Video
Smatrate li da je moguće prelivanje ukrajinske krize na Zapadni Balkan, kao što su nagovijestili i gospodin Lavrov i NATO kadrovi? Šta bi mogao biti uzrok novog balkanskog rata?
I prije agresije Rusije na Ukrajinu, tokom moje posjete prijateljskoj Grčkoj, javno sam izrazio bojazan da bi se ukrajinska kriza mogla odraziti i na Balkan. Sad nakon što je buknuo rat ta opasnost se pojačava. Podsjetili ste da na to upozoravaju i ruski ministar inostranih poslova, i predstavnici NATO. Zar ima relevantnijih adresa za takvu tvrdnju.
Nažalost, kroz svu istoriju Balkana nije nikada bio problem da se nađe povod za novi rat. Pored neriješenih pitanja zaostalih još iz vremena raspada Jugoslavije, plodno tle za destrukciju je i zastoj u evropskoj integraciji cijelog regiona poslednjih godina. To hrabri i jača retrogradne snage koje ne vide budućnost naših zemalja u Evropskoj uniji. Bosna je i dalje nefunkcionalna, srpski entitet konstantno prijeti secesijom. Dijalog Beograda i Prištine vrti se u krug. Sjeverna Makedonija i Albanija još nijesu otvorile pregovore o pristupanju.
U Crnoj Gori već 5-6 godina pritisnutoj velikosrpskom i ruskom destrukcijom imamo političku krizu kojoj se ne nazire kraj. Protivnici njenog evropskog i evroatlantskog puta u međuvremenu su od opozicije postali dio vlasti, i iznutra podrivaju institucije sistema. Da ironija bude veća, to je urađeno ne samo politikom, tj. nacionalističkim angažmanom Srpske pravoslavne crkve, koja je remetilački faktor i u Crnoj Gori i u regionu, nego i uz podršku pojedinih zapadnih partnera koji nijesu vidjeli i još uvijek dovoljno ne vide destrukciju trećih strana zaogrnutu floskulama o demokratskom napretku društva. Projekat „Ruskog sveta“ se na Balkanu zove „Srpski svet“, a Crna Gora smatra se njegovim prirodnim dijelom.
Dakle, uzroka je mnogo, a povod za novi rat mogao bi se naći gotovo u svakoj od balkanskih zemalja. Razloge za strah donekle racionalizuje pravovremena i odlučna reakcija Evropske unije i NATO, cijelog demokratskog svijeta i monolitnost u osudi ruske agresije na Ukrajinu, i budi vjeru da do rata na Balkanu ipak neće doći.
Izjavili ste u intervjuu tokom Vaše nedavne posjete Atini da “postoje štetne ideologije koje se agresivnim metodama pokušavaju ubaciti u zemlje Zapadnog Balkana”, upozoravajući da “moramo biti izuzetno oprezni kako bismo se zaštitili od hibridnih ratova i sajber napada”. Ko su ti koji promovišu takve ideologije i političke prakse? Pretpostavljam da mislite na pokušaj državnog udara protiv Vas 2016. godine, uz podršku Rusije.
Mislim da se danas i te ideologije, i njihovi promoteri, vide golim okom. To ne vidi samo onaj koji neće da vidi. Pokušaj državnog udara u Crnoj Gori 2016. kom smo se oduprli bez bilo čije pomoći sa strane, bio je tek nagovještaj ukrajinskih strahota kojima svjedočimo. Rusija obnavlja svoju istorijsku punoću, okuplja ruski svijet u njegovoj sveukupnosti rusa, belorusa i malorusa – kako ratni pohod Rusije na Ukrajinu ovih dana vidi jedan od promotera njenih imperijalnih ambicija. A mitropolit crkve Srbije u Crnoj Gori istovremeno izjavljuje da su „događaji u Ukrajini posljedice bezbožništva“ i da je „Crna Gora projektovana da bude mala Ukrajina“. Slijedi Rusku crkvu koja bezrezervno podržava invaziju na Ukrajinu. Srpski popovi na društvenim mrežama kliču „triput ura“ čečenskom predsjedniku Kadirovu koji je poslao svoje specijalce na Kijev. Proruske snage u Srbiji, Crnoj Gori, u Republici Srpskoj organizuju skupove podrške Putinu i slave „podvige“ ruske vojske. Medijska infrastruktura, uz obilatu finansijsku podršku za takvo djelovanje, već odavno je postavljena u regionu. Centri su u Beogradu i Banjaluci, odakle aktivnost šire na Crnu Goru i cijeli region.
