Video
Ostalo mi je u sjećanju, a to je svakako jedan benigni i simpatični primjer, kada je trebalo, za potrebe neke knjige, da pošaljem fotografiju ili dvije, sa značajnijim ličnostima iz svijeta diplomatije. I pošaljem jednu sliku sa Havijerom Solanom, kako sjedimo u tzv. Indonežanskom salonu, pored plenarne sale u UN, iz septembra 2005, na kojoj se vidi kako se upinjem da nešto objasnim našem podozrivom prijatelju iz Španije; kao i jednu iz Ovalnog ofisa, prilikom predaje akreditiva predsjedniku Džordžu Bušu Mlađem, iz decembra 2006, koji me sluša naslonjen na svoj radni sto.
„A ne valja ovo”, kaže mi moj dobri prijatelj, „meni treba ono đe se rukujete ispred zastava, ako imaš“. Jedva sam mu objasnio da slike koje sam mu poslao malo ko ima, a da se ceremonijalne fotografije rukovanja, sa namještenim „diplomatskim“ osmijesima mogu naći na gomile… I da je važniji dio diplomatije u suštinskoj razmjeni mišljenja, često i oprečnih, pa i manje prijatnih, a ne samo u ceremonijalno-protokolarnom ritualu, koji obično prati razna zvanična saopštenja.
Najvažnije stvari u diplomatiji su najčešće one koje nijesu za objavljivanje. Odnosno one za koje morate čekati dvadeset ili trideset godina da ih objavite.
To posebno važi za izjave i stavove koje čujete od druge strane. Treba paziti što se i kako zbori, naročito poslije osjetljivih razgovora prilikom zvaničnih i manje zvaničnih susreta, a naročito ako odlučite da se upustite u interpretaciju onoga što vam je rečeno.
A to nepisano pravilo, tj., bolje, diplomatski postulat, ima posebnu važnost prilikom susreta sa stranama sa/prema kojima postoji neka delikatna situacija ili problem ili neriješeno pitanje.
Doskorašnji ministar vanjskih poslova Filip Ivanović je svakako postupio dobro kada je otputovao za Brisel, kako bi – sa (moramo i to napomenuti) pozicije potpredsjednika Vlade za vanjske poslove i evropske integracije – što je funkcija koja se, u krcatom i glomaznom kabinetu M. Spajića, prepliće i stvara konfuziju sa ovlašćenjima aktuelnog ministra vanjskih poslova i, takođe potpredsjednika Vlade, Ervina Ibrahimovića, što je priča za sebe – komunicirao sa EU zvaničnicima i sa europarlamentarcima.
Njegova izjava (objava na mreži Iks) poslije susreta sa hrvatskim poslanikom u EP Tomislavom Sokolom je, međutim, pokazala da Ivanović ne razumije ni suštinu, ni gabarite problema koji je Vlada koju on predstavlja, i u bivšoj i u aktuelnoj funkciji, napravila i produbila, odnosno pogoršala, prema Republici Hrvatskoj. Ili, još gore, on voljno i ciljano nastavlja da pravi problem u komunikaciji i razumijevanju između dvije zemlje.
„Hrvatska nas nije blokirala, nego je samo pauzirala podršku“, napisao je potpredsjednik Vlade, na što je promptno stigao prvi, a onda i drugi jetki i brutalni odgovor Tomislava Sokola – jer je Ivanović, valjda u nekoj vrsti panike, i pod pritiskom brojnih šaljivih i nemilosrdnih komentara na mreži Iks, pokušao da izgladi stvar nekakvom udvoričko-„diplomatskom“ formulacijom kako se u Briselu uvjerio u „eminentnost pozicije“ (?!) koju g. Sokol uživa u EP.
Bolje je, dakle bilo, i svakako diplomatski korektno, da je PPV Ivanović ćutao poslije susreta sa Sokolom. I ćutanje je diplomatija, naročito ako znate što ne treba i ne smijete reći.
Ćutanje je posebno dobro i korisno kada nemate što da kažete. Ili, kao u neveselom slučaju kojem smo posvetili pažnju, imate u svom političko-diplomatskom bagažu i krajnje problematične izjave kako, na primjer, tekst na spomen-tabli u nekadašnjem ratnom logoru u Morinju „nije adekvatan“.
Juče smo pročitali na portalu „Standard“ – i vrlo konzistentni – precizni, direktni i, moramo i to istaći, odgovorni i prijateljski intervju poslanika Sokola. To je dobro i korisno štivo za sve političare iz Crne Gore, ali i za sve naše diplomate.
A Crna Gora će „imati pauzu“, ne samo u Hrvatskoj, već i u Briselu, u kontekstu njene evropske agende, sve dok politikom i diplomatijom u Crnoj Gori budu upravljali oni koji su bili i ostali protiv njene nezavisnosti, koji su nesrećni zbog njenog članstva u NATO i koji od svih susjeda Crne Gore, poštuju i vole, plaše se i zavise – od samo jednog – i to baš od onog kojemu je do EU i do NATO i do dobrosusjedske saradnje „kao do lanjskog snijega“. Za odnos prema crnogorskom identitetu nećemo trošiti vrijeme, mada je to u temelju svega prethodnog.
Što ti i takvi, povrh svega ostalog, ne znaju i ne umiju da se bave diplomatijom, samo je detalj na tužnoj slici istorijski pauzirane crnogorske zbilje.
Preporučeno
Stavovi izraženi u ovoj kolumni ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala Standard.
