Video
Niko izvan regiona ne prepoznaje ustoličenje mitropolita Srpske pravoslavne crkve Joanikija kao dovođenje u pitanje prava Crne Gore da postoji kao samostalna država – ocijenila je za Pobjedu članica parlamenta u Hrvatskoj i bivša ministarka vanjskih poslova te zemlje Vesna Pusić.
Istakla je i da je zbog toga veoma važno javno upozoravati i argumentovati tu činjenicu, a naglasila je i da su za zaustavljanje stalnog pritiska na Crnu Goru potrebne stabilna, funkcionirajuća vlada unutar zemlje, jasna integracijska politika Zapadnog Balkana od strane EU i širi dogovor između velikih igrača – SAD, Rusije i EU, o sigurnosti u Evropi.
POBJEDA: Komentarisali ste miješanje Srpske pravoslavne crkve u crnogorsku politiku i istakli da ono nije bilo najbrutalnije tokom kriznih događaja na Cetinju iz septembra ove godine, već prilikom formiranje Vlade. Kako međunarodna zajednica percipira te događaje i zbog čega tolerišu to što jedna vjerska zajednica ima značajan uticaj na političke tokove sekularne države?
PUSIĆ: Ono što zovemo ,,međunarodnom zajednicom“ uglavnom ne zna za to. Malo ko tako detaljno prati događaje u bilo kojoj od malih zemalja na Balkanu. U okolnostima pandemije, sukoba između Amerike i Kine, gomilanja ruske vojske na ukrajinskoj granici, sukoba unutar EU između dva suprotstavljena sistema vrijednosti, kontinuirane izbjegličke krize, gladi u Afganistanu, ekstremnih unutrašnjih podjela u američkom društvu, malo ko iz međunarodne zajednice mari za to što je crnogorska vladajuća koalicija dogovorena u uredu Amfilohija Radovića. To ne znači da to za Crnu Goru pa i za sve nas koji živimo u ovoj regiji nije važno. Obrnuto, neobično je važno. Ali znači da za takav tip problema moramo sami skupiti snage i pameti da ga rješavamo. Međunarodna zajednica se u takve stvari neće uplitati, osim možda na razini pokojeg ambasadora akreditiranog u Crnoj Gori ili jednoj od zemalja regije.
POBJEDA: Ocijenili ste da organizacija ustoličenja mitropolita Srpske pravoslavne crkve Joanikija na Cetinju nije predstavljala vjersko pitanje, već sukob oko prava da Crna Gora postoji kao nezavisna država. Da li naši evropski i evroatlantski partneri to prepoznaju i mogu li se ti centri koji pokušavaju da ugroze nezavisnost Crne Gore zaustaviti i na koji način?
PUSIĆ: Mislim da uglavnom niko izvan ove regije ne prepoznaje ove događaje kao dovođenje u pitanje prava Crne Gore da postoji kao samostalna država. Zato je neobično važno na to javno upozoravati i argumentovati tu činjenicu. Politika simbola je vrlo važna – ljudi su ginuli za zastave, grbove… Ne bih rekla da je na Balkanu politika simbola važnija nego li bilo gdje drugdje. Razlika je samo u tome što su ovdje koristili simbole za huškanje na ratove u vrlo nedavnoj prošlosti. Obzirom na geopolitički položaj, Crna Gora je sigurnosno mnogo važnija od same svoje veličine. Na to takođe treba stalno upozoravati, kako EU, tako i NATO. Kako bi se zaustavio stalni pritisak na Crnu Goru potrebne su, po mom mišljenju, tri stvari: stabilna, funkcionirajuća vlada unutar zemlje, jasna integracijska politika Zapadnog Balkana od strane EU i širi dogovor između velikih igrača – SAD, Rusije i EU, o sigurnosti u Evropi. Glavni destabilizirajući faktori u Crnoj Gori imaju direktnu podršku Rusije; ne zato što je Rusima Crna Gora toliko važna, već zato što im je vrlo pogodna za političko nadmetanje s Evropskom unijom i provociranje NATO-a. Iz tog razloga stabilnost i evropska budućnost Balkana zavise, između ostalog, i od dogovora Rusije, EU pa i SAD.
