Kalezić: U Crnoj Gori će ojačati ruski hibridni uticaj, zapadne zemlje da podrže DPS i koalicione partnere

Crnu Goru očekuje drugi krug predsjedničkih izbora. Ubrzo nakon toga i vanredni parlamentarni izbori. Da li možemo očekivati jači ruski hibridni uticaj u periodu između dva izbora?

Naravno. Rusija se nije aktivnije, bar ne javno, uključivala u predsjedničku kampanju uoči prvog kruga izbora. To će se definitivno promijeniti u zadnjoj nedjelji kampanje za drugi krug gdje će oni puno lakše i jednostavnije moći da podrže kandidata koji je suprotsavljen predsjedniku Milu Đukanoviću jer je zapravo cilj i glavna meta ruske hibridne politike malignog uticaja na Zapadnom Balkanu eliminacija Đukanovića i DPS iz političkog života jer je on personifikacija prozapadne politike bar u Crnoj Gori.

Tokom kampanje za parlamentarne izbore taj uticaj će da jača kako se datum približava i za razliku od nekih prethodnih puta vjerujem da će akcenat ruskog uticaja biti na partije koje nisu samo Demokratski front (DF) – 2016. ste imali sve resurse stavljene u funkciju DF.

Sad će to biti “pravednije raspoređeno” na ostale proruske velikosrpske partije u Crnoj Gori prije svega na Demokrate, URA i pokret Evropa sad koji ipak luta između onoga što jeste i onoga što bi želio da bude. Jer se oni u javnosti predstavljaju kao evropski, građanski i prozapadni ali kadrovska struktura, ljudski kapital te partije, ideološka matrica su daleko od toga. I to mislim da postaje jasno većini građana u Crnoj Gori ali su upravo zbog te nejasnoće oni vrlo poželjan partner Rusiji na Balkanu.

Kazali ste da će ruski uticaj biti pravednije raspoređen na više partija. Ko je onda favorit Zapada među partijama u Crnoj Gori?

Zapadna politika je vrlo promjenjiva i na momente djeluje konfuzno. Prirodno bi bilo da Zapad u Crnoj Gori srčanije podrži prozapadnu opciju – dakle DPS i koalicione partnere. Međutim, ta hipoteka nesmenjivosti vlasti, organizovanog kriminala i korupcije u značajnoj mjeri je promijenila odnos i prema DPS-u i koalicionim partnerima.

Međutim, vjerujem da DPS i te partije očekuje povratak podrške Zapada upravo uoči parlamenatarnih izbora a u kontekstu ovih dešavanja sa ruskim uplitanjem.

Nije tajna da je zapadna politika u Crnoj Gori pokušavala da kreira taj centristički treći blok. Pregovori su, bar koliko je javnosti poznato, propali i to je najbolje demonstrirano uoči kampanje za predsjedničke izbore kada te partije nisu mogle da se dogovore oko zajedničkog kandidata.

Slično će biti na parlamentarnim izborima – neko ne može da očekuje da partije koje su toliko sujetno udaljene jedna od druge mogu da funkcionišu zajedno a ponajmanje što su ideološki sličnije DF-u. Puno je tu više sličnosti nego što to izgleda i to postaje sve jasnije. Tako da se očekuje jedna vrlo neizvjesna utakmica za parlamentarne izbore sa vrlo promjenjivom ulogom Zapada.

Kada je riječ o uticaju iz Srbije, možemo li očekivati “Bitku za Crnu Goru”? Imali smo već “Bitku za Nikšić”, “Bitku za Budvu”…

Interesantna je dilema koju Aleksandar Vučić ima trenutno. Dakle jasna je podrška koju Andrija Mandić i DF dobija iz Beograda. Međutim, ta podrška nije istog intenziteta kao što je bilo uoči parlamentarnih izbora 2020. ili uoči nekih lokalnih izbora.

Da li to ima veze sa Kosovom?

Da, to ima veze sa Kosovom. Aleksandar Vučić ipak vaga na koji način će se razvijati pregovori sa gospodinom Kurtijem i sa Vladom Kosova kako bi redefinisao ili definisao strategiju sa Kosovom.

