U ratu protiv virusa nema primirja, svako opuštanje može skupo koštati

To je u intervjuu za PR Centar kazao epidemiolog u Centru za kontrolu i prevenciju zaraznih bolesti, Milko Joksimović, navodeći da su zaposleni u Institutu za javno zdravlje od kraja januara u konstantnoj pripravnosti.

„Dok se kod nas činilo da je sve mirno, mi nikako nismo bili mirni. Pratili smo šta se dešava u svijetu, predosjećali i pripremali se za dolazak virusa u Crnu Goru. Zato smo radili mnogo i prije nego što se pojavio prvi slučaj“, rekao je Joksimović.

U ovom trenutku se čini da je epidemija pod kontrolom, ali Joksimović smatra da to može biti varljivo.

„Jako smo oprezni kada to govorimo. Mi ovo doživljavamo kao rat protiv zarazne bolesti, protiv pandemije, odnosno epidemije. To je rat, u kojem smo svjesni da nema primirja. Moramo ga dovesti do kraja, jer nas svako opuštanje, ili „primirje“ može mnogo koštati. U ovom trenutku čini se da držimo epidemiju pod kontrolom. Međutim, veoma smo svjesni da za nekoliko dana stvari mogu da izgledaju potpuno drugačije. Tako da aposlutno nismo opušteni, ni najmanje“, kazao je Joksimović.

Zdravstveni radnici širom Crne Gore ponosni su, kako nam je rekao, jedni na druge i na ono što su do sada uradili.

„S druge strane to nas poziva na odgovornost i budnost da ostanemo takvi do kraja, dok ne pobijedimo u ovoj borbi. Jako je bitno i da građani budu svjesni da ne smiju da se opuštaju i da se sada, kada dolazi lijepo vrijeme i kada su izazovi da se ostane u kući još veći, psihički, i na svaki drugi način, pripreme da izdrže. Da izdržimo još nekoliko sedmica, ili određeno vrijeme, da nikako na popustimo i da stanemo na kraj ovoj epidemiji“, rekao je Joksimović.

Vremena za odmor ni Joksimović, a ni njegove kolege skoro da nemaju.

„Mislim da su moje kolege u posljednja dva i po mjeseca, u prosjeku imale dva do tri slobodna dana. Tako da sav odmor koristimo na san, koji je prijeko potreban, a sve ostalo je potpuno restriktivno, ili ne postoji. Svi zdravstveni radnici su i u obavezi da vode jedan karantinski način života. Dakle, žive na relaciji kuća-posao, jer svako zadržavanje na nekom trećem mjestu može da izazove problem, kako za nas, tako i za naše građane“, kazao je Milko.

Epidemiolozi su bili spremni na ono što će se dogoditi, ali njihovi najbliži, kako nam je ispričao, na početku nisu shvatali kakva opasnost dolazi.

„Bilo im je teško objasniti sa čime ćemo se suočiti. Sjećam se, kada sam, početkom februara, prijateljima i članovima porodice, koji su van ovoga posla, govorio šta bi moglo da nas zadesi i koliko je situacija ozbiljna, praktično me niko nije ozbiljno shvatao. Međutim, nakon toga su vidjeli šta se može dogoditi“, pojasnio je Milko.

Posao epidemiologa je, kako je objasnio, veoma specifičan, jer se u „mirnim vremenima“ oni ne vide.

„Ne vide se zarazne bolesti, njih nema, a ne vidimo se ni mi koji činimo da njih nema. Tako da, kada se ne vide ni zarazne bolesti ni mi to znači da radimo najbolji mogući posao. Sada smo izašli u javnost, jer društvo shvata koliko je bitna i velika naša uloga. I naše porodice su na neki način taoci našeg posla i velike odgovornosti koju imamo u ovom trenutku“, ispričao je Joksimović.

Najvažnije je, kako je istakao, omogućiti zdravstvenom sistemu da radi, da diše- što sada i jeste slučaj.

„Naše bolnice nisu pune, naši kapaciteti su slobodni. To je ono što su uradili epidemiolozi i epidemiološki timovi širom Crne Gore. To je bila naša osnovna uloga, da što manje ljudi oboli, samim tim da što manje njih ide u bolnicu. Što je manje ljudi u bolnicama, znači da će oni koji dođu u bolnice imati bolji tretman i bolju njegu“, rekao je Joksimović.

Zahvaljujući epidemiološkim službama, koje su na prvoj liniji i zbog svega što je urađeno bolnice u Crnoj Gori nisu pune, a respiratori su slobodni.

„U ovom momentu osjećam veliki ponos i zahvalnost prema svojim kolegama epidemiolozima iz Instituta, ali moram reći da imamo široko razgranatu mrežu epidemiologa širom Crne Gore o kojima se ne priča mnogo. Skoro u svim gradovima imamo kolege, koje u svojim lokalnim zajednicama rade ogroman posao“, istakao je Joksimović.

On vjeruje u staru izreku da izazovna i teška vremena rađaju jake ljude, „a nadamo se da će ti jaki ljudi vrlo brzo stvoriti neke bolja vremena kada ćemo se svi vratiti normalnim, običnim životima“.

