“Svjedoci smo kakav je odnos Rusije bio prema ulasku Crne Gore u NATO i pokušaju organizovanja državnog udara. Za razliku od tog vremena, danas su optuženi za državni udar iz 2016. godine na vlasti, a dobar dio njihovih političkih istomišljenika i sljedbenika kontroliše bezbjednosni sektor. Na greškama se uči kažu i u Briselu, a pozicija Rusije u Crnoj Gori u značajnoj mjeri je ojačana u odnosu na 2016. godinu, prevashodno ulaskom DF-a u sve grane vlasti i jačanjem njihovog političkog položaja i autoriteta”, istakao je Đuričković.
Kako je kazao, nešto povoljnija situacija je u odnosu na Srbiju, u kojoj se Vučić bavi sopstvenim problemima, a koja je tada poslužila kao poligon za pripreme i regrutaciju.“Ipak, pozicija Rusije i u Srbiji je značajno ojačana u odnosu na 2016. godinu, a destabilizacija prilika u Crnoj Gori poslužila bi da se produži Vučićeva vladavina za još nekoliko godina. Sve ono što je 2016. godine spriječilo uspjeh državnog udara danas više gotovo da ne postoji”, mišljenja je on.
Još jedan akter, kojeg su, kako ukazuje, i evropske rezolucije označile kao malignog ruskog igrača, Crkva Srbije, značajno je učvrstio svoj položaj u Crnoj Gori.
“Potpisivanjem tzv. “temeljnog ugovora” crkva je i formalno stavljena van domašaja zakona, što gotovo svakodnevno i pokazuje. U kontekstu priprema, postavljena su i dva mitropolita, čisto iz predostrožnosti, da ako jedan zakaže postoji rezervni koji može da uskoči. A “rezervni mitropolit” Crkve Srbije već je počeo s pokaznim vježbama i držanjem militantnih govora”, poručuje.
Ako je, kako dodaje, Rusija 2016. godine pokušala državni udar zbog očekivanog ulaska Crne Gore u NATO, naivno je vjerovati da slićno neće pokušati i prilikom ulaska Crne Gore u EU, naročito sa novouspostavljenih i ojačanih pozicija.
“Ideja EU da se protiv ruskog uticaja bori mehanizmom “probnog članstva” dobra je kada je riječ o zaštiti spoljnjih granica EU i unutrašnjeg sistema EU, ali suštinski ostavlja zemlje kandidate da se same izbore za sopstvenu slobodu. Ukoliko je članstvo u NATO donijelo sigurnost u smislu vojne zaštite od trećih strana, EU bi morala znatno agilnije da nastupa na političkom terenu i da, pored teritorijalne nezavisnosti koju pruža NATO, obezbijedi i političku i ekonomsku nezavisnost u odnosu na “ruski svijet” i njegove trojanske konje”, jasan je on.
Prema riječima Đuričkovića, sva tri politička eksperimenta u Crnoj Gori, vlade Zdravka Krivokapića, Dritana Abazovića i Milojka Spajića, pokazala su se kao neuspješna.
“Izostanak jasnog političkog stava EU, koji bi podrazumijevao i konkretne mjere, nije doveo do suzbijanja ruskog uticaja, već naprotiv. Crvena linija iz 2020. godine, koja se odnosila na neprihvatanje DF-a u izvršnoj vlasti, danas djeluje zaboravljeno. Abazovićeva vlada pokazala se kao najveća prevara, dok je posljednji eksperiment, sa Spajićevom većinom, ruski uticaj prefinjeniji i na “steroidima””, naglasio je.
Dodaje da se uticaj proruskih partija ne ogleda samo u rukovodećim pozicijama koje zauzimaju, poput predsjednika parlamenta i ključnih funkcija u ekonomskom sektoru, već i u njihovoj sposobnosti da u potpunosti asimiluju politički bliske subjekte.
“To se najbolje vidi kroz rast njihove podrške na izborima, na uštrb koalicionih partnera, ali i kroz pad podrške članstvu Crne Gore u EU, uprkos bezrezervnoj podršci i optimizmu iz Brisela koji je bez presedana. Probno članstvo jeste kontramjera EU u odnosu na ruske aktivnosti i uticaj, ali ga možemo opisati i kao novu “crvenu liniju” ili kao početak tihog priznanja da se protiv ruskih trojanskih konja ne može boriti samo pozitivnim mislima”, ukazuje.
Kada je riječ o Crnoj Gori, kaže Đuričković, Brisel bi trebalo da bude mnogo više zabrinut zbog pada podrške članstvu u EU, koji se dešava ne zbog pomjeranja datuma prijema ili broja zatvorenih poglavlja, već zbog izostanka jasnog političkog stava i odbrane osnovnih evropskih vrijednosti i principa.
“Možda su prije Brisela toga postali svjesni ruski posrednici u Crnoj Gori, koji su u skladu s tim prilagodili taktiku, zadovoljavajući iluziju Brisela dovoljno, ali ne previše, barem do povoljnog trenutka. A da se taj trenutak približava, nije teško prepoznati. On se ogleda u možda najstresnijoj riječi za ruske trojanske konje u Crnoj Gori a to je “referendum””, poručio je.
Ruski igrači, navodi on, već su najavili tri referenduma u Crnoj Gori.
“Prvi je najavio Milan Knežević (o postrojenju za prečišćavanje otpadnih voda u Botunu), drugi Slaven Radunović (UNESCO i zabrana gradnje u Boki Kotorskoj), a treći Goran Danilović i tiče se direktno članstva u EU. Suštinski, svi ti referendumi predstavljaju sukob dva svijeta, EU i “ruskog svijeta””, tvrdi on.
Prema riječima Đuričkovića, ukoliko EU zaista posmatra prostor Zapadnog Balkana kao partnerski, države i građane kao istinske partnere, moraće promijeniti taktiku i povlačiti mnogo odlučnije i konkretnije političke poteze.
“Prije svega, treba bezuslovno i bez ustručavanja podržati sve istinski proevropske snage. Mogućnost za takav pristup nazire se i u nedavnom izvještaju, izjavama o probnom članstvu, kao i rokovima poput 2030. godine. Pored bespotrebno izgubljenog vremena, problem je i što se proces dezintegracije građanskog društva odvija brže od procesa evropskih integracija. To se vidi i po broju i tipu incidenata u svakodnevnom životu, kao i kroz konkretne trendove rasta političke snage proruskih partija”, jasan je on.
Kako ističe, baš kao što je najavljeno, 2026. godina mora biti godina krupnih političkih odluka, praćena tehničkim napretkom u evropskim integracijama.
Preporučeno
“Ukoliko bi se nastavio trend tehničkog napredovanja bez propratnih političkih aktivnosti Brisela, odnos snaga i situacija u društvu, za dvije godine će ličiti na današnju u Srbiji. Preciznije, društvene vrijednosti biće srozane na nivo da će i podrška samoj ideji članstva u EU biti upitna”, zaključio je.
Video