Video
To su neki od ključnih zaključaka studije Decenija crnogorskih pregovora sa EU: kako izaći iz kružnog toka? čiji su autori Milica Zindović, Nikola Mirković i Daliborka Uljarević, a koju je Centar za građansko obrazovanje (CGO) uradio uz podršku fondacije Friedrih Ebert.
“Studija kvalitativno obrađuje crnogorski hod ka EU, zatim daje osvrt na pregovaračku strukturu koja je sedam puta promijenjena za deset godina, što je urušilo i institucionalnu memoriju i krhke kapacitete. Ni primjena nove metodologije nije suštinski promijenila ovaj glomazan i birokratizovan aparat, dok je kontaminacija političkim kombinatorikama ostavila trag i na dinamiku pregovora. Fokus studije je i na poglavljima 23 i 24, kao okosnicama pregovaračkog procesa, ali i ukupne demokratizacije zemlje, prema kojima se mjeri napredak ili izostanak napretka. Studija daje osvrt i na neka specifična pitanja, poput kontroverznog ekonomskog državljanstva”, navodi se u studiji.
Od predvodnika evropskih integracija u regionu, što je i bila podsticajna a ne suštinski tačna karakteristika, zemlja je došla u fazu u kojoj se bilježi stagnacija ili regresija u brojnim oblastima, postajući i destinacija čestih posjeta specijalnih izaslanika – US, UK, EU i država članica – koji, inače, dolaze tamo gdje su problemi. Dva posljednja izvještaja EK daju i najniže ocjene napretka u poređenju sa ranijim godinama, dok su identifikovani pomaci minimalni, ocjenjuje se, između ostalog, u studiji.
“Tokom vladavine DPS-a razvijen je i zloupotrebljavan sistem kontrole i monopola, zbog kojeg je, u relevantnim međunarodnim izvještajima, korupcija opisivana kao endemska, a javni interes je toliko bio ugušen partijskim da je Crna Gora nosila epitet zarobljene države. To simuliranje reformi i političke volje, praćeno odupiranjem sadržajnom usvajanju demokratskih i evropskih obrazaca ponašanja u vođenju politike i rukovođenju institucijama, i uz hranjenje partijskih apetita i zadovoljavanje ličnih interesa, bilo je i ostalo karakteristično za sve crnogorske vlade. Takav pristup narušio je kredibilitet Crne Gore u evropskim krugovima, a na intenzitetu je osobito dobio posljednjih godina, jer su se stvari brzo dešavale i sve je bilo još ogoljenije”, piše u studiji.
Dalje se navodi da, ni parlamentarni izbori 2020. godine nijesu doveli do potrebnih kvalitativnih promjena, a posljednje dvije Vlade – 42. Vlada Zdravka Krivokapića i 43. Vladu Dritana Abazovića – predstavljaju Vlade iznevjerenih očekivanja onih koji su vjerovali da će fokus biti na evropeizaciji društva. Loše prakse su nastavljene, uz svjesno ignorisanje demokratskih pravila, što karakterišu i ekstenzivna zapošljavanja zasnovana na partijskoj ili ideološkoj podobnosti (posebno u vrijeme tehničke Vlade Abazovića) i neodgovorne odluke, koje dobijaju na neprimjerenosti kada su te Vlade već bile bez legitimiteta. Istovremeno, Skupština se samomarginalizovala iz procesa evropskih integracija.
“U studiji se kao posebno zabrinjavajući konstatuje vidljiv gubitak uticaja EU i država članica u Crnoj Gori, izražen i kroz bremenit proces izbora sudija Ustavnog suda, usvajanje niza zakonskih tekstova po ubrzanoj proceduri, a bez javnih konsultacija ili ignorisanje preporuka, pa čak i upozorenja, iz EU”, dodaje se u studiji.
Generalno uzevši, sposobnost vlasti i institucija da ispunjavaju obaveze preuzete na putu ka EU je sve slabija, a politička volja ostaje na retoričkoj ravni, dok izostanak učinaka prati i sve polarizovanija i toksičnija politička situacija, obilježena nepovjerenjem među akterima, ali i množenjem političkih činilaca koji su neotporni na maligne strane uticaje. Posljedično, Crna Gora danas ima nedovršene institucije, ali i kontinuitet prevage partijskih i partikularnih interesa nad javnim interesom. Raskorak između deklarativnog zalaganja za evropeizaciju i otpora usvajanju demokratskih obrazaca ponašanja u vođenju politike i rukovođenju institucijama ostaje konstanta vlasti, iako su smjene dobile na ubrzanju, naglašava se u studiji.
“Među preporukama studije stoji da je u pravcu normalizacije prilika u zemlji, pored izbora sudija Ustavno suda, neophodno što prije izabrati Vrhovnog državnog tužioca u punom mandatu, kompletirati Sudski savjet i raspisati vanredne parlamentarne izbore a kako bi se znalo ko i kakav legitimitet ima da o nekim pitanjima odlučuje”, navodi se u studiji.
Takođe, navodi se da je potrebno dalje raditi na jačanju pravosuđa, putem izmjena i dopuna Zakona o Sudskom savjetu i sudovima i Zakona o državnom tužilaštvu, i to kroz inkluzivne konstultacije sa zainteresovanim akterima i uz usklađivanje sa preporukama Venecijanske komisije i GRECO-a, ali i kroz kadrovsko provjetravanje.
“Pregovaračka struktura mora biti tehničko-koordinacioni mehanizam koji postoji nezavisno od toga ko je na vlasti, uz politički konsenzus o značaju institucionalne memorije i snaženja administrativnih kapaciteta u ovom domenu, kako bi se proces pokrenuo i na toj ravni”, ističe se u studiji.
Borba protiv korupcije mora biti više od atraktivnih medijskih naslova i statistike, i u tom pravcu su, s pravom, mnogo veća očekivanja od SDT-a i ASK-a nego što oni za sada daju u dijelu učinaka, iako se radi o različitim institucijama, sa različitim mandatima i rezultatima. Dalje, potrebno je pažljivo pratiti procese zapošljavanja, a posebno u organima za koje su najavljene značajne kadrovske promjene, a kako bi se ograničio neprimjeren politički uticaj i profesionalno jačale institucije.
“Civilno društvo bi moralo biti uključenije u procese donošenja odluka i oblikovanja javnih politika, a Vlada mora obezbijediti redovno finansiranje NVO iz javnih fondova i raditi na unaprijeđenju zakonskog osnova za održivost NVO sektora”, piše u studiji.
Obaveza je svih aktera da doprinesu smanjenju tenzija i ograničenju klerikalizacije koje dovode u pitanje građanski koncept države Crne Gore, ali i da se uspostavljaju mehanizmi koji će jačati rezistentnost na spoljne maligne uticaje.
Preporučeno
“Konačno, preporučuje se da, u ovom kontekstu, EU i države članice, kao i SAD i UK, aktivnije podrže inicijative za uspostavljanje i produbljivanje društvenog i političkog dijaloga, kao i progresivne aktere, a kako bi se prevazišla postojeća polarizacija, ojačale institucije i ukupna otpornost prema regionalnim ili širim hegemonističkim projektima, i zemlja vratila na put evropeizacije i demokratizacije”, zaključjuje se u studiji.
