Video
Kada je sa šestogodišnjom kćerkom konačno stigla u Crnu Goru nakon dvije sedmice iscrpljujućeg puta od ukrajinskog Mikolajiva, potražila je predah u Pljevljima.
“Čim su u motelu čuli da smo Ukrajinke, nisu htjeli da nam naplate hranu, poklonili su kćerki Aljoni lutku i slatkiše, ponudili nam besplatan boravak. Tu smo prenoćile”, priča Ana za RSE i pokazuje fotografije pljevaljskog motela Ognjište.
Potom su, na svom izbjegličkom putu ka Italiji, Ana i Aljona stigle na Crnogorsko primorje. Kako ne poznaje nikoga i nema novca za hotel, Ana je odlučila da pomoć potraži u jednom manastiru u Crnoj Gori. Kaže – čitala je o njemu na internetu i pomislila da bi ona i njena kćerka mogli da tamo makar na kratko nađu mir.
“Jer su manastiri mjesta mira i odmora duše, a naše duše su ranjene. Rat je u mojoj zemlji, mi smo sve izgubili, našu kuću i naš srećan život”, priča Ana i dodaje da su u Ukrajini vrata manastira uvijek otvorena za sve, posebno za ljude u nevolji.
“Pitala sam da ostanemo samo tu jednu noć, jer je već bilo kasno, ali su mi rekli – ne može. Prespavali smo u autu, blizu manastira, jer me je bilo strah da noću vozim po nepoznatom”, kaže Ana.
Dan kasnije su majka i kćerka uz pomoć Crvenog krsta našle besplatni smještaj u Budvi, a na pitanje što im je sada najpotrebnije, Ana kaže: “Hrana, samo hrana”.
Ljudmila, Ala i Polina Kadina
Ljudmila Kadina kaže da nije mogla ni zamisliti da će u sedmoj deceniji života postati izbjeglica.
“Nisam htjela da odem iz Ukrajine, ali moram da pomognem snahi i četvorogodišnjoj unuci sa kojima sam došla u Budvu. Ipak, mentalno sam i dalje u Odesi, gdje su mi ostali sin i muž, i čim se rat završi, odmah idem nazad”, kaže Ljudmila.
Osim sa problemima kao što je obezbijediti smještaj, hranu i odjeću, izbjegli se suočavaju i sa dilemom na koji način razgovarati sa djecom o traumi koju zajednički prolaze.
“U stalnom smo stresu i strahu, po noći se budim dva-tri puta i čitam novosti na telefonu, jer su mi u Ukrajini ostali muž, brat, roditelji”, priča Ljudmilina snaha Ala koja je u Budvu došla sa četvorogodišnjom kćerkom Polinom.
Trude se, kaže, da dijete ne osjeti tjeskobu izbjegličke realnosti.
“Nismo joj rekli da bježimo od rata, nego kao da idemo na putovanje kod rođaka. Ipak, dijete vidi da je porodica razdvojena i osjeća da ovo nije samo obično putovanje”, primjećuje Ala.
Alina i ćerka
Još je teže objasniti strašne slike rata starijoj djeci – maloljetnicima koji na internetu gledaju ubijanja i razaranja u svojoj zemlji, smatra Alina Bikhova koja ima trinaestogodišnju kćer.
Kaže da je konstantno u dilemi kako sačuvati psihički mir djeteta, a ujedno objasniti što se dešava.
“Kako da ne pričamo sa svojom djecom o tome što se dešava, ako svako jutro zovemo telefonom svoju porodicu i prijatelje u Ukrajini da pitamo jesu li svi živi?”, pita se Alina.
Dodaje da joj je prije rata kćerka telefonom slala šale i pjesme, a sada vijesti iz Ukrajine:
“Evo juče mi je rekla – mama, pogledaj, dobra vijest: dva ruska aviona su uništena i neće stići do naše Odese da ga bombarduju! Dakle, dijete od trinaest godina prati te vijesti jer se tiču njenog rodnog grada i života ili smrti njegovih ljudi. I sa time se moramo nositi mi kao roditelji”.
I djeci i odraslima treba psihološka podrška
Sa djecom u izbjeglištvu, posebno starijeg uzrasta, roditelji treba da razgovaraju o ratu jer to smanjuje anksioznost, kaže za RSE dječja psihološkinja i psihoterapeutkinja Ivana Mihović. Smatra da djeca, ali i roditelji u izbjeglištvu trebaju psihološku podršku stručnjaka.
Ako je roditelj u teškom psihološkom stanju, on teško može da pomogne djetetu i zato najprije treba pomoći roditeljima, a onda i djeci, pojašnjava Mihović.
“Jer, sve i da se njihove izbjegličke priče završe povratkom u svoju zemlju, da im svi članovi porodice budu dobro, rat i izbjeglištvo ostavljaju veoma jaku traumu u životima i roditelja i djece koji prođu kroz takva iskustva”, kaže Mihović.
Ujedinjene nacije su objavile da je oko 10 miliona ljudi, od kojih su 90 odsto žene i djeca, napustilo svoje domove u Ukrajini zbog ruske invazije.
Zbog rata, u Crnu Goru ne dolaze samo Ukrajinci već i Rusi.
Od oko 4.000 gostiju koji trenutno borave u privatnom smještaju nešto više od polovine Ukrajinci, a ostalo Rusi, podaci su Turističke organizacije Budva.
“Stanove iznajmljuju ne samo Ukrajinci, nego ima i mnogo Rusa koji su izbjegli. Oni uglavnom rentiraju stanove na godinu dana, dok Ukrajinci za sada najčešće iznajmljuju na mjesec – dva, jer se nadaju kako će se moći uskoro vratiti svom domu”, kaže za RSE posrednik za nekretnine Tomislav Ranković.
U Crnu Goru je do sada izbjeglo oko sedam hiljada Ukrajinaca, od čega je 2.147, prema podacima policije, nastavilo put u druge zemlje. Oni koji ostaju, najčešće prijavljuju turistički boravak jer se nadaju skorom povratku kući.
Preporučeno
Crna Gora je u prvoj sedmici ruske invazije otvorila granice za ukrajinske državljane do okončanja rata. Potom je odobrila njihovu privremenu zaštitu u trajanju do godinu dana, sa mogućim produžetkom od još pola godine. Time im je omogućen privremeni smještaj, pravo na zdravstvenu zaštitu, obrazovanje i rad.
