KOLUMNA VESELINA VELJOVIĆA: Grešnici i vjernici

Galileo Galilej (1564-1642), osuđen od inkvizicije na doživotni kućni pritvor zbog sukoba nauke i religije, a u trenutku izricanja presude je rekao ,,ipak se okreće“. Katolička crkva, 360 godina kasnije, priznala je i prihvatila njegovu tezu i naučnu istinu i na taj način konstatovala da je pogriješila prihvatajući njegov naučni doprinos.

Veliki portugalski pomorac Ferdinand Magelan (1480-1521), organizovao je prvo putovanje morskim putem oko svijeta a nakon što je ubijen na Filipinima njegov zamjenik Elkano nastavio je putovanje sa posadom i praktično dokazao da je Zemlja okrugla, a ne ravna ploča kako je dugo godina tvrdila crkva.

POSLJEDICE ZABLUDA

Dakle: i ovi istorijski primjeri praktično govore o zabludama religije i istorijskoj tajni, koliko su ljudskih života kroz civilizaciju kostale pogrešne aktivnosti crkve. Propovijedanje da je Zemlja ravna ploča, zabluda o postojanju zagrobnog života, teorija da je Bog stvorio svijet i život na njemu za nekoliko dana – egzaktni su primjeri dogmi i teorija zabluda posebno u sukobu sa Darvinovom teorijom evolucije kao naučno dokazanoj i jedino prihvatljivoj.

Nevjerovatna je inertnost nauke i savremenih teorija na principima materijalizma, metafizike i dijalektike gdje izostaje adekvatan naučni pristup u razobličavanju zloupotreba religije i vjekovnog procesa obmana i manipulacija. Svaki ozbiljan i naučno utemeljen pristup ne može prihvatiti zagovaranje postojanja tzv. zagrobnog života.

Propovijedanje religije kroz vjekove je jednim značajnim dijelom zasnovano na usmenom načinu prenošenja ideja i saznanja, uglavnom se radi o nepoznatom izvoru (autoru ideje, događaja, podataka) i uglavnom se ne mogu provjeriti a na taj način potvrditi autentičnost. Upravo zloupotreba istine i nauke dovodi do zabluda i manipulacija pojedincima, vjernicima i masama.

OBLIKOVANJE MASE

Psihologija ulice, mase, rulje postaje i dio društvenog razmišljanja. Crkvi je vjekovno trebala poniznost, pokornost i potčinjenost u stvaranju ,,novih ljudi“ i novih religijskih običaja. Istorija bilježi primjere podvala i prevara crnogorskog naroda i države. Kako tada tako i sada. Tuđa crkva, tuđe države u funkciji tuđih interesa u pohodu prekrajanja slavne crnogorske istorije i stalnog ataka na istorijsko i vjekovno postojanje crnogorske države.

Na sceni je prihvatanje samo teorije i teza o srpskoj Crnoj Gori ili djelovima istorije koji govore o slučajevima srpstva u Crnoj Gori. Ne preza se da se i od sahrana, kao religijskog obreda, stvaraju mitovi. Istorija će potvrditi da se radi o negatorima, mrziteljima i dušmanima Crne Gore i svega crnogorskog. To je prosta matrica: prihvata se i veliča samo srpstvo u Crnoj Gori, sve drugo je bezvrijedno ili – nepostojeće.

Zaboravljaju se ili ignorišu vjekovne težnje crnogorskog naroda za slobodom i odbranom slobode nesebičnim žrtvama o kojima govore velike istorijske ličnosti. Slobodarski crnogorski narod vjekovima opstaje na ovom kamenu i svi zavojevači su pognute glave odlazili sa ovih prostora. Božija je kazna da su mnogi okončali ovozemaljski život, jer onozemaljskog i nema zbog svega lošeg što su uradili Crnoj Gori i Crnogorcima. Veličanje sramne i izdajničke, takozvane Podgoricke skupštine, okupacija Crne Gore srpskim trupama, zapaljene i uništene na hiljade crnogorskih domova, ugašena ognjišta, na hiljade ubijenih crnogorskih građana, sprovedeni teror…

