Kada je čovjek mlađi, vjerovatno priču o nacionalšovinističkim i drugim ekstremnim idejama svjesno tjera od sebe, jer ne želi da vjeruje u njih, ali već u zrelom dobu, one se same nametnu i tada ih je nemoguće ne sagledavati. Ipak, suočavanje sa prošlošću, koliko god da je bolno, porazno, teško i nužno, uvijek je i dio katarze uz koju se teret prošlosti, o kome će biti pisana istoriografska djela, mora prihvatiti kao dio sopstvene istorijske vertikale. Tuga porodica 20 otetih i ničim krivih putnika voza br. 671 zvanog Lovćen, koji je saobraćao na liniji Beograd – Bar, čije je putovanje u Štrpcima, maloj željezničkoj stanici blizu Priboja, zauvijek završeno 27. februara 1993. godine, duga je 28 godina, dakle skoro pune tri decenije ili čitav jedan život, jedan pâs, kako bi to kazali etnolozi. Svaka priča o tom događaju uvijek je otvaranje stare rane koja, kod onih najbližih, nikada neće zacijeliti. Zato, kada se ova tema makar i pomene, od svih njih uvijek treba zatražiti oprost.
ZLOČIN OTMICE
U dobu ekstrema, koje je u najnovijoj istoriji Balkana započelo sa ratom u Bosni i Hercegovini, odigrale su se kolektivne i individualne drame koje, sve i da su htjeli, ne bi mogli osmisliti ni najvještiji dramaturzi. Jedna od tih tragičnih drama bila je i zločin otmice 20 putnika u stanici Štrpci koji nikada nijesu stigli svojim kućama. Od kidnapovanih njih 18 bilo je muslimanske konfesije, jedan je bio Hrvat, i jedan crnac čija je sudbina ostala nepoznata do danas. Otmica je izvršena uz znanje MUP-a Srbije i Vojske Jugoslavije, a izvršili su je pripadnici srpske paravojne jedinice Osvetnici, kojom je komandovao ratni zločinac Milan Lukić. Voz koji je saobraćao svojom redovnom linijom, mimo reda vožnje zaustavljen je u Štrpcima, nakon čega je grupa civila izvedena iz voza. Kidnapovani su potom odvedeni do škole u selu Prelovo kod Višegrada, gdje su opljačkani i pretučeni, pa prebačeni u selo Mušići, kod Višegradske Banje, gdje su u fiskulturnoj sali osnovne škole ponovo prebijeni. Nakon toga su vezani žicom, ponovo ubačeni u kamion i odvezeni u selo Sase, pored Višegrada. U garaži jedne od spaljenih kuća, na samoj obali Drine, Milan Lukić i Boban Inđić ubili su sve putnike otete u Štrpcima. Najstariji je imao 59, a najmlađi 16 godina. Njih osam su bili državljani Crne Gore.
U službenim zabilješkama željezničara na stanicama u Bijelom Polju, Mojkovcu, Kolašinu, Podgorici i Baru, konstatovano je samo da je voz broj 671, stigao sa zakašnjenjem od 137 minuta. Ekstremizam, malo je reći. Vrh ekstremnog licemjerstva. A Iljaz Ličina, jedan od otetih putnika, zaposlen u preduzeću „Ratko Mitrović“ u Beogradu, nosio je svojoj petočlanoj porodici – nezaposlenoj supruzi sa četvoro djece, sindikalni paket sa džakom brašna i namirnicama. Sa nepunih dvadeset godina, Esad Kapetanović se sa posla u Beogradu, uputio na porodičnu proslavu sopstvenog odlaska na odsluženje vojnog roka sa odredištem VP 7325 – Sremska Mitrovica. Zvjezdan Halitov Zuličić, izbjeglica iz Sarajeva, iz Novog Sada, gdje je sa bratom i majkom Milkom privremeno boravio, uputio se u Nikšić, u posjetu ujacima, Đikanovićima… I tako redom, tužne ljudske sudbine, neostvareni snovi, nedovršene želje, prekinute ljubavi… Ovih nekoliko detaljnijih redaka o trojici stradalih, obavezuju nas da ostale ne zaboravimo. Njihova imena su: Ismet Babačić, Senad Đečević, Fehim Bakija, Šećo Softić, Rifat Husović, Jusuf Rastoder, Halil Zupčević, Adem Alomerović, Rasim Ćorić, Fikret Memović, Fevzija Zeković, Nijazim Kajević, Safet Preljević, Džafer Topuzović, Muhedin Hanić i Toma Buzov.
