Znate li na koga postupcima sve više liči Milojko Spajić? Ne znate na koga mislim. Polako, biće jasno već do trećine ovog teksta, a poslije ćemo seiriti svakim novim poređenjem.
Hajmo od najnovijeg. Premijer Mickej prijeti kroz odluke nekakvog Krapovića koji je ovdje, i inače potpuno nebitan, disciplinskim mjerama svakome iz sektora odbrane ko riječ izusti s nekim iz Kabineta predsjednika Crne Gore. Službenici namještenici mogu da se siti narazgovaraju sa srpskim i ruskom špijunima. To nije zabranjeno. Nego je čak poželjno. Kao i s muljatorima kriptovaluta i sličnim bjelosvjetskim hohštaplerima. Ovako je krajem 1989. i početkom 1990. Mickejev uzor postrojavao sunarodnike koji su vodili savezne institucije i preduzeća zahtijevajući od njih da „u nacionalnom interesu“ ignorišu federalnog premijera Anta Markovića.Ljetos je pokušano odstranjivanje predsjednika Crne Gore iz procesa odlučivanja o vojsci. I Uzor je tako marta 1991. pokušao da instrumentalizuje Predsjedništvo SFRJ i preuzme komandovanje Oružanim snagama. Nije mu pošlo za rukom, zahvaljujući jednom časnom Bosancu – Bogiću Bogićeviću, tada članu Predsjedništva SFRJ iz BiH.
Ima i sitnica, ali znakovitih. Sredinom juna je Milojko Spajić pustio predsjednika Bugarske Rumena Radeva da čeka na prijem, ali je Radev, poslije nekoliko minuta otišao čuvajući time dostojanstvo funkcije koju obavlja. I Uzor je tako uživao jedno vrjeme da ostavlja razne Evropljane da ga čekaju želeći time da ih ponizi kivan što ga ministri vanjskih poslova Italije, Luksemburga i Holandije, Gianni De Michelis, Jacques Poos i Hans van den Broek, koji su u junu 1991. došli u ime tadašnje Evropske zajednice u raspadajuću Jugoslaviju, nijesu uvažili. U Ljubljani su razgovarali s predsjednikom Slovenije Milanom Kučanom, u Zagrebu s predsjednikom Hrvatske Franjom Tuđmanom, a u Beogradu sa saveznim premijerom Antom Markovićem.
No, sad je već jasno ko je Uzor. Idemo dalje, tek smo se zagrijali.
I Uzor je uživao da nipodaštava parlamente i Srbije i kasnije „SR Jugoslavije“. Pojavljivao se kad je htio i radio što je htio jer se podrazumijevalo da uvijek ima „važnija posla“.
Rijetko je davao intervjue. Prezrivo je s visine ignorisao pitanja novinara. Preferirao je državnu Radio-televiziju na čije je čelo postavljao kompromitovane prevarante ljepljivih prstiju da u strahu od primjene zakona poslušnički pune programe zvaničnom „istinom“ čiji su kostur činili njegovi govori i „vizije“. A govori su mu bili ubitačno dosadni. Po formi uglavnom sastavljeni od kratkih često birokratskih rečenica, a po sadržini od neargumentovanih tvrdnji uz poneko retoričko pitanje. To je Uzor. Učenika ne moram na ove teme opisivati. Sjećanje nam je nažalost svježe. I svakodnevno se ažurira.
Današnje plate od 1.000 eura i penzije koje samo što nijesu, tada su se zvale „švedski standard“ i „brze pruge“.
I počeci su bili slični. Kad je kolabirana privreda prestala da proizvodi dovoljno novca za otjelotvorenje „vizija“ Uzor, koji se tek bio uspeo na poziciju s koje može da upravlja i novcem, jednostavno je posegao za saveznim fondom, dakle za tuđim parama, a to je mogao zato što su te pare bile u Beogradu. Isto kao što je današnja inačica posegla svojevremeno za novcem Fonda zdravstva, a sada za novcem Fonda PIO.
Kad je novac potrošio, Uzor je počeo da vodi politiku hiperinflacije. Zvuči poznato, a?
Uzor je poslije lansirao piramidalne banke. Nije takvo vrijeme, pa ovaj ne može baš dotle, ali nije da nije bio krenuo da napravi nešto tome nalik, samo adekvatno ovom vremenu i novim tehnologijama. Problem je što su mu pod pritiskom Amera pokupili pajtaša, korejskog Gazda Jezdu, pa sad mora da bude dodatno kreativan.
I Uzor je počeo kao bankar u „bijelom svijetu“. Godine je proveo u Beobanci u Americi. Onda se vratio u Srbiju. I krenuo da je „spašava“.
Mogu ova poređenja djelovati kao pretjerivanje: pa nijesu oni isti. Nijesu. Još uvijek. Ali koriste iste metode. I krasi ih isti bezobrazluk. I isto nipodaštavanje i srozavanje instutucija. I isti umišljaj da niko prije njih nije imao pojma ni sa čim nego će oni riješiti sve domaće, a onda i globalne probleme i izazove. To je problem.
Ovakvi „vizionari“, zapravo su političke siledžije koje ruše sistem, koje razaraju instutucije, jer su institucije u njihovim glavama nebitne spram njihove „genijalnosti“, jer oni „bolje znaju“. Oni su najveća opasnost po svako društvo. Da ne idemo u istoriju, vidite samo šta je Boris Johnson napravio od Ujedinjenog Kraljevstva. Brexit je Britance koštao, prema sadašnjim procjenama, 140 milijardi funti, 170 milijardi eura. I još nije kraj. Pogledajte kako se umjerena i pristojna Amerika upire ne bi li osujetila Donalda Trumpa da završi destrukciju koju je započeo u prethodnom mandatu.
U svakom normalnom društvu postoje neki politički tabui, postoje neke granice, postoji nešto za čim se u politici ne poseže, bez obzira na mogući ili čak izvjesni politički dobitak. Kada se ta granica prvi put pređe, a ova izvršna vlast to čini, i ništa se ne dogodi, onda će se nastaviti prelaženje granice za granicom, a društvo će tonuti sve dublje u iracionalnost i nestabilnost.
Instrumentalizacija Vojske Crne Gore u političke svrhe je granica koja nije smjela biti pređena, a pređena je. Hoće li onaj ko je to napravio uzmaknuti? Neće. Ne treba biti naivan i nerealan pa očekivati od jednog Milojka Spajića da mu društvo i država budu važniji od zadnjice i ega.
Preporučeno
Stavovi izraženi u ovoj kolumni ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala Standard.
Video