Video
Gelman za Pobjedu govori o strahotama koje Putinov režim čini i Ukrajini i Rusiji, ali je otkrio da su među Rusima koji traže utočište u Crnoj Gori bili i bogati poslovni ljudi, ali i brojni eksperti i njihove porodice, kao i mladi ruski vojnici koji su bježali od vojnog roka kako ne bi bili raspoređeni u borbe u Ukrajini. Gelman je aktivni član Ruskog antiratnog komiteta, koji okuplja ruske intelektualce i koji je stvoren da bi se suprotstavio ovoj krvavoj invaziji i kako bi pomogao da se riješi ogroman broj problema koji su nastali zbog Putinove agresije.
Ruski antiratni komitet je organizacija koja pomaže napaćenom ukrajinskom narodu da preživi brutalnu agresiju Putinovog režima. Koliko vam polazi za rukom da dođete do onih koji su najugroženiji?
Generalno, Komitet ima i druge zadatke, između ostalog i demontažu sadašnjeg sistema vlasti Rusiji, ali danas – da, nema aktuelnijeg zadatka nego da pomognemo Ukrajini. Komitet ima odnose i komunikaciju sa kabinetom predsjednika Ukrajine – Zelenskim.
Ta zemlja je 24. februara postala žrtva agresije, ali je danas to već ozbiljna sila, ključni činilac Svjetskog antiputinovskog saveza. Mi u komitetu, (konkretno Gari Kasparov), smo takođe u neprekidnim zvaničnim kontaktima sa rukovodstvom Baltičkih zemalja, Poljske… Organizujemo ozbiljne, velike humanitarne akcije pomoći građanima Ukrajine, ali danas kao najvažniji zadatak smatramo prekid mobilizacije u vojsku u Rusiji. Sada počinje jesenji vojni rok i kreću pozivi, ruska vlast ima namjeru da premaši plan i žele da pozovu više od 150.000 ljudi. Osim toga, mi želimo da objavimo istinu o situaciji, o invaziji, hoćemo da spriječimo tu mobilizaciju.
Zapravo, ti mladi ljudi mogu da odaberu alternativnu službu, za to postoje zakonski osnovi, jer u Rusiji nije proglašeno vanredno stanje, ili da na vrijeme odu iz Rusije. I, na primjer, u Crnoj Gori postoji utočište- sklonište napravljeno za izbjeglice. Osim Ukrajinaca, mi tamo primamo i one koji su pobjegli iz Rusije a imaju dovoljno godina da dobiju poziv za vojsku – tj. mi ih na taj način spašavamo od rata. Svaki koji se ne odazove pozivu je jedan vojnik manje u armiji agresora.
Ako bismo govorili o aktuelnom problemu antiranog pokreta, aktuelnoj situaciji, sada je najvažnije to da opstruiramo mobilizaciju.
Vaša organizacija ima moto da ,,nijesu Rusi započeli ovaj rat, već ludi diktator, ali naša je građanska dužnost da učinimo sve da to zaustavimo“. Kako je opredijeljena javnost u Rusiji kada je riječ o ratu?
Nažalost mi ne znamo tačno koliko je građana Rusije za, a koliko protiv rata. U Rusiji već odavno nema nezavisne statistike. Ali mi tačno znamo da su značajan dio onih koji podržavaju Putina, zapravo žrtve propagande. Osim toga danas u Rusiji za javno iskazivanje mišljenja protiv invazije, rusko pravosuđe prijeti zatvorom od 10 do 15 godina. Uprkos tome, za tri mjeseca rata presuđeno je čak 2.000 kazni zbog tih ,,antiratnih“ stavova. I oko četiri miliona ljudi je otišlo iz Rusije jer nijesu željeli ćutke da posmatraju agresiju, izražavajući na taj način radikalno neslaganje sa Putinovim režimom.