PRELIVANJE NESREĆE
Nakon izvršenog zločina, Slobodan Milošević je došao u Prijepolje 15. marta 1993. godine i unesrećenim prodicama obećao da će prevrnuti nebo i zemlju da nađe otete putnike. Još tri puta je, nakon toga, primio porodice otetih: jednom je rekao da bi dao desnu ruku da zna gdje su.
Tuga među članovima porodica otetih putnika uvećavala se i nakon izvršenog zločina otmice. Šta više, taj zločin je odnosio i druge žrtve. Sin otetog Iljaza Ličine, svršeni student medicine, mladi ljekar, nije mogao da preboli smrt svog oca i poslije izvjesnog vremena se ubio. Iljazova sestra doživjela je nervni slom. Neizvjesnost je neprestano rasla. Porodice su tražile da im se omogući da svoje najmilije dostojno sahrane. Tijela, međutim, nije bilo. Posmrtni ostaci Rasima Ćorića i Jusufa Rastodera pronađeni u jezeru Perućac. Nekompletni ostaci trećeg putnika Halila Zupčevića su također pronađeni u jezeru Perućac. Za preostalih 16 tijela još uvijek se traga.
Iako se zločin desio u doba ekstrema, za počinjeno se moralo odgovarati. Država je morala stati iza svojih građana i državljana. Rodbina otetih i Komisija Skupštine Crne Gore za prikupljanje podataka o otmici, istrajno je, i pored brojnih opstrukcija, radila svoj posao. Krajem juna 1996. godine uslijedio je početak raspleta, jer se pojavio jedan od ključnih svjedoka, koji je svojim izjavama doprinio da se krug oko glavnih izvršilaca polako počne sužavati. Nakon prethodno obavljenih odgovarajućih pravnih predradnji, viši tužilac Milan Radović, uz krivičnu prijavu MUP-a Republike Crne Gore, podnio je zahtjev za sprovođenje istrage protiv okrivljenih Nebojše Ranisavljevića iz Despotovca i Bobana Inđića iz Višegrada. Nakon dugog istražnog postupka i sudskog procesa, Nebojša Ranisavljević je za zločin otmice u Štrpcima, 2002. godine osuđen na 15 godina zatvorske kazne. Inđiću se sudi u Srbiji.
SPORA PRAVDA
Proces pravde nije zaustavljen na toj tački. Krajem maja 1998. godine opunomoćeni advokati rodbine otetih, višem tužiocu u Bijelom Polju, podnijeli su i krivičnu prijavu protiv Milana Lukića iz Višegrada. Lukiću je, nakon hapšenja, suđeno u Hagu. On je proglašen krivim za progone, ubistvo, istrebljenje, okrutno postupanje i nehumana djela, kao zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, u vezi sa šest odvojenih incidenata u kojima su stradale 132 osobe muslimanske konfesije.
Pravda je, kažu, spora. Ali, ona nikada ne zaboravi da pokuca na vrata onih koji su nečovječno postupali i tako drugima činili nepravdu. Otmica nevinih civila u Štrpcima nema sličnog primjera u istoriji. Zato se nadati da će prava pravda biti lična savjest svih onih koji su svoje ruke okrvavili nevinom krvlju.
O otmici u Štrpcima napisano je već nekoliko knjiga, dvije drame, mnoštvo pjesama. Svaki od tih autora imao je pravdu kao vodilju i osudu ekstremizma. U Bijelom Polju je 2016. godine podignut spomenik stradalima u ovom zločinu, dok u Podgorici postoji zajedničko spomen obilježje svim civilnim žrtvama ratova u bivšoj Jugoslaviji 1991-2001. godine.
Preporučeno
Smrt, može se reći, jeste ram našeg života, ali priznaćemo da je važnije razmišljati i posvetiti pažnju onome što će biti uramljeno, nego samom ramu. Zaborav je neminovan kao i smrt, ali se i protiv njega treba boriti. Porodicama nevino stradalih, po otmici u Štrpcima, ostalo je da se lijepih trenutaka sa svojim najmilijima, kojih više nema, sjećaju u tuzi. To mogu samo oni koji su pobijedili strah i koji hrabrost nalaze u neočekivanim okolnostima.
Video