POBJEDA: Predstavnici opozicionih stranaka u Crnoj Gori upozoravaju da od formiranja nove vlasti zvanični Beograd, kroz Demokratski front i Srpsku pravoslavnu crkvu sprovodi koncept „srpskog sveta“. Zagovaranje ove ideje mogli smo da čujemo i od državnih zvaničnika Srbije. Koliko ova situacija može uticati na stabilnost regiona, da li je opasna i je li kasno da joj se suprotstavimo?
PUSIĆ: Ja ne bih izjednačavala Demokratski front i Srpsku pravoslavnu crkvu. Demokratski front je na prošlim parlamentarnim izborima bio druga po snazi politička stranka, kojoj je glas dala trećina građana izašlih na izbore. Srpska pravoslavna crkva je najveća vjerska zajednica u Crnoj Gori, koja je postojala mnogo prije ovih izbora i postojaće i mnogo kasnije. Hoću reči da je Demokratski front opasan ali prolazni fenomen, dok je Srpska pravoslavna crkva institucija koja će biti dugoročno prisutna u Crnoj Gori. Demokratski front se ponaša po uputama vlasti iz Beograda, ali još više po uputama vlasti iz Moskve. O interesima Moskve u Crnoj Gori sam već nešto rekla. Ekspanzionistička politika vlasti u Beogradu mi je teže razumljiva. Takav tip politike je donio toliko nesreće u regiji, uključujući i samoj Srbiji, da mi nije jasno zašto se uporno ponavlja. Možda je to način da se podgrijava radikalni nacionalizam u Srbiji i tako drži na životu efikasni instrument masovne političke mobilizacije kad i ako zatreba sadašnjoj vlasti. Za određeni tip autoritarne vlasti haos ili prijetnja haosom je vrlo plodno tlo. ,,Srpski svet“ je ideja po uzoru na neke ideje pojedinih velikih sila iz prve polovine dvadesetog stoljeća. Osim što je apsolutno zastarjela, dodatno je apsurdna kad je pokušavaju koristiti male zemlje. Vlasti u Srbiji su očito imale svoje prste u destabiliziranje Crne Gore, ali čini se da im se i tu događa nešto slično onome što im se dogodilo s Dodikom: postali su taoci onih kojima su mislili upravljati kao svojim pionima. Mislim da je danas svima jasno o čemu se radi kod Demokratskog fronta i njih treba naprosto pobijediti na izborima. Naravno, pri punoj svijesti da će ta vrsta stava i politike, u nekoj drugoj formi, i dalje opstati u Crnoj Gori. SPC je po mom mišljenju sasvim drugačija priča. Činjenica da je to najveća vjerska organizacija u Crnoj Gori dovoljno govori sama za sebe. S njom treba pronaći modus vivendi – način mirnog suživota. Po mom mišljenju novi patrijarh Porfirije nije najbolje počeo sa svojim prvim potezima prema Crnoj Gori. No, on sigurno nije Amfilohije Radović ili neki slični ekstremist staroga kova. Koliko ja vidim može biti vrlo tvrd u svojim stavovima, ali je ipak osoba s kojom se može razgovarati. To je komunikacijski kanal koji ja ne bih zatvarala i koji, ako je ikako moguće, treba upotrijebiti za saradnju, a ne za sukob. Svjesna sam da je lako dijeliti takve savjete, a vrlo teško ih primijeniti. Ali mislim da je to u interesu Crne Gore, a da nije apsolutno nemoguće.
POBJEDA: Politika Aleksandra Vučića u odnosu na region često se označava kao hegemonistička. Što mislite kako je percipiraju EU i SAD i da li su u stanju da prepoznaju potencijalne opasnosti koje takvi odnosi u regionu mogu proizvesti?
