Video
Fer procjena predsjedničkih kandidata može se izvesti i ako bi ih vrjednovali samo na osnovu njihovih političkih rezultata od 30. avgusta 2020. godine. Tada je došlo do značajnog političkog preokreta koji je nekolicini predsjedničkih kandidata omogućio da pokažu umijeće u vlasti. Ako su mogli da se pozivaju na to da kao opozicionari prije 30. avgusta 2020. godine nijesu imali pravu priliku da pokažu šta umiju, može se reći da su tada dobili najbolju priliku da se dokažu. Istovremeno, DPS je od tada izgubio Vladu, prešao je u skupštinsku opoziciju i izgubio je vlast u većini opština, tako da je Milo Đukanović funkciju predsjednika države obavljao u političkom ambijentu koji mu nije bio naklonjen. Šta su glavni kandidati pokazali od 30. avgusta 2020. godine?
Predsjednik Đukanović je presudno doprinio mirnoj i demokratskoj tranziciji vlasti nakon izbora 30. avgusta 2020. godine. Time je dokazao da su mu na prvom mjestu demokratski izražena volja građana na izborima i poštovanje parlamentarne demokratije. To je Đukanoviću priznao i predsjednik Njemačke Frank Valter Štajnmajer na sastanku u Berlinu početkom oktobra 2020. godine. Tada je Štajnmajer rekao da je Đukanović u izbornoj noći „zadužio svoju zemlju, jer je priznanje dosta tijesnog izbornog rezultata pored lične vrline potvrdilo i demokratsku vjerodostojnost zemlje.“ Poštujući ustavna ovlašćenja dva puta je povjerio mandate za sastav Vlade predstavnicima skupštinske većine. Nije se miješao u rad Vlade, ali je koristio ustavne mogućnosti da kao dio izvršne vlasti zaustavi štetno djelovanje Vlade. Namjera Vlade Zdravka Krivokapića i skupštinske većine bila je da za ambasadora u BiH imenuje negatora genocida u Srebrenici, a za ambasadore u najmoćnijim državama svijeta kandidate bez dana diplomatskog iskustva i bez većih profesionalnih ostvarenja. Predsjednik je, koristeći svoju nadležnost da postavlja i opoziva ambasadore, spriječio težu međunarodnu blamažu države. Iskoristio je i mogućnost preispitivanja loših odluka Skupštine. Nekoliko usvojenih štetnih zakona vratio je Skupštini na ponovno odlučivanje. Iako je ponovno izglasane zakone po ustavnom imperativu morao da proglasi ukazom, na ovaj način je domaćoj i međunarodnoj javnosti ukazao na loše posljedice tih akata. Praksa je ubrzo potvrdila opravdanost njegovih poteza.
Djelovanje predsjednika Đukanovića u unutrašnoj politici je, prije svega, još jednom bilo presudno da se višenacionalni, viševjerski i višekulturni sklad sačuva od političkih i čak fizičkih napada protagonista obnovljenog velikosrpskog nacionalizma u Crnoj Gori. Ozbiljnim djelovanjem i harizmom državnog lidera spriječio je težu destabilizaciju. Da je funkciju predsjednika obavljao neki političar iz partija koje su nakon 30. avgusta 2020. godine formirale Vladu nesumnjivo je da bi došlo do drastičnijeg narušavanja sklada društvenih različitosti. Uz antifašizam, afirmisao je otvoreno i građansko društvo. Odlikovao je one koji su uspjesima u različitim oblastima promovisali Crnu Goru. Štitio je državni identitet i bio je najveća, a često i jedina brana nacionalnom ponižavanju Crne Gore. Zato se pridružio građanima koji su na Cetinju 4. i 5. septembra 2021. godine branili državu i prijestonicu od agresije Crkve Srbije, Vlade Srbije i njene vazalne crnogorske Vlade.
Dok su Vlada i skupštinska većina udarnički rušili državne institucije i ponižavali državu i građane, predsjednik je jačao svijest o državnom dostojanstvu i jedinstvu, širio optimizam i snagu Crne Gore i uvjerenje da se iz spirale propadanja može izaći samo poštovanjem Ustava i zakona, uvažavanjem demokratskih procedura i snagom institucija. Dvije Vlade su bagatelisale državnu nezavisnost i suverenost i izazvale diplomatske, protivustavne i kriminalne skandale, a predsjednik je profesionalnim obavljanjem funkcije i dostojanstvom institucije sačuvao barem dio domaćeg i međunarodnog ugleda države.
Na brojnim međunarodnim skupovima prikladno je predstavljao državu i realizovao njene evroatlantske interese i obaveze. Komandujući Vojskom, na osnovu odluka Savjeta za odbranu i bezbjednost, presudno je doprinio tome da Crna Gora bude funkcionalni, a ne samo formalni član NATO-a. Dok su države saveznice iz NATO-a i EU sve više zazirale od dvije neodgovorne Vlade i Crnu Goru proglašavale rak-ranom i državom pred institucionalnim kolapsom, predsjednik Đukanović je svjetskim državnicima bio pouzdan saveznik i relevantan sagovornik o najtežim bezbjednosnim i geostrateškim izazovima na Balkanu i u Evropi. S jedne strane, lideri država NATO-a i EU predsjednika Đukanovića tretiraju kao ozbiljnog i iskusnog državnika, a s druge strane u predsjedniku tehničke Vlade i liderima stranaka parlamentarne većine vide grupu nezrelih i nepouzdanih političara.
