Optužbe su oslobođeni nekadašnji ministri Budimir Šegrt, Suad Numanović, Sanja Vlahović, Ivan Brajović, Damir Šehović, Dragica Sekulić, Osman Nurković, Suzana Pribilović, službenici Jelena Radonjić, Aleksandar Jovićević i šef kabineta predsjednika Crne Gore, Dražen Miličković.

Foto: M.Babović/ Pobjeda

Krivično vijeće sutkinje Vesne Kovačević je obrazlažući odluku navelo da sud nije mogao kao kredibilan i validan dokaz prihvatiti kopije kopija na kojima je Specijalno tužilaštvo temeljilo optužbu u ovom slučaju.

Sutkinja Kovačević je istakla i da bi zajedno sa kolegama donijela istovjetnu odluku i u slučaju da su materijalni dokazi bili validni jer se iz kopija dokumenatcije koju je SDT priložilo kao dokaze može zaključiti da sve što su nekadašnji ministri preduzimali kao članovi Komisije za dodjelu stanova činili su na osnovu Zaključka Vlade koji su predhodili donošenju navedenih Odluka a koji zaključci su za njih imali obavezujući karakter.

OBRAZLOŽENJE 

Ona je kazala da se iz kopija kopija može vidjeti da su Komisiji za stambena pitanja Vlade CG zahtjeve za rješavanje stambenih pitanja pretežno podnosili javni funkcioneri zaposleni u javnoj upravi, sudije i tužioci.

Komisija je sazivala sjednice na kojima je razmatzrala zahtjeve i donosila inicijative koje je potom slala Vladi Crne Gore radi davanja saglasnosti.

Nakon toga Vlada je donosila svoje Zaključke, usvajala informacije o rješavanju stambenih pitanja i dala saglasnost u svakom Zaključku kojim podnosiocima zahtjeva navedenim u optužnici treba riješiti stambeno pitanje.

U svakom Zaključku Vlade je precizno je navedeno da se ,, Komisija za stambena pitanja Vlade CG zadužuje da shodno čl.28 Odluke o načinu i kriterijumima za rješavanje stambenih potreba funkcionera, da donese odluku o rješavanju stambenih potreba navedenih lica“.

,,Naime, čl. 28 Odluke o načinu i kriterijumima za rješavanje stambenih potreba funkcionera određeno je da o pitanjima iz svog djelokruga, Komisija odlučuje na sjednicama i da donosi akte u formi odluke, zaključka i rješenja. Odredbom čl. 30 navedene odluke st. 1 određeno je da Komisija može rješevati stambene potrebe pojedinih funkionera bez oglašavanja (putem zakupa, kupovinom pod povoljnim uslovima, zamjenom stana, dodjelom kredita ili građevinskog zemljišta, po sonovu udruživanja sredstava) u skladu sa zakonom, dok je čl. 30a iste Odluke određeno da Komisija može, uz saglasnost Vlade što znači samo pod tim uslovom, rješavati stambene potrebe u skladu sa čl. 30 st.1,2,3 ove Odluke i zaposlenom u službi državnog organa i organu državne uprave kao i u ustanovi i drugom pravnom licu čiji je osnivač država, koji obavljaju poslove od posebnog interesa za državu i ostvaruje izuzetne rezultate i kvalitet rada, što na dalje znači da se bez saglasnosti Vlade ne može ni riješiti stambeno pitanje po čl.30 i 30a navedene Odluke o načinu i kriterijumima za rješavanje stambenih potreba funkcionera”, navodi se u kratkom obrazloženju presude.

FOTO: Mara Babović/ Pobjeda

Sud je utvrdio da je u konkretnim slučajevima Komisija kao radno tijelo Vlade podnosila svoj predlog a o njemu u konačnom odlučivala Vlada Crne Gore.

Utvrđeno je i da su optuženi kao članovi radnih tijela, između ostalog i Komisija za stambena pitanja bili dužni da izvrše i postupe po Zaključcima Vlade.

ZAKLJUČCI VLADE SU PODZAKONSKI AKT

Sutknja Kovačević je podsjetila i da prema stavu Vrhovnog suda Zaključak Vlade predstavlja podzakonski akt a na koji se i pozvala Komisija za stambena pitanja Vlade prilikom donošenja odluka.

Vlada je u Zakljkučcima zaduživala Komisuju da postupi po njenim nalozima a Komisija je u svakoj odluci naglasila da je odluku donijela na osnovu Zaključka Vlade ,,sa pozivom na broj Zaključka i datuma kojim je bilo određeno na koji način će se riješiti stambeno pitanje za svakog podnosioca zahtjeva iz optužnice“.

Sud je ukazao i da je Vlada mogla vratiti na dopunu i izmjenu, uskratiti saglasnost ili u krajnjem slučaju odbiti inicijative da je smatrala da Komisija ne može rješevati stambena pitanja pojedinih funkcionera jer nije ispoštovala odredbe Odluke o načinu i kriterijumima za rješavanje njihovih stambenih potreba.

Takođe, u kratkom obrazloženju presude se navodi i da je po ovlašćenju Vlade, Uprava za imovinu kao davalac kredita zaključivala ugovore o kreditu sa korisnicima.