Srbija je nažalost otvoreni proksi Kremlja na Zapadnom Balkanu. Beograd je jedna od rijetkih evropskih prijestonica, ako ne i jedina, koja nije osudila rusku agresiju, i koja se nije pridružila politici sankcija Evropske unije, iako je zemlja kandidat. Priča o neutralnosti je priča za malu djecu. Kako je Čerčil govorio, parafraziram: nije bitno je li jedna zemlja neutralna, nego na čiju je stranu neutralna. Srpski nacionalisti do današnjeg dana ponavljaju kako je Beograd vodio ispravnu politiku devedesetih tokom krvavog raspada Jugoslavije, ali nije ostvario ciljeve zato što je Rusija bila slaba. Zato novu šansu traže danas kada je vide jakom, i spremnom da ratuje i sa najbližima, i dedmonstraciju ruske sile u Ukrajini smatraju svojom velikom šansom. Vjerujem da je i u ovome u dobroj mjeri odgovor i na Vaše prethodno pitanje.
Kako biste komentarisali odluku Kremlja da Crnu Goru uvrsti na listu neprijateljskih zemalja i kakvi bi mogli biti rezultati te odluke?
Kao što je antiistorijski čin napad Rusije na Ukrajinu, tako je i antiistorijska odluka Kremlja da Crnu Goru svrsta u neprijatelje Rusije. Biti danas protiv rata koji Rusija vodi protiv nezavisne evropske države Ukrajine, protiv jednog od Rusima najbližih naroda, pitanje je ne samo časti i nacionalnog dostojanstva, nego i zdravog razuma. Nije Crna Gora nikad bila, niti je neprijatelj Rusije, već je protiv takvog anticivilizacijskog bespravnog nasilničkog ponašanja.
Svjedoci smo da određene zemlje (BiH, Moldavija, Gruzija, Ukrajina) hitaju da podnesu zahtjeve za članstvo u EU i NATO. Smatrate li ove poteze pravovremenim?
Razumljivo je da okolnosti uvijek diktiraju određene poteze i namjere, određene politike, posebno kad se zemlja nađe u sred rata, kao Ukrajina. Razumljiva je i bojazan zemalja koje ste naveli da se to i njima koliko je sjutra može desiti, pa pokušavaju da u ubrzanom putu do članstva u EU i NATO nađu spas. Međutim, neutemeljena očekivanja i nade nikad nijesu dobar saveznik u politici. Bojim se da je to nerealno u ovom trenutku. Kao što je realno da briselska administracija i zemlje članice odgovornije i ozbiljnije sagledaju značaj politike proširenja koja se do prije nekoliko godina pokazala kao jedna od najboljih politika EU. Ono za šta se mi do kraja zalažemo jeste da svaka zemlja ima pravo da bira svoj put u budućnost.
Vi ste šef države sa najdužim stažem na Balkanu. Na osnovu Vašeg velikog iskustva, kako vidite završetak rata u Ukrajini?
Siguran sam da u ovom trenutku ni oni koji su ovaj rat otpočeli, kao ni oni koji su prinuđeni da se brane, nemaju odgovor na to pitanje. Tu ne pomaže iskustvo dugovječnosti u politici, jer prosto u novijoj evropskoj istoriji nijesmo imali primjer sličan ukrajinskom ratu. Moskovski stratezi već zadovoljno poručuju „da se Ukrajina vratila Rusiji“, „da će biti preuređena i vraćena u svoje prirodno stanje dijela Ruskog svijeta“, iako još ne znaju da li će to biti kroz Organizaciju Sporazuma o kolektivnoj bezbjednosti, Euroazijsku uniju ili Saveznu državu Rusije i Bjelorusije.
Međutim, ono što se izvjesno može već danas reći, najveći gubitnik ovog rata će istorijski gledano biti Rusija.
Poznavali ste i radili sa Miloševićem. Nalazite li neke sličnosti sa Putinom u pogledu vršenja vlasti?
Preporučeno
Vršenje vlasti u svim vremenima nosi sobom određene sličnosti, bez obzira na sistem ili veličinu zemlje. Ako je rat nastavak politike drugim sredstvima, onda to posebno dolazi do izražaja u ratnim situacijama. Neko je ovih dana podsjetio da je ono što se dešavalo slanjem tenkova i opsade Vukovara i Sarajeva početkom devedesetih preslikano danas na Kijev, Harkov i Mariupolj u Ukrajini. Kao i da je kult vođe isti onaj koji je uživao Milošević. Slični su istorijski ciljevi, motivisani rješenjem nacionalnog pitanja koje polazi od etničke i vjerske pripadnosti. Takođe i totalna kontrola medija, samo što je to danas na daleko većem nivou jer su tehnologije u međuvremenu značajno napredovale. Potpuno je identičan i povod za rat – manipulacija o ugroženosti sunarodnika u susjedstvu. Zaista je zanimljivo, i biće zanimljivo za istoričare i političke analitičare tražiti odgovore na to kako je Rusija trideset godina kasnije ušla u sve ovo po konceptu balkanskih velikodržavnih projekata iz devedesetih. I kako nije ništa naučila iz tuđih grešaka.
