Video
Odgovor na pitanje zašto je to tako nije jednostavan, kaže Bjeković i naglašava da je svakako jedan od ključnih razloga što smo i dalje „postkonfliktno društvo koje je izašlo iz jednog krvavog sukoba čije rane još nijesu zarasle“.
– Drugi važan razlog je neadekvatan odgovor na pojavu nasilja u cjelini. Očigledno je da smo u brojnim primjerima prećutali nasilje ili olako držali da je to plod nezrelosti, incidenta, slučajnog ili trenutnog doživljaja određene situacije i reakcije na takvu situaciju. Ne bih rekao da smo društvo koje se zasniva na samoodbrani, u kojoj je sve dozvoljeno, ali mogu reći sa velikim stepenom sigurnosti da generalno društveni odgovor na nasilje, pa i institucionalni odgovor, nijesu u dovoljnoj mjeri efikasni i djelotvorni da suzbiju pojavu nasilja – rekao je Bjeković.
POBJEDA: Šta treba da se dodatno uradi da bi se u našem društvu tolerisale razlike, a samim tim suzbila svaka vrsta nasilja, jer smo skloni da uđemo u sukob, čak i oko najmanje sitnice?
BJEKOVIĆ: Jedini odgovor stanju u kojem postoji netolerancija, u kojem je kultura dijaloga svedena na vrlo nizak nivo, jeste razgovor. Vrlo često se u takvim okolnostima osobe koje pozivaju na razgovor doživljavaju kao neko ko želi kompromis u određenoj situaciji, a bez odgovarajućeg rezultata. Rekao bih da je razgovor u suštini jedini način prevazilaženja konflikta i tenzičnog stanja. Ako pogledate sve što se dešavalo kod nas u posljednjih nekoliko godina, ne vezujući to samo za posljednji izborni proces i ono što se dešavalo nakon određenih događaja u vezi sa Zakonom o slobodi vjeroispovijesti, rekao bih da kod nas hronično postoji nedostatak otvorenog dijaloga o svim otvorenim pitanjima u društvu. Ovako, čini se da se dosta ljudi ponaša na način isključujući unaprijed sve ono što sagovornik može da kaže, a to je bitan nedostatak koji može da uslovi i uslovljava generalno sliku netolerancije u Crnoj Gori. Nije tolerancija samo princip kog mi treba da se držimo kao dijela protokola, tolerancija već postaje standard u svim državama koje pretenduju da budu dio savremene međunarodne zajednice.
POBJEDA: Kada građani/ke osjete da im je povrijeđeno neko pravo često prvo pokucaju za pomoć na vrata institucije na čijem ste Vi čelu. Koje oblike nasilja ove godine ste najviše evidentirali u njihovim prijavama – ko su najčešće žrtve i brinu li određeni podaci?
BJEKOVIĆ: Iako nemamo odgovarajući broj predmeta u radu same institucije koji bi to potvrdio, ali iz svih dostupnih podataka koji su nam na raspolaganju, mogu reći da su najčešći evidentirani oblici slučajevi porodičnog nasilja, koje kao pojava očigledno ne stagnira i pored svih mjera koje se preduzimaju. Drugi oblik nasilja koji je registrovan, bar po broju pritužbi, je nasilje koje navodno počine policajci. Još u jednom dijelu postupamo u tim predmetima i utvrđujemo činjenice, ali smo registrovali i određeni broj slučajeva koje je potvrdila sama Uprava policije i organa koji se bave monitoringom rada policijskih službi. Podsjetio bih da nasilje ima višestruke oblike, može biti psihičko, fizičko, ekonomsko, ali u svakom slučaju uglavnom u prvi plan izbija ono fizičko, kao eklantantan oblik. Ne bih rekao da je sve tako, jer i ekonomsko nasilje i iscrpljivanje može biti ozbiljan oblik nasilja. Ono što je zapaženo u radu naše institucije odnosi se na određen broj predmeta u kojima nijesmo mogli postupati jer se tiču fizičkih lica – čini se da postoji doza tolerancije za konkretne osobe, jer smo mogli vidjeti da se prema nekima ne preduzimaju odgovarajuće aktivnosti u skladu sa svim ovlašćenjima koja su data zakonom, na primjer kad se to tiče izvršavanja odluka u dijelu porodičnih odnosa.
