Devedeset odsto pilota završi karijeru a da nikada ne doživi otkaz ni jednog motora, a pilot avio-helikopterske jedinice MUP-a Draško Vukadinović i posada ,,Bella 212“ su na visini od preko 2.000 metara, u surovom reonu Prokletija, u kratkom intervalu ostali bez – oba motora na helikopteru.

Kapetan Vukadinović bio je Pobjedin sagovornik povodom situacije koja, pa čak i na ovih blizu 40 Celzijusa, ledi krv u žilama. Ispričao nam je kako se, u svega nekoliko minuta, junska spasilačka akcija na Prokletijama pretvorila u priču koja je dobila nevjerovatno pozitivan epilog – niko od posade nije zadobio ni ogrebotinu, a helikopter je prizemljen bez ikakvih oštećenja!

“Dan ranije u reonu Prokletija je, nažalost, nastradala planinarka i u helikopteru MUP-a ,,Bell 212“ bili smo kolega pilot Boris Bošković, ja, aviomehaničar Nikola Milić i četiri člana Gorske službe spašavanja. Dok smo tražili teren pogodan za slijetanje da bi spasioci mogli da donesu tijelo planinarke do helikoptera, čuli smo prvo glasni pucanj, a nakon toga i da se gasi jedan motor”, kazao je Vukadinović.

Vukadinović kaže da su i zvučna i svjetlosna signalizacija potvrdile da je jedan od motora otkazao.

“Nastavili smo zaokret, rasteretili motor i pokušali da izađemo iz planinskog klanca jer tu nijesmo imali mogućnost da sletimo. Znali smo da je iza nas dolina Grebaje i tražili smo način da dođemo do nje jer je teren tamo ravan, za razliku od ovih vrleti đe slijetanje nije moguće i đe bi sigurno došlo do fatalnih posljedica”, rekao je on.

PRVI MOTOR OTKAZAO, DRUGI OŠTEĆEN

U momentu kad su uspjeli da se izvuku iz klanca, vidjeli su da je prvi motor potpuno otkazao i počeli su proces njegovog gašenja.

“Drugi motor je i dalje radio, ali smo pretpostavili da je oštećen. Držali smo ga rasterećenog sve vrijeme da bi nam pomogao pri kraju slijetanja, odnosno da iskoristimo sve što možemo od njegove snage”, objasnio je on.

Od momenta kada je otkazao prvi motor do trenutka kad su izašli iz planinskog klanca, kaže naš sagovornik, prošlo je 15-ak sekundi, dok je čitav let od otkaza prvog motora do slijetanja trajao oko 2,5 minuta. Helikopter su preveli u režim autorotacije.

Draško Vukadonović FOTO: Privatna arhiva

“Nijesu oba motora istovremeno otkazala, jer da jesu, teško bismo se izvukli iz te situacije. Definitivno je i drugi motor bio oštećen pri otkazu prvog pošto je bio mnogo opterećen na skoro 2.000 metara nadmorske visine. To je vrlo izazovna situacija pošto je potrebna ogromna snaga da bi helikopter letio”, kazao je Vukadinović.

On je naglasio da prilikom otkaza jednog motora, drugi preuzima svu snagu.

On nam je i spasio život zato što je održavao broj obrtaja da uspijemo da se izvučemo i da ih iskoristimo za slijetanje. Da nijesmo odmah krenuli u rasterećenje drugog motora i on bi otkazao i ne bismo imali šansu da se izvučemo, do gašenja drugog motora došlo je uoči samog slijetanja.

Kad su dodirnuli zemlju, prinudno i bezbjedno sletjeli, naredili su evakuaciju helikoptera.

“Izašli su članovi GSS-a, a mi smo odrađivali preostale procedure (potpuno zaustavljanje rotora, provjera ostalih sistema…). U tom trenutku se pojavio gusti dim, pa smo aktivirali i protivpožarne boce na motoru da bismo ugasili potencijalni požar”, kaže Vukadinović.

Potom su osigurali helikopter, a policija je došla da ga obezbijedi i da se uradi istraga. Akcija je završena sjutradan, kad je na teren otišao vojni helikopter.

Na naše pitanje što je bilo odlučujuće u tim dramatičnim momentima – pilot nema dilemu.

“Možda ću zvučati neskromno, ali definitivno su presudni znanje posade, smirenost i prisebnost, a i sreća igra ulogu. Samo ako zadržimo smirenost, možemo primijeniti znanje i vještine”, kazao je on.

Vukadinović naglašava da je tokom cijelog leta kompletna posada reagovala – super.

“Bili smo mirni i staloženi, što je mnogo doprinijelo da se ova situacija završi na način na koji se završila. U jednom periodu komunikacija se odvijala samo između mene i pilota Boškovića. Cijeli posao odradili smo knjiški, po procedurama, i to je rezultiralo bezbjednim slijetanjem”, obnjasnio je.

