Video
S obzirom da nijesmo bili nešto posebno bliski, začudila me je ta njena poruka, direktna i bez pardona. Nešto kasnije, čitajući novine, shvatio sam da je neposredno prije te poruke izašla vijest da je Donald Tramp novi predšednik Sjedinjenih Američkih Država i da su moja bivša koleginica i mnogi Amerikanci u tom trenutku refleksno poželjeli da istoga trena napuste svoju zemlju. Trampovo političko djelovanje tokom njegovog mandata i kampanje na minulim predšedničkim izborima pokazali su i zašto.
Građani Amerike bili su prinuđeni gledati kako im jedan čovjek, nedostojan funkcije predšednika jedne demokratske zemlje i svjetske sile, obesmišljava i razara sistem koji su vjekovima stvarali i koji im je garantovao ekonomski prosperitet i civilizacijski iskorak. Iako se mnogi i dalje pitaju kako je bilo moguće da persona poput Trampa prigrabi toliku političku moć, i te kako je moguće, i nije prvi put. Populistička propaganda, kao provjereno sredstvo obmane u rukama tirjana, darivala je već mnogo puta moć onima koji su je najgrublje zloupotrebljavali.
Nastavak civilizacijskog sunovrata koji je Amerika uspjela izbjeći Trampovim skorašnjim porazom iskaz je snage njene demokratske tradicije koja je nadvladala primitivizam i bezumlje. Radi se o istoj demokratskoj tradiciji koja je Jugoslaviji nedostajala 90-ih godina, kad se upravo na krilima primitivizma i bezumlja rasplamsao populizam i na velika vrata uveo ideologiju krvi i tla, koja je iza sebe ostavila civilizacijsko i ekonomsko zgarište jedne jake i napredne zemlje.
Prepustiti se populizmu znači izgubiti zdrav razum i postati predmet emocionalne manipulacije političke propagande čiji ciljevi ne mogu biti ni iskreni, niti napredni. Po pravilu, iza svih populističkih naleta vrebaju nasilje i puka žeđ za moći, iz koje proizilaze tirjanija, strah, političko sljepilo i mnoštvo drugih pojava koje guraju jedno društvo ka propasti.
Iako je sudjelovala u širenju populističke hajke i civilizacijskog mraka ’90-ih, Crna Gora je ipak dočekala političko buđenje; 2006. godine je stekla nezavisnost, čime se nije odvojila od Srbije, već od destruktivne politike kolektivnog ludila koja je tu zemlju i njen narod dovela do ruba propasti. Političko umijeće i hrabrost političke elite da malu Crnu Goru izvede na pravi put i u tome uspij e u grotlu usijanog balkanskog bjesnila predstavljalo je podvig nemjerljivih razmjera po crnogorsko društvo i njegovu političku budućnost.
Uprkos činjenici da je period postreferendumske vladavine bio daleko od idealnoga, stvorena je država multietničkog, multikofesionalnog karaktera sa demokratskim temeljima i proevropskim kursom u srcu Balkana. Ko ne vrednuje ovo dostignuće, ne razumije ni vrijednost modernog koncepta društvenog uređenja koji mahom upražnjavaju sva civilizovana i napredna društva.
CRNA GORA I NJEN PROBLEM
Problem Crne Gore je što u njega i dalje ne vjeruju, niti su ikad vjerovali politički protivnici suverenista, proponenti ideologije ’90-ih. Sa takvom politikom bili su najsigurniji garant vladavine DPS-a, tako da je crnogorska nezavisnost vremenom pretvorena u formulu političke dominacije ove partije.
Međutim, ubijeđen u svoju nepobjedivost, djelovao je DPS dekadentno i time jačao uticaj svojih političkih protivnika istih protivnika koji su građansko nezadovoljstvo pretvarali u antidržavni sentiment. Visila je time crnogorska državnost o koncu, dok je naša demokratija bila talac jednopartijske vladavine i jedne prevashodno antidržavne, antidemokratske opcije kao njene jedine alternative. Nadali su se svi koji dobro misle Crnoj Gori mirnoj smjeni DPS-a u korist nekih novih progresivnih, demokratskih snaga, čime bi Crna Gora konačno pokazala svoju doraslost demokratiji, ali je ta šansa otišla u nepovrat na minulim izborima.
Nažalost, Crna Gora je upravo krenula suprotnim pravcem u politički i civilizacijski ponor ’90-ih. Dok je jasno da je ishod minulih izbora truli plod političke trgovine crkve i njenih političkih zastupnika, nejasna je i neprirodna uloga jednog građanski orijentisanog konstituenta (URA) u ovom antidržavnom pokretu koja mu daje političku prevagu. Dužan je ovaj politički subjekat odgovoriti svojim biračima kakva je to pobjeda demokratije u kojoj do promjene vlasti dolazi populističkim pučem crkve, koja je ujedno antidržavna okosnica ekstremne desnice ’90-ih. Istovremeno, sami birači URA-e se trebaju zapitati, sada kad su proslavili smjenu DPS-a, da li je ovo što gledaju na političkoj sceni baš ono što su željeli.