Koliko dugo će trajati taj besmisleni rat? Što Vi mislite da li je Zapad dovoljno oštro odgovorio na ,,putinovski“ fašizam ili i Moskvi dobar dio Evrope ,,gleda kroz prste“?
Ja se nadam da će prva etapa, prekid vojnih dejstava, nastupiti uskoro i da će rat da pređe na neki tinjajući sukob, kao što je bilo u prethodnih osam godina. Ipak, dok je Putin na vlasti – to će svakako biti rat. On Ukrajinu neće ostaviti na miru. Druga etapa će biti povezana sa procesima unutar Rusije, slabljenjem Putinovog režima, sukobima među regijama Rusije, a takođe i između Kremlja i vojske. Generalno, mislim da će na predsjedničkim izborima 2024. godine Putinov režim biti poražen. I to će biti kraj rata.
Kako je moguće da je režim Vladimira Putina toliko snažan, da je tako jaka propaganda, da kod nas izaziva osjećaj da Putin ima podršku ruskog naroda?
To je veoma ozbiljno pitanje koje zahtijeva dug odgovor. Tu ima mnogo različitih teorija. Jedni govore da su za sve krive greške iz 90-ih – tada je bilo potrebno sprovesti lustraciju KGB-a i partijskih vođa sovjetskog vremena, bilo je potrebno sprovesti otrkivenu ,,dekomunizaciju“ velikih razmjera. Treba priznati da se i prije Putina pokrenuo proces ograničavanja slobode medija. Ako se pogleda unazad, mogu se vidjeti brojne greške. Ali postoje i mišljenja koja govore da takva ogromna unitarna zemlja ne može da se vodi demokratski, da mora da ima cijelo vrijeme snažnu vlast – što znači i totalitarni režim. I zbog toga je neophodno da se nakon poraza Putina spovede realna federalizacija zemlje. Da se da nezavisnost regionima i nacionalnim reublikama.
Vi ste godinama u Budvi, na čemu radite i kako vidite Crnu Goru?
U Crnoj Gori s prekidima živim već sedam godina. I iako svake godine obnavljam privremeno boravište – to je moj drugi dom. Meni su se ovdje rodili sin i kćerka. Bilo je perioda kada sam bio veoma aktivan zajedno sa Naumom Emilfarbom, kada smo razvijali Dom umjetnika u Kotoru u Jugookeaniji. Dolazili su umjetnici iz cijelog svijeta. Napravili smo kolekciju u nadi da će se stvoriti muzej savremene umjetnosti u Podgorici, doveo sam Marinu Abramović na okupljanja… Ali smo se od 2018. godine skoncentrisali na organizaciju foruma ruske kulture u Evropi SLOVONOVO (Nova riječ). Forum se održao u Budvi četiri puta i sada je najveći skup ruskojezične kulture u Evropi.
Kada sam došao ovdje napravio sam projekat ,,Razvoj Crne Gore kroz kulturu“ i od tog vremena do danas se promijenilo samo to što je onih koji su dolazili iz Rusije i Ukrajine sve više i više. I dolaze prvoklasni eksperti, a ne samo ljudi koji imaju novac. Umjeti to iskoristiti – to je važan zadatak za zemlju. Ja bih čak rekao i jedinstvena šansa. Takav priliv ljudi moraju da prate veoma precizne akcije crnogorskih vlasti.
I ovdje u Crnoj Gori mi možemo da vidimo scene da Rusi i Ukrajinci pomažu jedni drugima… Daje li Vam to nadu da će u budućnosti ta dva naroda živjeti u harmoniji?
Preporučeno
Da – svaki od nas građana Rusije koji osuđuje Putinovu agresiju se trudi da uradi nešto za Ukrajince. Mi djelimično nosimo odgovornost za dešavanja i pomažemo, ne misleći o tome što će se dogoditi, smatramo da je to naša obaveza. Ipak, mislim da će, kada se rat završi, ta dobra djela postati ozbiljan argument za dobrosusjedske odnose.
