Video
Jer valjda bi samo dokumentarac mogao da sveobuhvatno dočara kako se u jednom građanskom društvu, koje drži do antifašizma, ali sve češće samo verbalno, dogodio najbizarniji i najpečatniji primjer revizije istorije – iako ih je bilo mnogo proteklih godina – ogrnut u lažni plašt umjetnosti i kinematografije i podveden pod maksimu „o ukusima se ne da raspravljati“.
BEZ ARGUMENATA
E, pa, nema toga kinematografskog izgovora niti umjetničkog pokrića za ideju uprave kulturnog centra u Kotoru da na repertoar stave Bajićeve ,,heroje“ iz revizionističkog ostvarenja koje potire sjećanje na hercegnovsko „krvavo kolo“. A u njemu četnike i italijanske fašiste nad krvavom garderobom ubijenih partizana januara 1943. godine, šaljući poruku da će svi koji budu protiv završiti kao rođeni Rišnjanin Nikola Đurković i njegovi drugovi.
Možda filmsku fikciju i apologiju trpe komercijalne dvorane, ali iz pijeteta i obaveze prema žrtvi Đurkovića, čije kosti leže na groblju na Savini u Herceg Novom, gradu čiji trg nosi njegovo ime, Kotor, Boka i Crna Gora ne bi trebalo.
MNOGO TRAGOVA
Nije da u protekle tri godine nije bilo mnogo ne samo upozorenja već praktičnih primjera kuda plovi ovaj brod. Bez – ko nije htio da ih vidi. Od pokušaja da se u beranskom naselju sa većinskim muslimanskim življem ulice nazovu po Ratku Mladiću, Pavlu Đurišiću i ostalim „velikanima“ srpskoga roda, preko redovnih parastosa koje SPC organizuje u slavu tih istih ,,velikana“, koji su u razmaku od pola vijeka po istoj matrici izvodili etničko čišćenje „nepravoslavnog stanovništva“. Do ukidanja dana oslobođenja, recimo, u Pljevljima ili insistiranja da se u istom tom gradu podigne trg u slavu patrijarha Varnave, Firerovog apologete i otvorenog antisemite. O proglašenju za sveca, mnogo ranije, ratnog zločinca popa Mace – već je sve rečeno.
Nije da nije bilo upozorenja i u samoj Boki.
Kada je u novembru 2020. godine na petokraki spomenika na Podima, na mjestu gdje su ubijeni velikani antifašističke borbe, osvanula poruka „Krvavo se kolo sprema“, ta je zloslutna rečenica pokrenula jezu niz kičmu svakom normalnom čovjeku u Crnoj Gori koji pamti ili je čuo za fašističko veselje 1943. godine.
GODIŠNJICA
U subotu 21. januara ove godine navršeno je 80 godina od tog pira koji su organizovali italijanski fašisti, četnici i članovi takozvanog antikomunističkog bataljona „Orjen“. Nakon što su opkolili i ubili narodne heroje Nikolu Đurkovića, Sava Ilića i prvoborce Stjepa Šarenca i Daša Pavičića, njihova su tijela donijeli na trg u Novom, skinuli sa njih garderobu i zaigrali zloslutno kolo koje je krišom ovjekovječio mjesni fotograf…
I to im je malo bilo pa su iz logora Mamula doveli sestre i brata Nikole Đurkovića kako bi ih natjerali da ga identifikuju i tako potvrdili da su ubili onoga koga su tražili…
Zbog svega toga, teško da je neko mogao da očekuje ovako sofisticiranu podvalu u kotorskom centru za kulturu, koja je sablaznila građansku Crnu Goru, i u stavu i osudi ujedinila aktiviste, borce za ljudska prava, političare…
Ne baš sve. Neki su ostali po strani, kao onomad u Pljevljima, vagajući kojem će se prikloniti carstvu. Što je najgora moguća opcija.
Jer, kada zaslijepljeni um, ispunjen mržnjom i neznanjem, nadrukan kleronacionalističkim pokličima zapiša ili na drugi način oskrnavi spomen-obilježje heroja i velikana antifašističke borbe – to neminovno budi refleks gađenja i nevjerice.
Ali kako dokučiti bezobrazluk, osionost ili puko neznanje i nezainteresovanost odgovornih koji promovišu film Radoša Bajića u dvorani kulturnog centra u Kotoru i time se „neznaveni“ ponovo hvataju u kolo koje se cerilo nad mrtvim antifašistima.
LINIJA
Koliko god operacija ,,Halijard“ bila istorijska činjenica, koja zapravo ide u prilog oportunizmu četničkog pokreta koji je za svoj interes, videći zlu uru, spašavao američke pilote pred skori suton nacizma, postoje neke linije koje se ne smiju preći.
Ta linija je debelo zgažena u Kotoru. U istom centru gdje je zbog prigovora „uznemirenih građana“ suspendovana uredno najavljena promocija knjige „Najveći zločin u istoriji“, koja dokumentovano svjedoči činjenici da je Srbija 1918. godine, uz represiju, zločin i teror, zgazila dojučerašnju saveznicu – Crnu Goru, prvu zemlju koja joj se pridružila u ratu protiv Austrougarske monarhije.
To „ružno“ svjedočanstvo, koje se pokušava potrijeti upravo revizijom istorije, nije moglo biti prezentovano u dvorani. A Bajićevi ,,heroji“ su dobrodošli.
Ostaje onda poštenije da se u znak ako ne poštovanja, ono makar pijeteta prema žrtvi Nikole Đurkovića, bar preimenuje centar kao onomad što je lider ravnogorskog pokreta dobio svoj muzej u Srbiji, a za Boška Buhu više nije bilo mjesta.
Preporučeno
Dno je u Crnoj Gori porozna kategorija. Bezdan. Ako ga uspijemo dotaći, slijedi nam katarza. U protivnom – „Duga, mračna noć“.