,,I opet po ovlašćenju Vlade shodno tim ugovorima na kraju su isplaćivana sredstva licima sa kojima su zaključeni ugovori o kreditu”, navodi se u presudi.

Foto: Mara Babović/ Pobjeda

Na osnovu svega navedenog, sud je zaključio ,,da Komisija za stambena pitanja u skladu sa Poslovnikom Vlade CG, nema ovlašćenje da razmatra Zaključke Vlade a kako je to predstavio SDT već da ih implementira kao i ostala stalna i privremena

KOPIJE KOPIJA

,,Prednje navedeno bi se moglo zaključiti da su dokazi koji su predloženi optužnicom originali a ne kopije kopija koje je SDT predložilo kao dokaz”, kazala je sutkinja Kovačević.

Ona je potom kazala da je po mišljenju suda ,,neprihvatljivo kao dokaz u postupku jesu upravo pisani odnosno materijalni dokazi na kojma se zasniva sam optužnica su kopija kopije a koje je dostavilo SDT.

,,Sud je cijeneći sve izvedene dokaze u skladu sa načelima neposrednosti i slobodne ocjene dokaza, utvrdio da je SDT tokom postupka ključne dokaze predložio u formi običnih kopija, bez ovjere nadležnog organa ili potvrde njene vjeroostojnosti. Sud je ocijenio da predloženi dokazi ne ispunajavaju standard potrebne dokazne vrijednosti u krivičnom postupku. Budući da ovi dokazi predstavljaju jedini osnov optužbe oni nijesu mogli biti prihvaćeni kao zakonit dokaz i sud nije mogao zaključiti da su optuženi izvršili krivično djelo van razumne sumnje”, kazala je sutkinja Kovačević.

PRAKSA

Ona je podsjetila da je opšteprihvaćeni stav sudske prakse kako naše države tako i država u regionu da kopija kopije isprave ne može predstavljati dokaz na kojem se može zasnivati sudska odluka.

,,Kopija isprave koja nije na propisan način izdata ne može da predstavlja dokaz u krivično pravnoj stvari, makar takvu ispravu izdao državni oragan, pa se pokazuje neosnovan navod SDT da kopija koju je dostavio sudu uz optužnicu treba tretirati kao original i dati mu snagu dokaza u krivičnom postupku. Sud je slobodan u ocjeni dokaza, ali ne može koristiti svaki izvor saznanja kao dokazno sredstvo”, kazala je sutkinja Kovačević.

Ona je navela da kako u spisima predmeta postoji samo kopija kopije dokumenata i isprava, to sud ne može utvrditi da li je došlo do izmjena, falsifikovanja ili manipulacije pojedinih isprava ili dokumenata.

Vukas Radonjić, Foto: Mara Babović/ Pobjeda

Dodala je i da prema pravilima krivičnog postupka dokazi moraju biti izvedeni neposredno pred sudom, a samo originalna isprava ili njihov ovjereni prepis mogu imati dokaznu snagu.

Prihvatanjem kopija kopije kao dokaza, a kako se navodi u presudi, sud bi povrijedio pravo optuženih na pravično suđenje, garantovano članom 6 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovni sloboda.

Sutkinja kovačević je navela da je SDT u formi kopije kopija dostavilo: način i proceduru po kojoj je postupala Komisija za stambena pitanja od podnošenja zahtjeva, zapisnika sa sjednica, donošenja inicijative komisije prema Vladi, Zaključke Vlade, Odluke koje je donosila Komisija povodom rješavanja stambenih potreba funkcionera, ugovore o vraćanju kredita između Uprave za imovinu i podnosioca zahtjeva, odnosno sve ono čime se dokazuje krivica optuženih, a što ovaj sud nije bio u mogućnosti da provjeri.

Potvrđene odbrane optuženih da su bili meta političkog progona

Tvrdnje nekadašnjih ministara da je proces u slučaju Stanovi protiv njih predstavlja politički progon potvrđene su i obrazloženjem presude kojom su oslobođeni od optužbi za zloupotrebu službenog položaja.

U presudi koju je izreklo vijeće sutkinje Vesne Kovačević se navodi da je Specijalno tužilaštvo na čelu sa prethodnim glavnim specijalnim tužiocem Milivojem Katnićem 14. februara 2020. godine cjeneći iste dokaze našlo da nema osnova za krivično gonjenje nkadašnjih ministara, jer su donoslili zakonite odluke.

Međutim, tri godine kasnije isto Specijalno tužilaštvo sa izmjenjenom postavkom našlo je da postoji osnovana sumnja da su nekadašnji ministri nijesu postupili i ispoštovali odredbe Odluke o načinu i kriterijumima za rješavanje stambenih potreba funkcionera i protiv njih podiglo neposrednu optužnicu.

,,Kako onda dokazati da su optuženi bez sumnje svjesno kršili zakonske odredbe kako bi nekome pribavili korist a državi nanijeli štetu ako imamo ovako različito tumačenje gore navedenih odluka kako od strane sudija, državnih tužilaca i na kraju optuženih kao Komisije koja je kao radno tijelo Vlade donijela Odluke ali shodno Zaključku Vlade koja je za njih imala obavezujuće uputstvo”, kazala je sutkinja Kovačević.