U razgovoru za Standard, Vojinović ocjenjuje da Crna Gora i dalje gradi sistem prevencije i ranog upozoravanja, te da se fokus mora konačno pomjeriti sa saniranja posljedica na upravljanje rizicima prije nego što katastrofe nastanu.
Vojinović govori o najugroženijim djelovima države, nedostatku ključne meteorološke opreme, značaju ulaganja u otpornu infrastrukturu i objašnjava zašto će se uspjeh budućih politika mjeriti ne time koliko će biti požara, poplava ili suša, već koliko će njihove posljedice biti manje nego danas.
STANDARD: Vlada je objavila dokument o mjerama prevencije i pripremljenosti upravljanja rizicima od katastrofa. U tekstu se navodi da će za jačanje otpornosti Crne Gore na klimatske rizike biti uloženo više od 19 miliona eura. Kako će građani u praksi osjetiti rezultate tih ulaganja i kada se mogu očekivati prvi konkretni efekti?
VOJINOVIĆ: Najvažnije je naglasiti da ovih 19 miliona eura ne predstavlja ulaganje u saniranje posljedica katastrofa, već u njihovu prevenciju, što je dobar pravac djelovanja. Svaki euro uložen u prevenciju višestruko se vraća kroz smanjenje materijalnih šteta, zaštitu ljudskih života i manji pritisak na javne finansije. PremaprocjenamaUN-a, svaki dolar uložen u smanjenje rizika od katastrofa u prosjeku donosi oko 15 dolara ušteđenih troškova budućeg oporavka i obnove. Istovremeno, Svjetska banka procjenjuje da svaki dolar uložen u otpornu infrastrukturu donosi oko četiri dolara ekonomskih koristi kroz izbjegnute štete i prekide u funkcionisanju ključnih sistema. Dakle, u uslovima klimatskih promjena, kada su poplave, šumski požari, suše, oluje i drugi ekstremni vremenski događaji sve češći i intenzivniji, ulaganje u otpornost društva postaje jedna od najisplativijih javnih investicija.
Ukoliko sredstva budu investirana adekvatno, građani Crne Gore će prve rezultate osjetiti kroz efikasnije sisteme ranog upozoravanja, bolje organizovan odgovor institucija tokom požara, poplava i drugih ekstremnih vremenskih pojava, unaprijeđenu zaštitu saobraćajne i kritične infrastrukture, poput puteva, mostova, elektroenergetske i vodovodne mreže, ali i više aktivnosti usmjerenih na edukaciju stanovništva i jačanje kapaciteta lokalnih zajednica za reagovanje u vanrednim situacijama.
Dio efekata građani mogli bi da osjete već u naredne dvije do tri godine. Međutim, najveći efekti ovakvih ulaganja mjere se dugoročno, kroz činjenicu da katastrofe izazivaju manje štete nego danas. Drugim riječima, uspjeh ovih investicija neće se ogledati u tome koliko će se često dešavati ekstremni događaji, jer njih klimatske promjene čine sve učestalijim, već u tome koliko će njihove posljedice biti manje po ljude, infrastrukturu i privredu, nego što bi to bio slučaj bez ovih ulaganja. Upravo je to suština izgradnje klimatske otpornosti koju danas promovišu i Evropska unija i međunarodne organizacije, a to je spremnost sistema da na klimatske i druge prirodne rizike reaguje prije nego prerastu u katastrofu.
STANDARD: Da li Crna Gora danas ima dovoljno razvijen sistem za prevenciju i rano upozoravanje na poplave, požare i druge ekstremne vremenske događaje ili i dalje uglavnom reagujemo tek kada se katastrofa dogodi?
