Profesor je filozofije i sociologije, kolumnista, novinar, analitičar i još mnogo toga, Dragan Bursać neumorni borac je protiv devijantnih pojava i procesa u društvima balkanskih država. U razgovoru za Standard ocijenio je da je Crna Gora nakon izbora u ozbiljnoj opasnosti od toga da kleronacionalisti vrate Crnu Goru u srednji vijek. On smatra da se protiv ozbiljnog političkog igrača kakav je SPC ne može boriti prećutnim stranačkim tihovanjem u kojem se pušta npr. Amfilohiju Radoviću da bude i ideolog i selektor budućeg političkog života u Crnoj Gori.

Čini se da se nakon izbora u Crnoj Gori odvija nekoliko uporednih procesa. Takozvana mirna smjena vlasti, nastavak stvaranja “Srpskog sveta”, pregrupisavanje političkih snaga, početak katarze dosadašnjih dominantnih partija…Možda vi iz Banja Luke bolje vidite, da li je to tako?

Tako je! Sve ste dobro posložili. Predominantan je proces stvaranja “Srpskog sveta”, neke vrste nadogradnje na postojeće velikosrpske ideje u 21. vijeku. I to će, nažalost trajati, kako sada stvari stoje još dugo, dugo. Sa druge strane, predaja vlasti je u Crnoj Gori de facto završena u najboljoj evropskoj demokratskoj tradiciji. Tako je “diktator“ Đukanović predao vlast u istom momentu, pa je i slijepcu bilo jasno da Crna Gora nije živjela u nekakvoj diktaturi. Dosadašnje vladajuće partije ili bolje reći vladajuća partija moraće sama redefinisati šta hoće – hoće li biti proevropska partija ili će biti dio partokratskog nacionalstičkog sistema koji nesumnjivo nastaje. A to je do ljudi u toj partiji. Ako isparavno shvate bavljenje politikom za opšte dobro građanske Crne Gore, to je dolično. Ako ne, utopiće se u sitnošićarskim interesima. 

Ponavljam, ono što se desilo na crnogorskim izborima nije nikakva smjena diktatora, osvježavanje ili bilo kakva druga ublerha. To je početak stvaranja ”Srpskog sveta“, čije obrise u nastajanju gledamo svaki dan i čija je motorna snaga Srpska pravoslavna crkva.  

Oslanjajući se na već više puta izrečenu sintagmu – u CG su nam se desili popovi, slijede nam topovi ili su oni bili, a mi ih nijesmo čuli?

Na žalost, na Balkanu su topovi prilična konstanta. Zajedno sa popovima. I lopovima. To što su nam se devedesetih “dešavali“ popovi sa topovima i lopovima, ni u kom slučaju ne znači da se svi zajedno neće ponoviti. Ovaj put, popovi su zastrašujuće lako zloupotrijebili moć nad narodom, procese stabilokratije u Evropi i doslovno su smijenili vlast u Crnoj Gori. Morate znati da je SPC zapravo (p)ostala Svetosavska partija, poprilično sam siguran, najjača u srpskom nacionalnom korpusu bilo gdje na Balkanu. Tako da joj nije teško zazivati i topove po potrebi. Na koncu konaca popovi ne ginu od topova, žive dobro u sijenci lopova. 

Dabome, to je na toliko nivoa ružno, desničarski, zaostalo, primitivno, ultranacionalistički…i mogao bih ja sa prdijevima do sudnjeg dana, ali je tako. Dakle, moramo shvatiti stvarnost u kojoj je SPC ozbiljan politički igrač, a sa ozbiljnim političkim igračima ili protiv njih treba ozbiljna politička igra, a ne neka vrsta prećutnog stranačkog tihovanja u kojem se pušta npr. Amfilohiju Radoviću da bude i ideolog i selektor budućeg političkog života u Crnoj Gori. 

Bošnjačka stranka kao i jedna od albanskih koalicija odbili su učešće u Vladi. Ubrzo je iz Demokratskog fronta stigao poziv za razgovor o pomirenju. Da li je to pomirenje moguće ako znamo šta su suštinske vrijednosti prosrpske koalicije?