POBJEDA: Za vrijeme rada u akademskoj zajednici bili ste jedan od promotera uvođenja predmeta ljudskih prava i sloboda, ne samo na Pravnom fakultetu nego i na drugim univerzitetskim jedinicama. Kada sagledate cjelokupan sistem obrazovanja, kako ga ocjenjujete i koje segmente, u ovom smislu, treba unaprijediti?
BJEKOVIĆ: Što se tiče nekih mojih ranijih aktivnosti i angažmana, jesam i ostajem na liniji onog zbog čega sam ušao u vode zaštite ljudskih prava i sloboda na institucionalnom nivou i u praktičnom smislu. Bio sam jedan od sljedbenika ideologije koju je u Crnoj Gori ustanovio profesor Nebojša Vučinić na Pravnom fakultetu u Podgorici. Izazov je bio u to vrijeme u Crnoj Gori, devedesetih godina, i razgovarati o ljudskim pravima, generalno kao konceptu i sistemu sa jedne strane, a sa druge strane bio je i izazov zbog činjenice da smo sa stanovišta poznavanja sistema ljudskih prava bili na samom dnu. Rekao bih da smo formalno odgovorili tom izazovu i ustanovili određene predmete, odnosno koncept zaštite ljudskih prava koji je zašao u sve pore institucionalnog uređenja u državi, ali ono što nedostaje i treba pojačati je rad u samim univerzitetskim jedinicama, posebno na pravnim fakultetima – da se iz forme i teorije pređe u praktična saznanja o tome šta jesu ljudska prava. Ljudska prava morate pratiti na dnevnom nivou, iz prostog razloga jer se praksa, posebno nadzornih tijela, mijenja iz dana u dan. Da li ona napreduje ili stagnira – moram reći da nekada imam rezerve i prema određenim odlukama koje dolaze iz sudova. Posebno Evropskog suda za ljudska prava, ali mi se čini da, kada je u pitanju sistem zaštite ljudskih prava i sloboda, mi za sada nemamo ozbiljnu alternativu praksi tog suda.
Standarde ECRI treba da pratimo kao „tragove u snijegu“
POBJEDA: Član ste evropske komisije protiv rasizma i netolerancije, kao nezavisni ekspert jednog od najznačajnijih tijela Savjeta evrope zasnovanog na zaštiti ljudskih prava i sloboda. Što je trenutno u fokusu Vašeg djelovanja?
Preporučeno
BJEKOVIĆ: ECRI, čiji sam član od 2008. godine, je tijelo sa najširim mandatom u okviru Savjeta Evrope i čini mi se da mu nema pandana i u nekim širim okvirima. Važno je reći da su standardi Evropske komisije protiv rasizma i netolerancije izuzetno značajni i nude izvanrednu opciju za zaštitu od diskriminacije generalno, posebno zaštite od netolerancije i nejednakosti. Potrebno ih je slijediti kao „tragove u snijegu“ da bi mogli zaključiti da li smo na pravom putu kada je u pitanju zaštita ljudskih prava i sloboda. U ovom trenutku u fokusu rada ECRI-ja jesu govor mržnje i nasilje, generalno kao pojava. Dalje, to su tijela za jednakost, kao neko ko treba da bude nosilac borbe za ostvarivanje jednakosti i u borbi protiv rasizma i diskriminacije. ECRI se duži period bavi zaštitom prava seksualnih manjina, odnosno rodnim identitetom i polnim karakternim osobinama, to je relativna novina. I u tom dijelu ECRI je pokrio jedan prazan prostor u SE jer se nijedno tijelo nije bavilo ovim pitanjima. Konačno, ono što je trend i kontinuitet u radu komisije jeste pitanje zakonodavstva koje uređuje borbu protiv rasizma i netolerancije. Da podsjetim da mi u Crnoj Gori i te kako vodimo računa o tome, jer od donošenja Zakona o zabrani diskriminacije do posljednjih izmjena i dopuna krivičnog zakonodavstva i nekih drugih propisa, veoma vodimo računa o promovisanim standardima ECRI-ja. Koliko sam doprinio radu ECRI, sud će dati oni sa kojima sam dijelio to vrijeme u Komisiji, ali naravno i ono što će donijeti budućnost u Crnoj Gori.
