test

Da je vječna Crna Gora

Standard

21/05/2024

07:51

Piše: Alek Barović

Danas se navršava 18 godina od obnove crnogorske nezavisnosti. Obnove koja se toliko dugo čekala i države za koju su živote dali preci, hiljade samo u 20 vijeku. Božićni ustanak, Belvederski protesti, 13. jul, sav intelektualni napor od 1945. do 2006. uložen u objašnjavanje crnogorskom narodu zašto je nužno obnoviti njegovu državu…

Mislim da nisam jedini kojem je ovaj period punoljetstva moderne države (skoro petina jednog vijeka) proletio tako brzo. Srećan bih bio kad bih mogao reć’ da smo u svemu tome i napredovali. Nažalost, civilizacijski časovnik je u crnogorskom slučaju počeo da otkucava unazad. No, moramo prihvatiti i to da nema ni države bez problema. Znakovito u svemu tome je što su crnogorski problemi dirigovani od spolja i što je najgore – dobro su plaćeni.

U tom nekom referendumskom periodu i nekoliko godina poslije njega, problema po unutrašnju stabilnost gotovo da nije ni bilo. Kao da je sjevernom susjedu trebalo vremena da se snađe u novoj realnosti. 

Takođe, nije bilo izazova kao što je učlanjenje u NATO, a po mom mišljenju nije bilo problema jer nije bilo ni para kojim bi se Crna Gora ekonomski potčinila. Ovu potonju tezu je donekle potvrdio Aleksandar Vučić onomad kada je izjavio da je on bio na vlasti 2006. godine Crna Gora nikada ne bi obnovila nezavisnost. 

Vučić je potvrdio da bi svoje politički maligno djelovanje kakvo imamo danas bilo prisutno i te 2006. godine i to vjerovatno na još radikalniji način. Sličan scenario viđeli smo 2020. kada se sa džakovima para ulazilo u Crnu Goru, što regularnim putem što preko divljih graničnih prelaza.

Međutim, ono što se pokazalo kao realnost jeste činjenica da je Crna Gora doista ”voćka čudnovata”. Na toliko uloženih sredstava i napora da se destabilizuje, nije se toliko uspjelo u tom mračnom poduhvatu. 

Neznanje ostaje glavna bolna rana koja remeti crnogorsku idilu. To se može dobrim dijelom zamjeriti bivšoj vlasti – loša reforma obrazovanja i nekažnjavanje antidržavnih radnji. Da se više radilo na obrazovanju teško da bi onoliki broj ljudi povjerovao raznim priučenim popovima da Đukanović planira da otvori javne kuće i diskoteke po manastirima. Emancipacija je ključ svega, i oduvijek je njen nedostatak bio problem ovoga društva.

Emancipacija je nešto što dolazi s vremenom, htjeli to ili ne htjeli. Na kraju krajeva, cio svijet ide naprijed, sa svim svojim usponima i padovima, ali ide naprijed. Tako će i crnogorsko društvo ići naprijed i prezreti sve ovo što ga je snašlo. I razne plaćene političare, i popove, i sve one druge koji otvoreno rade na razaranju crnogorske države.

Osamnaest godina nakon referenduma, Crna Gora je tu. Činjenica, monumentalna i to vječna.

Razaranje crnogorske države, tj. obesmišljavanje ideje o Crnoj Gori kao nezavisnoj je bio njihov cilj i ranije, a pogotovo od dolaska na vlast 2020. Unutrašnji i spoljni neprijatelji Crne Gore se nikada nisu pomirili sa tim da je Crna Gora obnovila nezavisnost. Iako skoro dva vijeka nakon Načertanija, te snage ga se i dalje drže kao strategije i na sve moguće načine pokušavaju da ga implementiraju.

Jedna od poraznih činjenica za njih su bile godišnje ankete koje govore da bi za crnogorsku nezavisnost danas glasalo mnogo više njenih građana nego prije 18 godina. Na stranu što se u velikom broju radi i o glasačina javnih i tajnih pro-srpskih partija. Takva jedna činjenica je pogubna po implementatore Garašaninovog plana.

I kao što rekoh, akcija obesmišljavanja postojanja Crne Gore kao nezavisne države je krenula na svim mogućim poljima – vlast, školstvo, sudstvo, tužilaštvo, čak i lokalne samouprave koje su naprasno prestale da budu sposobne i da odvoze smeće… Cilj je bio uvođenje države u rasulo u kojem ništa ne funkcioniše. Čak i oni elementi koji bi trebalo da obezbijede koliko toliko normalan svakodnevni život.

Crna Gora

Na njihovu žalost, nije im uspjelo. Koliko gođ da se na tome radi i dalje i koliko gođ da se para i energije u to investira. Crnogorci se očigledno ne daju i po ko zna koji put su iznenadili one koji žele da ih zatru. Opet da pomenem i Božićni ustanak i 13. jul. I tada okupator nije vjerovao što se dešava i da ima neko ko je protiv ”idile” koju su oni kao ”donijeli”.

Osamnaest godina nakon referenduma, Crna Gora je tu. Činjenica, monumentalna i to vječna. Činjenica i realnost koja mnoge boli i nervira. Sa druge strane, Crnogorci nikad ne treba da prestanu da slave obnovu svoje nezavisnosti. Na taj način se odaje počast desetinama hiljada naših žrtava kroz vjekove koji su položili glave za tu činjenicu.

Još važnija lekcija je da Crnogorci nikada ne smiju prestati da se bore da održe crnogorsku nezavisnost.

Dok je svijeta i vijeka postojaće oni koji će gledati svaki mogući način da Crnu Goru unište. Toga moramo biti svjesni. Mi nemamo tu sreću da možemo da spuštimo gard. Davno je rečeno da se ”i sunce u vjekovnoj borbi sa pomračinom svaku noć odmara, a Crna Gora nikad”.

Da je vječna Crna Gora.

Stavovi izraženi u ovoj kolumni ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala Standard.

Izvor (naslovna fotografija):

Alek Barović, Privatna arhiva

Ostavite komentar

Komentari (0)