Ozbiljnom politikom u zemlji i u inostranstvu Đukanović je branio državne interese i to uprkos antidržavnoj politici skupštinske većine i Vlada Zdravka Krivokapića i Dritana Abazovića. Time je dokazao da predsjednik ukoliko ima državničku vještinu, bez obzira na bitno manja ovlašćenja u odnosu na Vladu, može da barem ublaži posljedice rada neodgovorne Vlade. Objektivna analiza djelovanja predsjednika Đukanovića tokom 5 godina predsjedničkog mandata, a naročito od kraja 2020. godine, ukazuje na to da je on primjereno obavio svaku, a naročito prvu ustavnu dužnost predsjednika – da državu predstavlja u zemlji i inostranstvu.
Glavni konkurenti predsjednika Đukanovića, Andrija Mandić, Jakov Milatović i Aleksa Bečić, kao i autsajder Goran Danilović, nemaju elementarne uslove da izvrše prvu ustavnu dužnost predsjednika – da Crnu Goru predstavljaju u zemlji i inostranstvu. Kako da predstavljaju državu protiv koje su se borili od kada su počeli da se bave politikom? Ne samo da su 2006. godine bili protiv obnove crnogorske nezavisnosti, već ni do danas nijesu priznali referendumski rezultat. Još ne priznaju referendum kojim je Crna Gora stekla međunarodno priznanje nezavisnosti i suvereniteta, a navodno bi štitili i predstavljali nezavisnu i suverenu Crnu Goru. Oni ne mogu da se na Ustavu iskreno zakunu da će poštovati sopstvenu državu, a ne da budu dostojni predsjednici.
Bili su protiv učlanjenja Crne Gore u NATO, a od 2020. godine su sabotirali obaveze Crne Gore u ovom savezu. Nijesu doprinijeli pristupanju Crne Gore Evropskoj uniji, a od 2020. godine je svjesno udaljavaju od članstva u EU. Okrenuli su se Otvorenom Balkanu čiji je cilj potčinjavanje Crne Gore moćnijim susjedima. Sektor državne bezbjednosti su predali srpskim i ruskim agentima, a otvoreno raportiraju režimima u Beogradu i Moskvi. Oni i njihovi funkcioneri su Crnu Goru izblamirali i degradirali u brojnim međudržavnim susretima i u međunarodnim organizacijama. Njihov uticaj u međunarodnim odnosima je beznačajan. Nemaju ni političkog dara ni značajnijeg političkog uspjeha. Protivnici su građanskog koncepta države i društva, jer su dokazali da bespogovorno služe SPC (Crkvi Srbije). Razlika između njih je samo u imenu, jer vode jedinstvenu anticrnogorsku kleronacionalističku politiku i u tome se ispomažu. Mandić, Bečić i Danilović su podržali Vladu u kojoj je Milatović bio ministar, a Milatović je obezbijedio raspoređivanje divizije Mandićevih, Bečićevih i Danilovićevih uglavnom nesposobnih kadrova u državnim institucijama i u javnim preduzećima. Ti kadrovi, kao i njihovi lideri, sopstvenu državu tretiraju kao okupiranu teritoriju što je, u kombinaciji sa neznanjem, dovelo do javašluka u brojnim institucijama, ustanovama i organima. Njihovom kandidatskom timu pripada i oborena Vlada Dritana Abazovića.
U kampanji se nude za pokajničke pomiritelje, časne spasitelje i ekonomske preporoditelje. To su im slatkorječivi slogani, dok su im djela potpuno drugačija. Za dvije i po godine njihove vlasti raspirili su klerofašizam i zaveli su drastični etnički, vjerski i politički revanšizam. Rasturili su ekonomiju, a javne finansije su doveli do bankrota. U školama se jedva obezbjeđuje grijanje, a u zdravstvu je glavna vijest kada stigne kontingent longacefa. Pod njihovom vlašću su nepotizam, oholost i korupcija dovedeni do vrhunca. Beskrupulozno su gazili Ustav i zakone. Uprkos protivljenju Evropske i Venecijanske komisije, izmjenama sistemskih zakona napravili su haos u pravosuđu. Izveli su ustavni puč tako što su nasilno oduzeli ustavno ovlašćenje predsjednika da Skupštini predlaže mandatara za sastav Vlade. Protivustavno održavaju Vladu kojoj je Skupština izglasala nepovjerenje. Ukupno, njihovo djelovanje na vlasti je anticrnogorsko, antidemokratsko i anticivilizacijsko. Ne samo da nemaju ranijih zasluga za razvoj države, već je njihova politika na vlasti glavna smetnja progresu države i građana. Ovo nijesu preporuke za izbor na visoku državnu funkciju. To su preporuke za sklanjanje na marginu politike i istorije.
Nesporne političke činjenice idu u korist predsjednika Đukanovića. On je za samo dvije i po godine i s bitno manjim ovlašćenjima postigao neuporedvo bolje političke rezultate u odnosu na konkurenciju koja je imala gotovo svu vlast i državne resurse. O prethodnim istorijskim zaslugama Đukanovića da ne govorimo. Zato građani, u stvari, imaju lak izbor. Ako žele predsjednika koji će odgovorno, profesionalno i primjereno predstavljati Crnu Goru u zemlji i inostranstvu i voditi politiku u korist svoje države i svih građana, onda je njihov jedini razuman izbor Milo Đukanović.
Preporučeno
Autor je Dragutin Papović, poslanik DPS-a u Skupštini Crne Gore
