Video
A, kako je dodao, zasluga što „prećutani“ Zogović ponovo ima mjesto u kulturnom životu Crne Gore pripada kulturnim poslenicima posvećenim osvjetljanju zapostavljenog dijela naše kulturne baštine.
“Čast mi je da kao Predsjednik Crne Gore govorim o Radovanu Zogoviću, jednom od crnogorskih i jugoslovenskih velikana 20. vijeka. Drago mi je što su ovdje veliki znalci njegovog književnog djela i njegovi poštovaoci. Baš ovdje u Kolašinu, jezgru crnogorskog antifašizma, čiji je i on autentični simbol. U gradu koji je iznjedrio 9 narodnih heroja, u kojem je jula 1944. godine na zasijedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja, preimenovanog u Crnogorsku antifašističku Skupštinu narodnog oslobođenja (CASNO), donesena odluka da Crna Gora bude ravnopravna federalna jedinica nove Jugoslavije.
U manastiru Morača, u vrijeme najtežih borbi nakon Trinaestojulskog ustanka, odigrala se priča koja može biti poučna za današnje naše prilike. Zogović piše: „…U decembru smo prebačeni dublje u Crnu Goru, u manastir Moraču, gdje je bilo sjedište Okružnog komiteta partije, Štab Komskog partizanskog odreda… Svojom brigom o manastiru pridobili smo do tad partizanima sasvim nenaklonjenog igumana, inače dalmatinskog pravoslavnog vladiku, koji je u Crnu Goru pobjegao od vatikansko-ustaškog terora, da u njoj, kao pristalica Narodnooslobodilačke borbe, umre na četničkom konopcu…“.
U susret obilježavanju 113-te godišnjice Zogovićevog rođenja, čovječanstvo se suočava sa izazovima koji nameću logiku restrikcije i straha za osnovnu materijalnu egzistenciju. Utoliko prije, svi zajedno osjećamo dodatno zadovoljstvo što je ovaj festival dokaz da Crna Gora i u vrijeme krize izazvane pandemijom korona virusa pridaje poseban značaj kulturi i ličnostima koje učvršćuju svijest o njenom identitetu”, kazao je Đukanović.
Kako je dodao, ovaj kulturni događaj je ujedno i potvrda da je današnja Crna Gora, utemeljena na antifašističkim tradicijama, zogovićevska, koja istrajno i posvećeno vodi politiku međunacionalnog pomirenja.
“Antifašista i crnogorski patriota, koji je kad su drugi padali u nacionalističke zablude prvi položio ispit čojstva, čuvajući druge od sebe, i od one Crne Gore koja je mislila da se smije otimati tuđe. „Došljaci – pjesme Ali Binaka“ crnogorska su legitimacija građanske Crne Gore, trajno sabrane u ideji multietničnosti i multikonfesionalnosti, što je jedna od temeljnih evropskih vrijednosti, koju mi danas čvrsto zastupamo i njegujemo.
I Albanci, i drugi narodi u Crnoj Gori, imali su u Radovanu Zogoviću zaštitnika, osvjedočenog književnim djelom. On je stvaralački trajno i bez ostatka vezan za Crnu Goru. Izvorište njegovog velikog pjesničkog djela su njena istorija i njena sudbina, duh i mentalitet, njen jezik… Za razliku od pojedinih crnogorskih stvaralaca koji su u vrijeme velike jugoslovenske države izabrali da pripadaju drugoj kulturi, stav Radovana Zogovića o pripadnosti Crnoj Gori i crnogorskoj kulturi nikada nije bio upitan. U tome, kao i u svemu drugome, on je bio rijetke postojanosti. Crna Gora nije bila samo u njegovoj poeziji, već i u njemu kao zemlja i kultura kojoj pripada.
Govorio je: „Mane Crne Gore ne volim koliko ni svoje lične, ali Crnu Goru ne mogu „prepisati“ nikome drugom, kao što ni svoju sudbinu ne mogu drugom prepisati“. „Pjesnik prkosnih strofa“ doveo je do savršeno „artikulisane“ riječi „svoj i crnogorski san o slobodi“. Crna Gora, koja je stasala u Njegošu, Zogovićem je zaokružila svoj nacionalni put. U Jugoslaviji je pisao o crnogorskoj naciji i o Njegošu kao najjačem književnom izrazu posebne nacionalne psihologije Crnogoraca, definišući njegovo djelo kao „izrazito nacionalno, duboko i svestrano crnogorsko“. Zogović je znao da opiše i ovdašnjeg pjesnika-pjevača najljepših epskih pjesama, Starca Miliju. Potencirajući posebnost crnogorske epske poezije nazvao je “Ženidbu Maksima Crnojevića” najcrnogorskijom pjesmon starih ciklusa.
„…Njegova dosljednost, hrabrost, nepristajanje na bilo koji drugi život sem onog za koji su ginuli njegovi ratni drugovi, njegova moralna i ljudska čistota, ogromna temperatura pod kojom je pisao svoju poeziju, vjera u razum, stojičko podnošenje svih udaraca sudbine, sve to skupa i jeste prije svega podvig…“, pisao je Izet Sarajlić o Zogoviću, podsjetio je Đukanović.
„Crnogorski i jugoslovenski Majakovski“, kako je rekao, među prvima je pisao o lomovima crnogorske nacije i države, o internaciji Crne Gore, izgonu zemlje iz nje same.
“Na kraju je zasjenio i zemlju iz koje je iznikao, stvarajući djelo univerzalnog karaktera. Nepokolebljiv u antifašizmu, neustrašiv u ratu, dostojanstven u progonstvu, uvijek je bio srođen s Crnom Gorom. Kako je rekao jedan njegov savremenik, „Zogović je ijekavski disao“. Kao da su se u njegovoj ličnoj sudbini prelamala sva crnogorska vremena. Bez njega crnogorski dvadeseti vijek ne bi bio ono što jeste. Prošao je nevjerovatan put – od revolucionara i pobunjenika do kreatora društvenih i kulturnih zbivanja, od disidenta do akademika. Partizan – stvaralac iz NOB-a doživio je i preživio strašni sud. Iako skrajnut i izolovan, za života je bio priznat od najvećih u Jugoslaviji toga vremena, od Andrića i Krleže. Komunistički pisac koji je iz sukoba na književnoj ljevici izašao kao Krležin antipod, kažnjenik koji je više od decenije bio sužanj u svom stanu nakon ‘48, uzdigao se uprkos svemu do pjesničkih visina i doživio da ga Krleža u „Pečatu“, spektakularno vrati na književnu scenu sa koje je dugo izbivao”, ocijenio je crnogorski predsjednik.
Kako je zaključio, današnja Crna Gora, čije je vrijednosti na kojima je nastala stvarao, zastupao i dosljedno branio, tek treba da se oduži Zogoviću.
Preporučeno
“Bio je čovjek koji je predosjetio nadolazeću samosvijest sunarodnika – civilizacijsko pregnuće ove generacije, utemeljeno na slobodarskim i antifašističkim idejama – današnju nezavisnu, evropsku Crnu Goru”, zaključio je Đukanović na otvaranju festivala.