Ipak ne želi da rizikuje da se aktivnije uključuje u crnogorske prilike dok ne vidi, dok ne procijeni, koliko mu to štete potencijalno može doneti u pregovorima sa Kosovom.

Tako da vjerujem da je njegov akcenat sada isključivo na pregovore sa Kosovom dok je Crnu Goru prepustio svojim ljudima iz bliskog okruženja koji nijesu uvijek toliko efikasni kao kad kampanju poput one za Nikšić vodi lično on, što ne znači da uticaja neće biti.

Interesantno je ponašanje Milorada Dodika za koga se spekuliše da podržava i sponzoriše Evropu sad.

Prepoznaje se disperzija uticaja, prepoznaje se da zvanični Beograd, Banjaluka, djelovi Crkve Srbije imaju različite kandidate odnosno favorite u Crnoj Gori.

To bi bilo prvi put ali vjerujem da će ovog puta to biti najizraženije.

Tako da nam predstoji da vidimo kakav će rezultat napraviti prozapadni blok i koliki koalicioni kapacitet će imati prozapadni blok nakon izbora. Za sada je taj koalicioni kapacitet mali skoro da ne postoji. Dominantno jer Zapad i dalje nije prelomio ili nije definisao šta stvarno želi sa Crnom Gorom.

Haški tribunal je nedavno podigao optužnicu protiv Putina. Šta to znači za Rusiju, a šta za Balkan?

Niko ne pretpostavlja da će sama optužnica operacionalizovati u smislu da će Putin zaista biti priveden i doveden pred Haški sud.

Međutim, na simboličkoj ravni to znači puno. Imate predsjednika kome teče mandat protiv koga je Međunarodni krivični sud podigao optužnicu takvog sadržaja i na simboličkoj ravni diskredituje Rusiju iz međunarodnog poretka i dodatno stvara pritisak i na Srbiju i na region Zapadnog Balkana da se snažnije odupre ruskom uticaju i da se snažnije odmakne od toga.

Prije svega mislim na Srbiju, ostale zemlje su vrlo jasno svrstane i njihova privrženost zapadnim vrijednostima je neupitna. Međutim, to je dodatni pritisak na Srbiju ali istovremeno može da znači olakšavajući faktor Aleksandru Vučiću u namjeri da se otrgne ruskom uticaju.

Djeluje li vam da Srbija uopšte ima namjeru da se otrgne ruskom uticaju?

Dvijee su tu dimenzije. Njegove strvarne namjere i želje vjerujem da postoji, da on možda lično i intimno bi to želio. Stvar je mogućnosti. Srpsko društvo je duboko konfigurisano na način da pripada tom civilizacijskom kodu – od nacionalnih institucija, crkve, političkih partija, obaveštajne zajednice apsolutno su pod kontrolom Rusije i ne manje važno ruskih obaveštajnih službi. Prosto, ideja da bi vi takvo društvo mogli da otrgnete iz kandži i zagrljaja majke Rusije je naivna bar u ovom trenutku.

Međutim, ono što zabrinjava jeste da Aleksandar Vučić ne pravi značajnije korake u tom smjeru. Svi oni pokušaji koji su se pojavljivali povremeno prije svega kroz medije da se govori na jedan drugi način, da se kreira jedan drugi narativ recimo rat u Ukrajini su propali. I kad god je on krenuo tim putem ili pokazao namjeru da ide tim putem vi imate one tradicionalne ruske igrače, crkva, preko SPS-a, medija pod njegovom kontrolom koji taj postupak stopiraju.

Dakle, on može da kupuje vrijeme još neki period ali prosto to ne može da vodi u održivu političku realnost. To ne može da kreira novu političku realnost.

Srbija je tamo gdje jeste, transformacija društva zahtijeva puno više vremena od nekoliko pres konferencija ili kozmetičke zamjene ministara. Samo me je strah da to najbolje ne razumiju naši zapadni partneri. Da zapadni partneri i dalje imaju iluziju da se taj proces poput nekih procesa u Britaniji ili Americi mogu desiti kroz legislativnu promjenu ili promjenu medijske prezentacije. To u ovom slučaju zahtjeva nekoliko decenija.

