Video
Za jezik kažemo da, predstavlja svojevrsnu ličnu kartu čovjeka, da je, dakle, identifikacioni fenomen koji nas sociološki i intelektualno određuje u društvu u kojem živimo.
Svakodnevna jezička praksa, posebno ona koja najneposrednije utiče na opštu govornu (ne)kulturu i pismenost- medijska, često ne korespondira sa tom realnošću.
Knjige (koje se sve rjeđe čitaju) edukativno doprinose i te kako sveukupnom obrazovanju čovjeka, ali u pravopisnom pogledu nas, zbog nestručnih prevoda i lektura, često razočaraju.
Prisjetimo se, na primjer, dva različita prevoda jednog stiha iz Preverove pjesme “Barbara”:
“Nad Brestom je bez prestanka pljuštalo tog dana, ili:
Nad Brestom je bez prestanka on pljuštalo tog dana”.
Zapažate, svakako, koliko je poetskije reći “kišilo” nego “pljuštalo” i koliko to “kvari” pjesmu.
Jezik jeste živa materija koja se permanentno mijenja i prilagođava, tako da nije moguće uvijek insistirati na puritanstvu ali je i teško im razumjeti da se ne poštuju jednostavno pamtiva pravila, koja i djeca mogu usvojiti.
Tako, na primjer, od tužioca čujemo da je tužioc, a ne tužilac i da je bio na seminaru tužioca, a ne tužilaca.
U informativnim tv emisijama redovno ćete vidjeti atribut odvojen zarezom (predsjednik Skupštine, Brajović, iako pravilo kaže da se samo apozicija odvaja zarezom: Brajović, predsjednik).
Isto tako, nije teško upamtiti konstrukciju “s obzirom na to”;
– nekoliko ljudi (sati, dana i sl.), umjesto “par”;
– izbjeći pleonazme i druge jezičke anomalije.
Jezik nerijetko kvare i neke novotarije (u vrijeme Laze Kostića kalamburi), koji postanu izraz pomodarstva i iritiraju lingvistiku, kao novousvojenu prilošku odredbu “negdje”, koja ima opravdanu upotrebu kao neodređeni prilog (tamo negdje), ali ne i u mnogim drugim primjerima kao nepotrebna poštapalica.
Preporučeno
Profesor jezika i književnosti Ismet Mujević
