Misterija neuobičajene putanje, minsko polje koje je postavila Ratna mornarica Italije sa svojim minama i taj prasak dvostrukog trajanja lebde nad nama kao zagonetka namjere ili omaške, kao krvavi podśetnik još uvijek nepronađenog i nekažnjenog dželata kraja i vječnosti crnogorskih ratnika i “medovanskih stradalnika”, poručeno je iz ove NVO.

“Oni malobrojni koji su preživjeli, ispričali su posljednje trenutke svojih saboraca, sapatnika i vitezova crnogorskih koji su neznajući da plivaju sopstveni život puščanim kuršumima gasili.Otuda ta jeka pucnjeva i posljednjih gromoglasnih pozdrava domovini. Časno li je bilo život ispuštiti s Crnom Gorom u srcu, duši, krvi i na usnama. Časnije od “nestalog” novca iz brodske kase prikupljenog od iseljenika koje je za Crnu Goru nosio doktor Đuro Guč; časnije od državne ćutnje i nebrige kojom se i nakon 105 godina u plitkom, pjeskovitom dnu Drimskog zaliva, kostur Brindisija sveti opomenom da se ne zaborave neumrli div – junaci crnogorske slobodarske zublje pod čijom svjetlošću opet branimo našu domovinu od agresivnog srpskog šovinizma, kleronacionalizma i fašizma stranih agentura”, stoji u saopštenju NVO ‘Lovćenske straže’.

Dok je jednoga člana “Lovćenskih straža”, kako navode, i čestitih sinova i šćeri ove države oni nikada neće biti zaboravljeni.

“Ovim putem “Lovćenske straže” podržavaju organizatore posjete Medovi 30.maja.2021godine pri čemu će i sami uzeti aktivno učešće u pomenu i vječnom pijetetu prema žrtvama crnogorskih dobrovoljaca. Naše obraćanje crnogorskoj javnosti završit ćemo pjesmom koju je članica Upravnog odbora Lovćenskih straža mr Ana Pejović posvetila crnogorskim dobrovoljcima koji su crnogorski svetionik časti i patriotizma:

Neumrlim crnogorskim junacima – dobrovoljcima s potopljenog broda u Medovi

U neke mekše povoje uvijte svoje riječi…

sinoć su ledene kaveze prinosili našim ognjištima

i nije padala noć…

teklo je poput istorije naše malo poznavanje

Jezika i ptica…

dok su rimski časovnici mjerili providan mjesec

stizale su vojske i gazile božićnu tišinu…

Ne govori tiho o progonima,

nepravdi i siromaštvu,

rijetki su oni koji imaju pravo na riječ…

Naša se tišina grli drugim bojama i

onim iza linije što ne zna da je živo…

a Naše je…

krvlju okupano kao Mojkovac,

kao odstupnica za tuđi put

i sopstvenu pogibiju…

kao Razvršje bez ijedne ptice

i jauka Stane Golubove…

kao jutro ustajale magle i

napuštenih Ognjišta,

jutro od Smrti koje se

prije nego počne Dešava…

naše je…

kao vječnost s Orlovog krša,

kao glas Vile Lovćenske koja budi

usnule mornare

i ona zaboravljena jutra badnja

kojima smo dan Poslije,

kojima smo Pomješani zvukovi vode,

mjesto gdje se sklanjaju zelene sijenke

i rastu simboli našeg obnovljenog neba.”