“Problem nije u optimizmu samom po sebi, već se bojim da to ne bude optimizam Volterovog Kandida (koga optimizmu uče, a on se kasnije gorko ubijedi u realnost). Toliko dobrih stvari za relativno kratak period, sve i da naš fiskalni kapacitet to dopušta, izaziva sumnju i potreban oprez”, kaže Kostić.

On dodaje da bi se pojedinačno uzev, moglo nadugo i naširoko govoriti o svakoj mjeri, jer su takvog karaktera da u suštini odražavaju jednu mini reformu, a pojedine od njih, kao na primjer reforma penzionog sistema, predstavljaju vrlo kompleksnu reformu koja se sa stanovišta roka ne može sprovesti ni za više godina a da pri tome ne bude osuđena na neuspjeh.

“Ukoliko nekome nije poznato, treba reći da je neuspjeh svake, pa i najmanje reforme, korelisan-povezan sa širinom i dubinom njenog obuhvata. Što je promjena složenija to je i vjerovatnoća njenog neuspjeha veća. Dodatno, vjerovatnoću neuspjeha potencira kratak vremenski interval u kome se to želi napraviti. A reformisati penzioni sistem u tako kratkom rok objedinjuje obije negativne pretpostavke: složenost ( dubinu reforme) i kratak rok. Plašim se da ovdje govorimo o nečemu što može da generiše ozbiljne ekonomske i društvene posljedice ukoliko se tome ne pristupi studiozno i analitički”, precizira Kostić.

On je pohvalio orijentaciju ka ulaganju u infrastrukuru i građenju pet autoputeva, ali upozorava da je i to preambiciozno, jer je naš fiskalni kapacitet prilično ograničen.

“Fiskalna politika bi morala počivati na realnim i predvidivim osnovama, što se sada ne bi moglo reći da je slučaj“, kaže Kostić.

Govoreći o najavi osnivanja robnih rezervi, ekonomski analitičar kaže da bi one bile potencijalno dobar način u reagovanju na posljedice inflacije i problme nije u ideji već njenoj realizaciji.

“Robne rezerve su skupe, a i nije ih moguće realizovati u relativno kratkom roku, što bi bilo neophodno, već kroz izvjesno vrijeme a dodatno kao ograničenje se opet javlja fiskalni kapacitet države”, kaže Kostić.

Smatra da se iz priče o dvije nacionalne avio kompanije da naslutiti da se, ipak, postalo svjesno i ako se to ne želi reći, štete koja je učinjena ukidanjem „Montenegroairlines“-a. Ipak, ocjenjuje Kostić, rješenje o kome se govori u vidu dvije kompanije, čini se, preoptimistično, imajući u vidu materijalnu osnovu sadašnje kompanije.

“Osim toga postavlja se i niz drugih mogućih pitanja koja izazivaju nedoumice, kao na primjer: konkurentnost, potencijalna tržišna pozicija i položaj imnogo drugih stvari”, kaže Kostić.

Što se aerodroma tiče, sagovornik Standarda kaže da su se drastično promijenile okolnosti od prije šest-sedam godina, kada je koncesija pod vrlo strogim uslovima mogla izgledati kao prihvatljivo rješenje.

“Kao što znamo, mi smo upućeni na aviodostupnost, i danas poslije svega vezanog za Kovid i inflaciju, kao i rat u srcu Evrope i na Bliskom istoku, ne izgleda cjelishodno da bi jedan tako značajan resurs za našu ekonomij trebalo dati u ruke ultimativno profitno motivisanim koncesionarima.
Naravno, kvalitet menadžmenta aerodromima treba da bude u fokusu pažnje i ako nije na nivou treba tragati za onima koji daju rezultat”, smatra Kostić.

O plati od 1000 eura kao cilju, on naravno nema ništa protiv, međutim pitanje je da li je to moguće.

“Niko ne spominje privredu odnosno poslodavce koji su nezaobilazni činilac u nečemu takvom. Jer ako privreda odnosno poslodavci ne budu mogli da odgovore tom zahtjevu od toga neće biti ništa. Preduzetnici, odnosno poslodavci odnosno privreda – privatni sektor – treba znati, ne podiže plate kao socijalnu mjeru već kao posljedicu većih učinaka odnosno veće produktivnosti – boljih rezultata. To je uslov održanja njihovog biznisa. U protivnom biznis ne bi bio održiv i propao bi a to , naravno, niko ne želi: ni poslodavci ni država ni društvo”, kaže na kraju prof. dr Vasilije Kostić, predsjednik
Crnogorskog udruženja poslodavaca