Posebno ga raduje što je ovaj put cijela država dozvolila da se čuje riječ struke i „što epidemiološke službe usmjeravaju odgovor na ovu epidemiju“.

„Zbog toga sam ponosan na sve nas u Crnoj Gori. Nadam se da će se sa tom praksom nastaviti i ubuduće. Ali ponavljam, da svi moramo da budemo jako oprezni, jer sve što smo do sada dobro uradili treba održati i treba i dalje biti budan i oprezan“, jasan je Joksimović.

Sve i da se dogodi da u Crnoj Gori epidemija bude potpuno zaustavljena i da nema više nijednog oboljelog, Joksimović smatra da ništa nije urađeno, ako u okruženju postoje velika žarišta.

„Ovo je pandemija, to znači, globalna epidemija i ona zahtjeva dobar globalni odgovor. Bez toga nema mira“, zaključio je Joksimović.

Brige i radosti Milko sa suprugom Irenom dijeli i kući, ali i na poslu.

Sanitarna tehničarka u Centru za kontrolu i prevenciju zaraznih bolesti, Irena Joksimović, na terenu timski radi sa koleginicom Nikolinom i dobro su se izvještile.

„Pošto smo se već izvještile, kad jedna uzorkuje druga joj pomaže da oblači i svlači zaštitnu opremu. Kolege i mi smo svaki dan na terenu. Malo je izazovno, jer nikad ne znamo šta će toga dana da se desi. Ali kada dođemo da uzorkujemo, ljudi uvijek budu srdačni. Nikakvu neprijatnost do sada nismo imali“, rekla je Irena.

Laboratorijska tehničarka u Centru za kontrolu i prevenciju zaraznih bolesti, Nikolina Martinović, navela je da se svakoga dana radi mnogo uzorkovanja, da postoje timovi, da je mnogo ljudi na terenu i da jedan tim prosječno uzme 30-ak uzoraka dnevno.

Kada idu na teren Nikolina i Irena trude se da budu vedre, nasmijane, da pruže utjehu.

„Nastojimo da naš dolazak na stvara paniku, da budemo prijatne, ljubazne, nasmijane. Kada dođemo, porazgovaramo sa ljudima, trudimo se da ih nekako utješimo, jer su uplašeni, zabrinuti, dajemo im prave informacije. I njima tako bude lakše“, ispričala nam je Nikolina.

A oni kod kojih dolaze, nerijetko strahuju od toga šta će im komšije reći.

„Mi uvijek vodimo računa o tome. Trudimo se da profesionalno odradimo ono što je do nas i uvijek im kažemo da ne brinu, jer oni strahuju da će neko da zna njihov nalaz. Plaše se da će ih ljudi kasnije izbjegavati ako budu pozitivni. Zato im objašnjavamo da će sve informacije dobiti od od doktora kada nalaz bude gotov, da budu izolovani, da ne izlaze“, ispričala je Irena.

I građani im vjeruju.

„Kada odemo sljedeći put, ako imamo neku kontrolu, vidimo da nam vjeruju. Izađu nam u susret i uvijek su spremni za svaku saradnju“, kazala je Irena.

Iako je mnogo posla, pritiska i neizvjesnosti, Ireni i Nikolini sve lakše pada kada rade zajedno i kada na kraju dana znaju da su, zajedno sa kolegama, pomogle mnogima.

Kada stigne pozitivan nalaz nekoga koga su uzorkovale, Irena se mislima uvijek vrati na tu situaciju i preispituje da li je sve urađeno kako treba, utoliko više jer ima kćerkicu od dvije godine.

„Uvijek smo obučeni propisno, znamo šta treba da radimo, ali uvijek postoji mali strah. I uvijek se, kad se vraćam kući, malo plašim da li sam sigurna za kćerku. Pošto i suprug i ja ovdje radimo, uvijek sa njim razmijenim mišljenje o tome je li sve urađeno kako treba. I na kraju sve bude u redu“, rekla je Irena.

Od kada je epidemija počela Nikolina ne ide kući, već živi u hotelu.

A porodica, prijatelji, kolege za nju uvijek imaju iste poruke.

„Jesi li dobro, čuvaj se molim te- to mi govore svaki dan. I ta podrška mi najviše znači“, kazala je Nikolina.

Vjeruju da najbolja namjera uvijek daje dobar rezultat.

„To se dokazalo. Do sada je uvijek tako bilo. Posjećujemo mnogo starih ljudi i kada odemo od njih bude nam nekako tužno. I uvijek se raspitujemo za njih. I uvijek gledamo da li možemo nešto da im pomognemo. Najveći utisak na nas ostavlja posjeta upravo starijim ljudima, ali i djeci“, rekla je Irena.

Nikolina vjeruje da će ljudi nastaviti da se pridržavaju mjera i da ćemo stići do cilja.

Dani sa malim brojem pozitivnih slušajeva, aplauzi podrške, poštovanje mjera- sve to je snaga i energija za Milka, Nikolinu, Irenu, kao i sve njihove kolege, a to je i dokaz da „vrijedi sve što radimo“.