Video
Čitave porodice pakuju kofere iz Berana, Bijelog Polja, Petnjice, Gusinja, Pljevalja ili Rožaja, bez razlike, i spas od bijede traže u nekoj od zapadnoevropskih država ili SAD.
Računica je jasna. Ako im i ne uspije da ostanu duže, za nekoliko mjeseci rada na crno, što jeste rizično, ali ne neizvodljivo, oni će zaraditi mnogo više nego u Crnoj Gori za godinu ili dvije.
Neki od njih će pokušati i da dobiju radne dozvole na određeni vremenski period, poželjno je što duži.
“Čini se da nema dana da po neka stolica u učionici ne ostane prazna. Odlaze čitave porodice, roditelji odvode djecu. Pokušavaju tamo da ostanu. Vraća se jedino ko mora“, ispričao je ranije za Portal RTCG jedan prosvjetni radnik iz Petnjice.
U prvom talasu, u vrijeme NATO bombardovanja, ovaj sredovječni čovjek je sa porodicom proveo u zapadnoevropskim zemljama, Luksemburgu i Njemačkoj, više godina, ali se ipak vratio da živi u svom rodom mjestu. Za razliku od mnogih drugih, on je to učinio svojom voljom. U Crnoj Gori ima posao i živi kao i većina prosvjetnih radnika.
“Okusio sam azilantski život, ali sam odlučio da živim u Petnjici. Meni je ovdje ljepše. Druga stvar je što nas je ova vlast dovela do dna. Ne znam, zapravo, ima li uopšte dna, jer je sve gore i gore“, kaže on.
Ovaj prosvjetni radnik jedan je od rijetkih stanovnika ovog kraja koji nije iz vladajućih stranaka ni na lokanom ni na državnom nivou i kojeg euforija nakon dobijanja statusa opštine nije ponijela tako daleko i visoko da ne vidi probleme koji Petnjicu muče. Ova malena varoš, kaže, nema čak ni kiosk za štampu i po dnevne novine se odlazi u Berane.
Jedan mladi Petnjičanin ispričao je da je, od kada je uvedena vizna liberalizacija, za Luksemburg išao više puta po tri mjeseca, i da će to činiti sve dok bude mogao. Pokušaće i da ostane jer su u toj zemlji od ranije njegova starija braća.
U Crnoj Gori je radio kod privatnika “od jutra do mraka“, jedva preživljavajući, i shvatio da to nije ono što želi u životu.
“Odem u Luksemburg na tri mjeseca. Radim na crno i onda ne čekam da me oni deportuju, već se sam vratim u Crnu Goru. Sačekam neko vrijeme, pa onda opet odem“, bio je iskren ovaj mladić.
Nemogućnost zaposlenja, siromaštvo i socijalna bijeda, bankarski i zelanaški dugovi, kamataši, stvari su koje i stanovnike Plava i Gusinja tjeraju da spas, makar privremeno, potraže tradicionalno uglavnom u Sjedinjenim Američkim Državama.
Koliko je mladih iz ovog kraja u međuvremenu otišlo, ne zna se precizno. Lokalni zvaničnici smatraju da Gusinjani, kao i drugi stanovnici sjevera, za inostranstvo odlaze iz ekonomskih razloga, te da bi otvaranje novih radnih mjesta išlo u prilog zaustavljanju migracija.
Potresne ispovijesti o tome da u svojoj državi ne mogu ostvariti osnovna ljudska prava, pravo na rad i pravo na život, mogu se svaki dan pročitati u medijima.
Petnjica je jedina opština na sjeveru koja se sjetila da otvori u okviru lokalne administracije kancelariju za dijasporu, kao poseban resor.
Da li je, međutim, Kancelarija za dijasporu i stalni kontakt sa dijasporom dovoljan? Reklo bi se da, ipak, nije. Uz izrazito negativan prirodni priraštaj, Petnjičani imaju razlog za brigu. Porazan je podatak da se na području te opštine u prošloj godini rodilo svega nekoliko beba. Ali, Petnjičani makar čine napor da migracije zaustave. Svi drugi kao da su se prepustili tom talasu, na kojem ljudi odlaze.
Ne samo Petnjica, već čitav sjever mora tražiti način da zaustavi migracijski cunami, a to neće moći ni oni, ni bilo koji drugi grad, bez podrške centralnih vlasti i ulaganja u projekte koji će zadržavati mlade ljude.
Desetine miliona eura su bivše državne vlasti usmjerile u tri sjeverna grada za izgradnju tri ski centra od kojih su se makar dva pokazali kao promašaji. Možda će biti još više turista nego što ih je bilo ove najboloje godine na sjeveru, ali će, ako se migracije nastave, biti sve manje onih koji će ih sačekivati.
Preporučeno
Ali, važno je da se prebrojimo, prestrojimo, da vidimomo koliko koga ima, kojim jezikom govorimo. Treba pitati nekoga od migranata da li ih to pitaju kada stignu u Njemačku, ili možda, ili je tamo jedino važno šta znaju da rade i kako rade.