Ljudi iz Demokratskog fronta, oni iz najužeg rukovodstva, bratime se npr. sa Ujedinjenom Srpskom, partijiom notornog Nenada Stevandića iz Banjaluke, koji je odavno pod lupom sudova za etničko čišćenje devedesetih. Na stranu, što je riječ o ksenofobnom protočetniku, koji se ponosi svojim četništvom. Zašto ovo pričam? Pa recite mi vi, kako DF bratska partija takve četničke bratije da se dogovora sa Bošnjacima i Albancima općenito, kad su njihovi partneri u Banjaluci snimili spot u kojem su Bošnjaci sa Albancima predstavljeni kao zvor svih zala u RS-u??? Oko čega da se dogovaraju, da licitraju brojem ubijenih u srebrničkom genocidu ili kako ovi u Banjaluci kažu “nesporazumu“? Vidite to je DF-ovo polazište, baza i njihov ekosisetm, a ako nam do sada to nije jasno, ku-ku nama. Kako da se mirite sa onim koji veliča ratne zločince koji su izvršili genocid nad vašim narodom? Kako?

Kako je Demokratski front naprasno postao pacifiziran i spreman za pružanje ruku? Da li je to nova taktika starih srpskih boraca, koji su do juče pozivali “Hristove vojnike” u boj protiv neistomišljenika, za neki viši cilj?

To je klasična doktrina “tihovanja“ usvojena od strane ratnog zločinca Radovana Karadžića, a koju su četnici koristili za vrijeme Drugog rata. Po njima cilj opravdava sredstvo, pa i ako je sredstvo nekakva kvazigandizacija i uljuđenost. Cilj je formirati vlast, doći na istu, izvršiti kulurološko, duhovno, etničko i vjersko posrbljavanje crnogorskog naroda, napraviti popis, pa onda mijenjati ustav. I zbogom mulitetnička građanska Crna Goro. Zar je to toliko teško shvatiti?

Da li Vi znate odakle tolika potreba Srbije, makar jenog dijela, da se negira crnogorsko postojanje, ili kad se ne negira obavezno se pakuje kao dio srpskog identiteta, što bude zapravo isto?

Dugo sam razmišljao o ovome. Godinama. Rekao bih da je to prije pitanje za socijalne patologe i neuropsihijatre, a ne za jednog profesora filozofije. Kako god, smatram da je to posljedica kompleska više vrijednosti, koji je sistematski usađivan srpskom narodu u mozak zadnja dva vijeka najmanje. Po toj matrici-svi su Srbi, ovako ili onako, samo toga nisu svjesni, a svjesnost se utjeruje, popovima i po potrebi topovima. Te “svjesnosti“, svi smo bili svjesni te “svjesnosti“ devedesetih ili da parafraziram Bora Kontića, koji otrpilike veli, kad god čujem da su Srbi ugroženi, ja prvo provjerim da mi li je podrum očišćen prije njihovog granatianja. E, isti slučaj je sad sa Crnogorcima, koji su bili herojski narod, dok su Srbiji obezbijeđivali izlaz na more. Sad su ti Crnogorci postali ustaše i Millogorci a oni svjesniji jugozapadni Srbi na kartografiji ”Srpskog sveta“. To što je crnogorska država starija i autentičnija od srpske i što su Crnogorci narod i što to potvrđujem ne ja, ne vi, nego povijesne knjige, hej tim gore po povijest i povijesne knjige, rezonuje hegelijanski srBsko intelektualno mnjenje, kome je domaća zadaća ovog vremena opresivno ubjeđivati sebe i svijet oko sebe da su Crnogorci Srbi. 

A kad je već takva situacija, a jeste, onda se iz rakursa psihologije može zaključiti samo jedno-srpski identitet je u dubokoj krizi i ne zna kako da se iz nje izvuče osim naglašenim violentnim supremacioinizmom. 

Da li Vlada, na čijem je čelu čovjek koji svoju državu doživljava kao drugu srpsku državu, može preživjet cijeli mandat? Zapravo, da li se u CG ipak stvorila kritična masa onih koji će se usprotiviti takvom konceptu?