VOJINOVIĆ: Još uvijek se nalazimo u fazi izgradnje sistema prevencije i ranog upozoravanja. Pomak je to što je Vlada usvojila novu Strategiju za smanjenje rizika od katastrofa za period 2025–2030, koja je fokus sa reagovanja nakon katastrofa pomjerila upravo na prevenciju, procjenu rizika i jačanje otpornosti društva. Klimatske promjene povećavaju učestalost i intenzitet požara, bujičnih poplava, suša i ekstremnih vremenskih pojava, zbog čega više nije dovoljno imati samo efikasan sistem zaštite i spašavanja. Potrebno je da rizike prepoznamo mnogo ranije i djelujemo prije nego što nastupi katastrofa. To podrazumijeva savremene sisteme ranog upozoravanja, kvalitetnije meteorološke i hidrološke prognoze, kontinuirano praćenje rizika, bolju razmjenu podataka među institucijama, ali i snažniju ulogu lokalnih samouprava u planiranju i upravljanju rizicima. Primjera radi, za unaprijeđenje sistema rane najave na elementarne nepogode neophodna nabavka meteorološkog radara, koji bi omogućio predviđanje i tačno lociranje područja koje će pogoditi oluja. Meteorološki radar bi omogućio praćenje meteoroloških sistema za izradu tzv. nowcasting prognoza, kako bi se preventivno i brzo djelovalo u okolnostima elementarnih nepogoda i rizika. Crna Gora takavu opremu, koja znači jačanje otpornosti i spremnosti za odgovor na elementarne nepogode i rizike, još uvijek ne posjeduje.
U narednim godinama sa intenziviranjem klimatskih promjena, uspjeh se više neće mjeriti samo brzinom reakcije nakon katastrofe, već prije svega sposobnošću da se katastrofa predvidi, njeni efekti ublaže i, gdje god je moguće, spriječe.
STANDARD: Koji su djelovi Crne Gore trenutno najugroženiji klimatskim promjenama i koje bi mjere trebalo hitno sprovesti kako bi se smanjili rizici?
VOJINOVIĆ: Klimatske promjene ne pogađaju sve djelove Crne Gore na isti način, jer se rizici razlikuju u zavisnosti od geografskih i klimatskih karakteristika pojedinih regiona. Postoje tri glavna tzv. „džepa klimatske ranjivosti” u Crnoj Gori, a to su obala sa niskim priobalnim područjima, potom centralni karstni region i nizije, kao i sjever (planine i riječna korita). Na obali, najranjiviji regioni su nisko-pozicionirane zone i ušća, gdje se i mali porast srednjeg nivoa mora može pretvoriti u češće plavljenje tokom oluja, uz dodatne probleme erozije, zaslanjivanja i pritisaka na infrastrukturu i turizam. To što je crnogorska obala Jadranskog mora stjenovita i relativno strma, ublažava ranjivost od rasta nivoa mora, koji je u Nacionalnom planu adaptacije na klimatske promjene projektovan na oko 35 cm do 2100. godine. Međutim, pješčane plaže su značajno ugrožene, posebno Ada Bojana.
Centralni region (Podgorica i Zetsko-bjelopavlićka ravnica, Nikšićko polje i širi kraški pojas) ulazi u zonu najizraženijih toplotnih i sušnih pritisaka. Porast temperature, duže i učestalije suše i toplotni talasi već se prepoznaju kao dominantni rizici koji pogađaju poljoprivredu, turizam i energetiku. U praksi, ovo znači veći rizik od toplotnog stresa u urbanim sredinama, veći pritisak na potrošnju vode ljeti, veći rizik od požara u vegetaciji tipičnoj za krš, kao i veću promjenljivost dotoka za hidroenergiju u godinama kada su suše izraženije, što je tipičan „složeni rizik” za mediteranski kontekst.
Sjeverni region je ranjiv na drugačiji način. Ključna promjena je slabljenje snježnog režima i pomijeranje „zimskog” hidrološkog ritma, što povlači posljedice po vodne resurse, saobraćaj, energetiku i prirodne sisteme. To znači da se u narednim decenijama može očekivati više zimskih kiša umjesto snijega, raniji i „brži” oticaji, veći rizik od bujičnih poplava i klizišta u epizodama obilnih padavina, a ljeti duži periodi niskih voda i sušnih epizoda, što je upravo tip promjene koji se opisuje kao porast klimatskih ekstrema i složenih opasnosti.
Kada je riječ o mjerama, potrebno je djelovati istovremeno na više frontova. Prioritet je unaprijediti sisteme ranog upozoravanja. Jednako je važno ulagati u otporniju infrastrukturu, zaštitu od poplava, modernizaciju vodovodne i kanalizacione mreže, unaprijeđenje protivpožarne zaštite i bolje upravljanje vodnim resursima. Posebnu pažnju treba posvetiti prostornom planiranju, jer se nova infrastruktura i objekti moraju graditi uz uvažavanje klimatskih rizika, a ne samo postojećih potreba. Istovremeno, neophodno je štititi šume, obnoviti degradirane ekosisteme i razvijati rješenja zasnovana na prirodi, jer upravo prirodni ekosistemi predstavljaju jednu od najefikasnijih i najisplativijih linija odbrane od klimatskih promjena.
