenja”, ističe Krivokapić-Milićević, dodajući da su se građani nalazili u ulozi posrednika između institucija koje nijesu uvijek imale usaglašene baze podataka, jedinstvene obrasce ili jasnu komunikaciju.

“U tom prostoru nastajala je frustracija – ne zato što ljudi ne žele da poštuju zakon, već zato što ne mogu da razumiju kako da ga ispune. Posebno bolno iskustvo imali su oni čiji su se objekti vremenom mijenjali: zatvorena terasa, dograđena soba, potkrovlje pretvoreno u stambeni prostor. Ono što je za porodicu bio prirodan odgovor na životne potrebe, u postupku legalizacije se pretvaralo u problem identiteta objekta. Godinama je među građanima tinjalo pitanje: da li će mi cijeli postupak pasti zbog nekoliko kvadrata ili jednog zida”, ističe Krivokapić-Milićević.

Krivokapić-Milićević

Prema njenim riječima, rokovi su dodatno pojačavali pritisak.

“Građani su bili suočeni sa zakonskim terminima na koje nijesu imali stvarni uticaj, jer brzina rješavanja nije zavisila od njih, već od kapaciteta institucija. Katastar i lokalne uprave obrađuju desetine hiljada predmeta, često sa nedovoljnim brojem zaposlenih i uz česte izmjene procedura. Građanin ne može biti brži od sistema”, kaže direktorica Centra, ali pritom jasno naglašava i drugu stranu.

“Ovo nije priča protiv službenika. Ovo je priča o sistemu koji mora dobiti više ljudi, jasnija pravila i stabilnost”, rekla je Krivokapić Milićević.

Upravo ta empatija prema zaposlenima u katastru i javnoj i lokalnoj upravi izdvaja Krivokapić-Milićević. Ona otvoreno ukazuje na propuste sistema, ali istovremeno ističe da ljudi u institucijama rade u izuzetno teškim uslovima, sa smanjenim kapacitetima i pod velikim pritiskom javnosti.

“Ako želimo bržu legalizaciju, moramo ojačati institucije, a ne ih dodatno opterećivati krivicom”, poručuje Krivokapić-Milićević.

Sve ovo je posebno teško pogodilo građane u dijaspori i strane vlasnike nepokretnosti. Fizička udaljenost, kratki rokovi, potreba za ovjerama i ličnim dolascima učinili su legalizaciju skupom i stresnom. Istovremeno, mnogi od njih godinama uredno plaćaju porez, što dodatno pojačava osjećaj nepravde: država prepoznaje objekat kada naplaćuje porez, ali ne nudi punu pravnu sigurnost.

“U toj slici najranjiviji su stariji građani, porodice sa jedinim domom, ljudi koji su gradili u periodima kada planska dokumentacija nije postojala ili nije bila dostupna. Za njih legalizacija nije pitanje profita, već pitanje dostojanstva i sigurnosti”, saopštila je Krivokapić-Milićević.

Ona upravo tu povlači jasnu liniju: nije isto legalizovati luksuzni objekat građen radi zarade i porodičnu kuću građenu radi života.

“U tom kontekstu, najava novih zakonskih izmjena i rješenja budi opreznu, ali realnu nadu. Prvi put se, makar na normativnom nivou, pokušava odgovoriti na konkretne probleme koje su građani godinama isticali. Produženje rokova priznaje realnost života i administracije. Preciziranje odnosa između snimaka i identiteta objekta pokušava da ukloni strah od „rezanja“ postupaka zbog tehničkih nijansi. Mogućnost da se već ovjereni elaborati ne ponavljaju donosi finansijsko rasterećenje. Otvaranje prostora da se objekti koji nijesu jasno vidljivi na snimcima dokazuju kroz nalaze vještaka i stvarne životne dokaze vraća osjećaj pravičnosti u sistem”, ističe Krivokapić-Milićević dodajući da je posebno značajna promjena najava fleksibilnijeg pristupa prometu nepokretnosti u postupku legalizacije.

FOTO: M. Babović

Potreban snažan nadzor

“Omogućavanje nasljeđivanja, diobe, poklona u najužem porodičnom krugu, pa čak i određenih oblika založnog prava, pokazuje razumijevanje da život ne može stati dok traje administrativni proces”, kazala je Krivokapić-Milićević.

To je, kako ističe direktorica Centra, ključni korak ka tome da legalizacija prestane biti blokada života.

Ipak, Krivokapić-Milićević ostaje realna i jasna navodeći da nijedan zakon sam po sebi ne rješava problem. Dodaje da bez stabilnih procedura, dosljedne primjene, međusektorske komunikacije i ozbiljne digitalizacije, i najbolje izmjene mogu ostati mrtvo slovo na papiru.

“Istovremeno, država mora povući jasnu granicu prema budućnosti – legalizacija može biti razumijevanje za prošlost, ali nova gradnja bez dozvole mora naići na nultu toleranciju, snažan nadzor i ozbiljne sankcije. Suština problema legalizacije u Crnoj Gori, i njenog mogućeg rješenja, svodi se na jedno pitanje: da li želimo sistem koji građanima daje jasna pravila i sigurnost, ili sistem u kojem se ljudi snalaze kako znaju i umiju. Odgovor se neće vidjeti samo u tekstu zakona, već u praksi – u tome da li će građani prvi put osjetiti da pravila nijesu zamka, već put. To je tema koja prevazilazi urbanizam i pravo, to je tema povjerenja, odgovornosti i zrelosti društva”, poručuje Krivokapić-Milićević.