Zapravo, plašim se da može! Ako se stvori koalicija ultranacionalista i korisnih idota, koji će jedni druge držati za vratove i još više za novčanike može Krivokapićeva Vlada može zaživjeti kao takva. Dabome, biće to period, ne staganacije nego rikverca crnogorske države. E sad, kada pitate za stvarenje “kritične mase“, koja bi se usprotivila takvom nazadnom konceptu, ta kritična masa zavisi isključivo, isključivo od ljudi koji su bili na strani URE, zavisi od svih onih prevarenih i zabludjelih na septembarskim izborima, koji su doborovoljno odradili ulogu trojanskih konja upregnutih u Amfilohijeve kajase. Ako se oni ne probude, ništa od svega toga. 

Da li je rješavanje pitanja Kosova na neko vrijeme zatvorilo oči međunarodnoj zajednici te je Crnu Goru, BiH pa i RS prepustila kleronacionalistima? 

Tako se čini. Čini se da je još poodavno međunarodna zajednica dovela na ova područja treću diplomatsku ligu sa jasnom direktivom, kao iz vica-nahrani pse i ništa ne diraj! S tim što su naši objesni kanisi došli na vlast, a tzv. Međunarodna zajednica nema pojma šta je strefilo ni BiH, prije svega RS, ni Crnu Goru i što je još žalosnije pokazuje da i dalje neće dirati u to zlo.

Drugim riječima, priča o malošengenisanju pojela je svaku iskrenu građansku borbu lijevih partija za jednakost i paravdu u bici protiv nacionalizma.  

Čini se da su dvije grupacije na Balkanu najorganizovanije – kriminalci i crkva. Ima li nade da tako jaku povezanost i organizaciju naprave proevropske snage na ex YU (liše Slovenije i Hrvatske) prostorima? 

Mi smo takvi narodi da decenijama romantiziramo kriminal i kriminalce na ovim našim vjetormetinama. Istina, uz Crkvu oni najbolje sarađuju, ali mi nekako ne vidimo u tome poraz pravne države ili pravnih država. To nam je dio folklora. A dok se to dešava, popovi, kao predstavnici najveće neporezovane NGO rade svoj parazitski posao kako bi održali moć. 

A kada me pitate za proevropske snage na teritoriji bivše Jugolsavije, trenutno je toliko različitih frakcija, pogleda na budućnost, ideoloških predložaka i na koncu sujeta, da to ni Marks ni Bog ne mogu spojiti u dogledno vrijeme. Na žalost. 

Često kritikujete zvaničnu srpsku politiku na Balkanu. Kako opstajete?

Mazohista sam (smijeh). Ma ne znam, mislim da je posao svakog novinara uz prenošenje, objektivno prenošenje informacija da bude i hroničar svog vremena, što ja pokušavam da budem. I da se razumijemo, ja kritikujem i zvaniču bošnjačku ili hrvatsku politku, kad primijetim gdje one vode. Samo na stvari je da živim u srpskom nacionalom korpusu, ako se to sad tako zove, pa su mi te stvari koje se tiču srpskog nacionalizma doslovno bliže i da se vodim onim etičkim pravilom po kojem treba čisiti prvo u svom dvorištu, pa se onda možda sa strane percipira da sam osoba koja se bavi samo “srpskom zvaničnom politikom“. 

Kako god, svi mi koji radimo svoj posao u ovoj, javnoj sferi trebali bi djelovati u svojoj zajednici, kako se to nekad govorilo na lokalu, pa širiti krug djelovanja. Čini mi se da je konkretno srpsko društvo postalo toliko totalitarno i u sekularnim i u klerikalnim krugovima i da svaku kritiku doživljava kao napad na biće naroda, dok u isto vrijeme baš te politike odgajaju čitav jedan soj mladih ultradesničara i neofašista, čije stupanje na scenu ćemo tek vidjeti za koju godinu. 

Za kraj, jednom sam rekao – zadatak ultrancionalističkih politika, pa time i ove nove u Crnoj Gori je unormaljivanje nenormalnog. Svi mi, koliko možemo moramo biti ta brana nenormalnosti u koju bezumno srljamo.