STANDARD: Svjedoci smo sve češćih suša, požara i obilnih padavina. Da li smatrate da građani i institucije dovoljno ozbiljno shvataju posljedice klimatskih promjena ili još uvijek postoji uvjerenje da su to problemi koji nas neće značajnije pogoditi?
VOJINOVIĆ: Mislim da je svijest o klimatskim promjenama danas veća nego prije deset ili petnaest godina, prvenstveno zato što njihove posljedice više nijesu nešto o čemu slušamo u međunarodnim izvještajima, već ih svakodnevno živimo. Dugotrajni toplotni talasi, suše koje utiču na poljoprivredu i vodosnabdijevanje, sve razorniji šumski požari, bujične poplave i oluje postali su dio naše stvarnosti. I upravo će region Mediterana, kojem pripada i Crna Gora, biti među evropskim područjima koja će najizraženije osjećati posljedice porasta temperatura, češćih suša i povećanog rizika od požara.
Ipak, i dalje postoji određeni raskorak između svijesti i djelovanja, odnosno svijest još nije u potpunosti pretočena u ponašanje, investicije i javne politike.Većina građana danas prepoznaje da se klima mijenja, ali se klimatski rizici često doživljavaju kao izolovani događaji, umjesto kao dio dugoročnog trenda koji zahtijeva sistemske promjene. Slično važi i za institucije. Ostvaren je napredak kroz donošenje novih strategija i usklađivanje sa evropskim politikama, ali klimatske promjene još uvijek nijesu dovoljno integrisane u sve sektorske politike, investicione odluke i prostorno planiranje.
Zato je možda najvažniji zadatak u narednom periodu da klimatske promjene prestanemo posmatrati isključivo kao pitanje zaštite životne sredine. One utiču na ekonomiju, energetiku, poljoprivredu, turizam, zdravlje ljudi, infrastrukturu i ukupnu bezbjednost društva. Kada se zatvori put zbog klizišta, izgori stotine hektara šume, presuše izvori ili hidroelektrane proizvode manje električne energije zbog dugotrajne suše, tada već govorimo o direktnim ekonomskim i društvenim posljedicama.
STANDARD: Klimatske promjene više nijesu pitanje budućnosti. Šta bi, po Vašem mišljenju, trebalo da bude prvi prioritet države u narednih pet godina kako bi se smanjile posljedice po građane, privredu i životnu sredinu?
VOJINOVIĆ: Ako bih morala da izdvojim jedan apsolutni prioritet, rekla bih da je to sistemska izgradnja klimatske otpornosti, odnosno ulaganje u sposobnost društva da se klimatskim promjenama prilagodi i da njihove posljedice svede na najmanju moguću mjeru. Svaka godina odlaganja prilagođavanja povećava buduće ekonomske gubitke i smanjuje mogućnosti za efikasnu adaptaciju. U praksi, to podrazumijeva nekoliko paralelnih prioriteta koje sam već navela, a kreću se od modernizacije sistema ranog upozoravanja i upravljanja rizicima od katastrofa, ulaganja u otpornu infrastrukturu, od vodovodnih i kanalizacionih sistema, preko saobraćajne i energetske infrastrukture, do zaštite od poplava i unaprijeđenja protivpožarnih kapaciteta. Jednako važni su održivo upravljanje vodnim resursima, očuvanje šuma i drugih prirodnih ekosistema.
Preporučeno
Međutim, nijedna od ovih mjera neće biti dovoljna ako istovremeno ne smanjimo emisije gasova s efektom staklene bašte. Zato, prilagođavanje na klimatske promjene i dekarbonizacija moraju ići zajedno. Ubrzana energetska tranzicija, veće korišćenje obnovljivih izvora energije, unaprijeđenje energetske efikasnosti, održivi saobraćaj i razvoj cirkularne ekonomije istovremeno predstavljaju i razvojnu šansu za jačanje konkurentnosti privrede, veću energetsku sigurnost i otvaranje novih radnih mjesta.
Video