Utisak je da se zapadni partneri ophode prema Vučiću danas kao prema Putinu 2014 godine kada je aneksirao Krim. Kakav je vaš stav?

Sličnost je neupitna. Odnos prema Vučiću je odnos prema malom Putinu u političkom i geografskom smislu. Samo je pitanje do kad. Dakle, ta politika Putinu je otvorila vrata agresije na Ukrajinu i još drugim sličnim operacijama u okruženju.

Vidjećemo šta će ta politika da proizvede za Zapadni Balkan kad se radi o Srbiji. Kao što su sa Miloševićem nakon nesupjelog pokušaja da se on emancipuje politički tu politiku je zamijenila politika bombi. Ne vjerujem da će u ovom trenutku, u ovom kontekstu tu politiku zamijeniti politika bombi ali hoće neke radikalnije prijetnje.

Za srpsko društvo bi bilo blagotvorno da se konačno oslobodi te vrste političke matrice u kojoj se nalazi.

Ali ponavljam to zahtijeva užasno puno vrijeme i ne može da se desi preko noći. Tako da vjerujem da će ta promjena doći ne tom brzinom koliko bi javnost u regionu želela ili koliko bi mi možda željeli da vidimo promjenu diplomatske retorike za početak. Ali nesporno je da su razgovori iza zatvorenih vrata dosta drugačiji od onoga što ambasador Hil pokazuje javno.

Sve češće čujemo tezu da je Zapad spreman da za potpis na sporazum sa Kosovom omogući značajnije ustupke Vučiću u regionu – dio Crne Gore i BiH. Koliko su realne ovakve procjene?

To su u percepciji djelova srpskog društva logične stvari. Ali prosto promijenjena je konfiguracija samog Zapadnog Balkana.

Iz Srbije čujemo da poštuju teritorijalni integritet Crne Gore, teritorijalni integritet BiH, ali rijetko čujemo da Srbija poštuje suverenitet susjednih država.

Tačno. Teritorijalni integritet se poštuje u toj mjeri da paravojne formacije, tenkovi iz Srbije više ne prelaze u Bosnu. Ali prelaze popovi, obaveštajni agenti. Dakle samo je taktika promijenjena.

Ja ne vjerujem u teoriju o žrtvovanju Crne Gore u korist Srbije prosto zbog toga što je Crna Gora članica NATO-a, suviše važan dio jadranske obale geostrateški pripada Crnoj Gori u ovom trenutku. Ali, nažalost vidim potencijal da se dodatno destabilizuje Bosna i Hercegovina.

Ne bih bio toliko pesimističan da verujem u taj scenario da se prave teritorijalni ustupci bilo kome ali da se toleriše destabilizacija Bosne odnosno jačanje Republike srpske u političkom smislu to je vrlo izvesno.

Sa Crnom Gorom ishod predsjedničkih izbora će odrediti i ishod te politike ako uopšte postoji kao ideja.

Kako vidite Rusiju nakon Putina?

Posle pada Miloševića ste imali maksimalno dvije tri godine stabilnosti u Srbiji. To je maksimalno što možete očekivati i za Rusiju pri čemu je Rusija zemlja koja posjeduje nuklearno oružje. Niko ni u strukturama ruske duboke države ne bi se igrao sa tim da Rusija dobije stvarnu demokratsku vlast.

Ako se desi, a sve zavisi kako on ode u perspektivi hipotetičkom scenariju da on ode tako što bi ga smijenili odnosno izdali ljudi iz njegovog okruženja koji je realniji od scenarija da Rusija doživi demokratsko buđenje naroda, proleće, revoluciju.

Dakle ako bi pošao ja vjerujem da bi njegov odlazak bio vezan za promjene na vrhu iz njegovog okruženja što bi garantovalo kontinuitet politike. Dakle, ono što se dešava sa Putinom je slično onome što se dešavalo sa Miloševićem – da mu ne zamjeraju to što vodi taj rat nego što taj rat ne dobija i to otvara put ruskoj vojsci, nacionalistima unutar vlasti, ruskoj inteligenciji da bi oni bili ti koji bi izvršili neku vrstu puča ali ne u onom tradicionalnom smislu.