ŽRTVE OKUPACIJE

Žrtve i stradanja najbolja su slika koju je Crnoj Gori učinila srpska okupatorska čizma nakon Prvog svjetskog rata. Zasto ne reći da su Srbiji prevarama srpske diplomatije prisajedinili Vojvodinu koja nikada nije bila Srbija i nikada nije bila srpska, a teritorijalno pripada Srbiji samo posljednjih stotinak godina. To su istorijski podaci. Kao što je istorijska istina da je nakon Velikog rata srušen mit o nepobjedivoj srpskoj vojsci koja je opstala zahvaljujući crnogorskom stradanju na Mojkovcu, a bezglavim povlačenjem preko Albanije napustila vlastitu državu ostavljajući narod i civilne stradalnike.

Da, istorijska je istina da crkva bez vjernika i ne postoji; od prvobitne zajednice kroz pleme, narod i druge faze postojanja društvenih zajednica upravo zajednice stvaraju crkvu kao instituciju. Dakle, nikada i nigdje crkva nigdje nije stvarala i stvorila državu već obrnuto – država crkvu. Stoga je neodrživa teza da je crkva starija od države, pa ni od crnogorske koju nam uporno podmeću i podvaljuju. Crkva može biti mjesto na poljani, šumi, planini, pod drvetom – gdje smo sami sa Bogom i vlastitom vjerom; može biti gdje čovjek poželi a ne tamo gdje popovi žele i kako oni kažu. U toj situaciji vjerski objekti i popovi ne znače ništa. Vjerovati u Boga znači vjerovati u ideale slobode, pravde, istine, čovjekoljublja; činiti i služiti dobrim djelima, vjerovati u sebe i sopstvene mogućnosti, porodicu, društveno prihvatljive vrijednosti.

I da: vjerovati u ideale patriotizma, odanosti vlastitoj državi a ne ono što nam propovijedaju popovi; u njihove zablude i dogme, nacionalističku ostrašćenost i mržnju kojoj svjedočimo kroz istoriju.

,,OPROST“ GREHOVA ZA NOVE GREHOVE

Dogme i širenje straha od religije, navodnim običajima, obredima, kletvama i prokletstvima izazivaju strah koji sužava vidike, ograničava razum, pa vjernici postaju strahovjernici. Stvara se strah od vjere i religije i izaziva strahopoštovanje zbog zabrinutosti za porodicu i najmilije, a neznanje, neprosvijećenost, neobrazovanost, vjerska zaslijepljenost i fanatizam stvara od ljudi robove religija. Vjera postaje sujevjerje, otvarajući prostor zloupotrebama a posebno su izražene posljedice u zloupotrebi mladih ljudi kroz isključivost različitosti i prisustvo djece i mladih u crnogorskim narodnim nošnjama u pokretu rušenja vlastite države.

Poniznost vjeri i strah od prokletstva prerasta u spiranje grehova ovozemaljskog života. Podsjećam na litijaško-mantijaške kolone – u osnovi anticrnogorske i antidržavne, u suštini prosrpske, pročetničke i u funkciji destabilizacije i podrivanja institucija i države. Kolone vjernika, ali i grešnika, zašto ne reći dijelom i kriminalaca u najezdi velikosrpskog hegemonizma da sluganstvom, kleronacionalizmom pokušaju baciti pod noge sve crnogorsko.

U suštini, bogohulnici u ponašanju i naši nesrećnici prihvataju tuđu državu kao svoju i satanizujući sve crnogorsko. Kletve Svetog Petra Cetinjskog imale su za cilj da mire crnogorski narod, a ovdašnje kletve udarale su u tanane niti i biće crnogorskog čovjeka. Koliko je morbidna prevara onih koji se pozivaju na petrovićevsku Crnu Goru. Nasljednici trona Svetog Petra Cetinjskog i slavne dinastije Petrovića koji su sve radili da sačuvaju sopstvenu državu i sopstvenu autokefalnu crkvu – u odnosu na razbijače svega crnogorskog.