U međuvremenu, djelovanje predstavnika URA-e u novoj vlasti istovremeno liči na politički idiotizam i veleizdaju. Ironično i razočaravajuće je to što je URA za kratko vrijeme dostigla vrhunac licemjerja i praktično već nadmašila DPS u onome za što su ih godinama tako glasno kritikovali: žrtvovanje vitalnih interesa države Crne Gore i njenih građana zarad vlasti i svojih političkih ciljeva. Druge konstituente trenutne vlasti ne vrijedi kritikovati, jer je aktuelna politička situacija i poniženje Crne Gore upravo ispunjenje svih njihovih dugogodišnjih želja.
IZA DIMNE ZAVJESE
Da je u stvari najveći pobjednik našeg veselog povratka u devedesete na minulim izborima upravo šampion populističke politike ’90-ih godina, Srpska pravoslavna crkva, sasvim je logično. Njen politički uticaj srazmjeran je sa manjkom zdravoga razuma na koji se danas oslanja, i na koji se prije oslanjala podržavajući sramne pohode ratnih profitera na nevino stanovništvo sušednih zemalja ranih ’90-ih.
Njeno političko djelovanje, ideologija, i retorika ostali su nepromijenjeni, pa je utoliko više zabrinjavajuća njena skorašnja uzurpacija demokratije opet na krilima stupidnih populističkih parola. Kao svi ostali tirjani koji se late populizma u potrazi za moći, ova organizacija nam je opet jasno pokazala da ukoliko je njena politička moć u Crnoj Gori ugrožena, ona ne bira sredstva pri prezervaciji iste.
Tako smo u jeku globalne pandemije dobili masovne vjersko-političke skupove, plaćene ljudskim životima određenog broja onih koji su u njima učestvovali kao i dostine koji nijesu. Ovakav politički terorizam je oličenje misije ove organizacije od njenog nasilnog inputiranja na našem prostoru 1920. godine s jednim ciljem: okretanja Crne Gore same protiv sebe u svrhu njenog uništenja i otuđivanja njene kulturno-istorijske baštine.
Svojim djelovanjem pokazala nam je iznova ova organizacija kako politička moć u rukama klerikalaca lako postaje recept za propast, pogotovo kad je njen politički aktivizam antidržavni, antidemokratski i anticivilizacijski. Emancipovani i napredni svijet odavno je naučio ove političke lekcije i u zakonu i praksi razdvojio duhovnu i svjetovnu vlast, da se ne bi uz pomoć dogmatske svijesti manipulisalo političkim stavovima vjerujućeg stanovništva.
Da se ne bi slučajno vršila politička indoktrinacija vjernika izjednačavanjem Božje volje sa političkim ciljevima crkve. Da ne bi neka eventualna “odbrana svetinja” i “sloboda” postale političke parole pod kojima jedan narod ruši sopstvenu državu i njenu demokratiju i slavi društveni put ka dnu svjetske civilizacije sve u korist njenog okupatora.
Dok ovu realnost većinski i trajno ne shvati i ne prizna sebi, tavoriće Crna Gora u brlogu poraženih balkanskih ideologija i politika koje predstavljaju naše zastiđe u 21. vijeku pred očima civilizovanoga svijeta.
REZIME
Biti Crnogorac je čast i privilegija svih nas koji ošećamo, razumijemo i živimo tu emociju našeg istorijskog nasljeđa. Neizbježni dio toga nasljeđa je grčevita borba za opstanak i očuvanje svoje samobitnosti, slobode i dostojanstva s kojom se danas suočavamo, i tokom koje su Crnogorci s mukom ispisali najsvjetlije stranice našeg identiteta. Danas barem jasno vidimo ko je spreman i dalje nositi to breme, a ko lešinariti nad Crnom Gorom zbog svojih interesa. Ipak, niko nam Crnu Goru nije uspio uzeti jer je svaki crnogorski pas na udare odgovarao svojom iskrom iz kamena pa će i ovaj današnji odgovoriti svojom. U 21. vijeku ta iskra mora biti iskra razuma, mudrosti i osvješćenja uz pomoć kojeg ćemo mirnim putem pobijediti izdaju i bezumlje kojem svjedočimo i time dokazati da Crna Gora zaslužuje pripadati društvu civilizovanih naroda. (Autor je predavač na Univerzitet Okland, Novi Zeland)
Preporučeno
Dr Jovan Čavor, predavač na Univerzitet Okland, Novi Zeland