Na pitanje čega je u tim dramatičnim trenucima bilo najviše – straha, pritiska ili panike, Vukadinović kaže da je najvažnije da nije bilo panike.

“Strah je prirodna i logična reakcija, bili smo svjesni opasnosti, ali niko u helikopteru nije paničio”, kaže Vukadinović.

VRIJEME JE DA SE ,,BELL“ PENZIONIŠE

Helikopter ,,Bell 212“ kojim su upravljali star je 47 godina, pa je logično pitanje kolika je uloga njegove vremešnosti u ovom događaju.

“Sigurno da postoji i zamor materijala. Naše letjelice se održavaju po svim civilnim standardima, ova situacija može da se desi i helikopteru koji je relativno nov, ali je naravno veća vjerovatnoća da će se desiti starijem”, objašnjava.

Naglašava da je posebno zanimljivo da je helikopter neoštećen – spolja izgleda potpuno ispravno.

“Najbitnije je, nakon svega, da je akcija odlično završena – niko nije povrijeđen, ničija imovina nije oštećena, a uslijedilo je detaljno ispitivanje uzroka kvara, kaže Vukadinović.

Vukadinović smatra da je helikopter star 47 godina spreman za penziju te da bi, vjerovatno, njegova popravka bila skuplja nego što vrijedi.

Vukadinović i Bošković u akciji koju neće zaboraviti FOTO: Privatna arhiva

“,,Bell“ nam je pred penziju, na izdisaju karijere, dao šansu da preživimo. To treba cijeniti, zahvaliti mu se i odati mu „priznanje“, jer nam je dao šansu u posljednjem momentu. Ovo je škola koju smo platili najjeftinije što smo mogli. Svima za nauk da bude, a rekao bih da se ova situacija ozbiljno shvatila i da se pristupilo tome da se naša flota mora obnoviti”, zaključio je Draško Vukadinović.

Hrabar i kao pivot i kao pilot

Vukadinović je imao i zapaženu rukometnu karijeru.

Bio je pivot u RK Budva, kod trenera Pera Miloševića i Brana Božovića, potom igrao u Vojvodini, pa u Beranama…

Na pitanje što je zajedničko rukometašima i kapetanima, Vukadinović je jasan: moraš biti uporan, vrijedan, radan, ali i hrabar.

Na opasku da pivoti imaju najviše kontakata, da ih čupaju i razvlače, kapetan Vukadinović kaže da su to centralni igrači i da su svi fokusirani na njih.

“Trpimo dobro”, kroz osmijeh je rekao.

Najljepši pogled i najteže akcije

Draško Vukadinović, pilot avio-helikopterske jedinice MUP-a Crne Gore, rođen je na Cetinju, 4. septembra 1986. Osnovnu i srednju školu završio je u Budvi. Nakon toga upisao je Vazduhoplovnu školu za profesionalnog pilota aviona u Podgorici. U MUP-u je zapošljen od 2007, koji ga je i školovao za profesionalnog pilota helikoptera.

Stručna vazduhoplovna zvanja i znanja je sticao i u Srbiji, Njemačkoj, Italiji, Švedskoj i Holandiji.

Na pitanje što je najljepše u pilotskoj karijeri, Vukadinović nema dilemu – definitivno imaju priliku da vide iz vazduha sve ljepote Crne Gore, koje prosječni građani ne mogu. Favorita među prirodnim ljepotama nema, a razlog je jednostavan.

“Ne mogu da izdvojim jedno mjesto zato što je Crna Gora toliko lijepa i specifična da ne znam što bih prije odabrao. Da li Primorje, planine, veliki broj predivnih jezera i rijeka… Konkurencija je prejaka”, kaže Vukadinović.

A na pitanje što je najteže – odgovara da bi to trebalo prvo pitati njihove porodice.

“Sa profesionalne strane, najteže su situacije kad idemo na akcije đe znamo da osoba nije živa”, kaže Vukadinović.

On objašanjva da svake godine imaju desetine akcija đe traže izgubljene i spašavaju povrijeđene, a ta procedura u našoj državi nije dobro regulisana jer treba da bude preciznije i strože zakonski propisana.

“Kad se neko izgubi ili povrijedi u planini, aktivira se veliki sistem koji je izuzetno skup i rizičan – i za nas u helikopterima, i za spasioce, vatrogasce… Vrlo često iza našeg izlaganja riziku stoje turisti i planinari koji ne poštuju pravila. Neće da uzmu licencirane vodiče, ljude koji znaju staze i izazove terena pa tako naprave ogroman problem, a bude i lažnih prijava, pa ne nađemo nikoga tamo đe je rečeno ili informacije ne odgovaraju stvarnom stanju na terenu”, kaže Vukadinović.