PUSIĆ: Srbija, kao najmnogoljudnija država u regiji, ima manje stanovnika nego grad New York. Te demografske činjenice treba držati na umu kad se razmišlja o američkoj i evropskoj percepciji regije. Dakle, povremeno je vide, ali nije u fokusu njihovog vanjskopolitičkog interesa. Što se EU tiće to nije sasvim opravdano, budući da je njena sposobnost da konsoliduje vlastito unutrašnje dvorište koje se zove Zapadni Balkan, prvi test sposobnosti EU da se pozicionira kao globalni geopolitički igrač. Veličina igra ulogu i zato se regija mora nametnuti i EU i SAD ne samo sa svojim problemima i poteškoćama, već i s rješenjima. Idući uobičajenim putem manjeg otpora, oni u velikoj mjeri percipiraju Srbiju kao ključ rješenja i napretka na Balkanu. Razlog je njena veličina, ali i činjenica da Srbija ima najveći destabilizacijski utjecaj i potencijal u odnosu na ostale zemlje regije. Budući da je Aleksandar Vučić predsjednik Srbije, oni pregovaraju s njim u potrazi za rješenjem. Takva percepcija je de fakto velika šansa za Srbiju, ali njene vlasti je uporno odbijaju iskoristiti na dobrobit srpskog društva, a i cijele regije. Za sada ti veliki međunarodni igrači pokušavaju uvjeriti Vučića da se ponaša drugačije, zato što ne vide s kim bi drugim na političkoj sceni u Srbiji mogli uopšte pregovarati. Ne razlikuju vlast od društva u Srbiji. No mi, koju tu situaciju gledamo iz blizine, znamo da je tu nužno, moguće i opravdano praviti razliku. Srbija, kao najveća zemlja regije, može imati negativnu, destabilizirajuću ulogu, ali isto tako može imati i vrlo pozitivnu ulogu, zavisno od politike koju izabere. Samo se ne treba dati zavesti raznim idejama kao što je ,,Otvoreni Balkan“ i slične utvare, koje su samo stare namjere obučene u nove haljine i sigurno nemaju apsolutno nikakve veze s približavanjem članstvu u EU.
POBJEDA: Nedavno ste kazali da je Rusija ta koja stoji iza uzurpatora na Zapadnom Balkanu, te da koristi region ne bi li isprovocirala Evropsku uniju na komunikaciju. Možete li to pojasniti?
Preporučeno
PUSIĆ: Detaljna analiza i pojašnjenje bi zahtijevali mnogo prostora. Zato ću pokušati to objasniti ukratko, nužno izostavljajući mnoge važne elemente cijele slike. Zapadni Balkan je unutrašnje dvorište EU, ali sama EU kao da je izgubila orijentaciju i jasnu ideju što ovdje radi i želi. Tako je regija ostavljena u situaciji kao da nikome pravo ne pripada. Rusija, s druge strane, ima veliki interes pregovarati s EU i naročito SAD o sigurnosti u Europi, posebno vezano na položaj Ukrajine i Gruzije. Međutim, serije sankcija koje je Zapad uveo Rusiji od 2014. na ovamo, imale su za posljedicu i zatvaranje mnogih formalnih i neformalnih kanala komunikacije između ove dvije strane. U toj izolaciji ruska politika je postala agresivnija i autoritarnija, ali nije uspjela odgovoriti na pitanja i riješiti probleme koji Rusiju najviše muče. Zato je Rusija, između ostalog, izabrala Zapadni Balkan, područje vrlo pogodno za destabilizaciju obzirom na ratove koji su ovdje završili prije manje od 25 godina i mnoge još uvijek ne dovršene države, kako bi isprovocirala komunikaciju s EU i SAD. Rusija finansira i štiti glavne proizvođaće haosa na Zapadnom Balkanu, području istorijski važnom za stabilnost i mir u Evropi, očekujući da će se EU i SAD uključiti u neku vrstu komunikacije. Za sada, čini se, s određenim uspjehom. To ujedno i znači da su ovi balkanski pioni potrošna roba, a ne neki veliki ruski saveznici.