UPOTREBA MITOVA

Brojni su istorijski primjeri o vazalnom položaju srpskog naroda kada su, na žalost, čak i ubijali svoje najbliže sunarodnike i svoje gospodare iz niskih pobuda i za tuđe interese o čemu svjedoče brojni primjeri iz istorije. To je možda jedan od razloga i odgovor na pitanje o potrebi postojanja mita kao navodne istine pa čak i onda kada glavni junaci i akteri priče uopšte nijesu postojali.

Robovanje kultu ličnosti vječitom istorijskom mitu – dakle lažima i neistinama razvijaju paganstvo, primitivizam, bezličnost, a gubitak vlastite ličnosti od ljudi stvara poslušnike. Primjetna je raspolućenost ličnosti vjernika i grešnika. Gdje krajnost i ekstremizam vjere često rađa primitivizam i mržnju. Crkvi nikada nije odgovarala niti je podržavala istorijsku ili naučnu istinu jer sve što u svojoj misiji čine podrazumijeva samo ,,njihovu drugu ili njihovu istinu“, onako kako aktualnim procesima odgovara vlastitim interesima crkvene organizacije. Zabilježene su ,,biblijsko-mitske“ scene bauljanja po asfaltu prilikom vjerskog obreda, bauljanja po vjerskim objektima djece i zrelih ljudi što je oblik idealopoklonstva nezabilježen u našoj tradiciji i ne tako često viđen u savremenoj civilizaciji. To nije gest poštovanja već gest poltronstva, gest za osudu i sociološko istraživanje.

EKSTREMIZAM I RADIKALIZAM

Nesrećna je moderna država u kojoj popovi aktivno vode politiku i utiču na nosioce odluka i političke procese. Ekstremizam u vjeri uvijek vodi u radikalizam. Podsjećam na istorijski primjer zločina u logorima smrti u Jasenovcu i širom Evrope u funkciji religije, ali i na sličnosti zločina srpske vojske u Srebrenici u počinjenom genocidu ili zločinima masovnih grobnica takođe srpske vojske i policije na Kosovu koje se ovih dana pronalaze širom Srbije, o čemu će nadležni dati svoj sud.

Izvjesno, između ostalih razloga, u funkciji religije. Poređenja zločina koje svakako treba osuditi i u civilizacijskoj ravni procesuirati, izučavati i pamtiti.

Bezbožničke vojske vjernika i grešnika koje genocidom i zločinom u funkciji religije ostvaruju mračne ciljeve istorija i civilizacija pamte i osuđuju. Vječiti bijeg od istine i istorijskih činjenica ne vodi suočavanju sa prošlošću. Zar nije dovoljan istorijski primjer aboliranje zločinačkog i izdajničkog četničkog pokreta u susjednim državama. Svjedočimo tokom čitave godine nasrtajima na sve crnogorsko spolja i iznutra. Nasrtaji aktuelnih vlasti i nacionalističkih i hegemonističkih politika susjednih država.

Naši međunarodni prijatelji i partneri, države Evropske unije, članice NATO, predstavnici Evropske komisije i drugih međunarodnih adresa vidjeli su što se sve dešavalo, vjerodostojno su znali kakvim pritiscima je izložena crnogorska država i građani, ali su sve što se dešavalo hrabro otćutali. Njima na čast, ali i našem partnerstvu i prijateljstvu.

EVROPSKO ĆUTANJE I NAŠ GLAS

Dakle, grešnici smo ako volimo i poštujemo vlastitu državu, onda taj grijeh nosimo sa sobom. Za nas je svetinja država i nikada nećemo biti ono što nam nameću bilo oni u jagnjećoj ili u vučijoj koži. Postoje i postojaće hrabri i odvažni Crnogorci i Crnogorke, ali svakako i svi oni drugi, raznih nacionalnosti i vjeroispovijesti, koji vole i poštuju vlastitu državu i koji su spremni da je brane svojim životima od svih koji na nju budu atakovali.

Dotakli smo dno, jer ovo nije evropska i moderna Crna Gora.

I nije grijeh pasti, grijeh je poslije pada ne ustati i nastaviti dalje. Alternativa ne postoji jer ovo više nije pitanje bilo kog pojedinca već svih nas i nije pitanje pobjede ili poraza, već našeg ponosa i beskrajne želje da štitimo državu čije su temeljne vrijednosti u opasnosti.

Preporučeno