Video
Na prvi pogled, tekst inicijative, koji potpisuje Ravnogorski pokret, poziva se na univerzalne pravne principe – pretpostavku nevinosti, zabranu retroaktivne krivične odgovornosti i odsustvo pravosnažne sudske presude. Međutim, iza pravne terminologije krije se opasna zamjena teza. Istorija nije sudnica, a istoriografija ne funkcioniše po pravilima krivičnog postupka. Zločini koji su dokumentovani, svjedočeni i potvrđeni u relevantnoj naučnoj literaturi ne prestaju da budu zločini zato što nisu procesuirani u sudnici, koja više ne postoji.
PREKRAJANJE ISTORIJE
U slučaju Pavla Đurišića, istorijske činjenice su jasne i višestruko potvrđene. Kao jedan od ključnih četničkih komandanata u Crnoj Gori, Sandžaku i istočnoj Bosni, Đurišić je bio odgovoran za masovne zločine nad civilnim stanovništvom, naročito nad muslimanima, tokom 1942. i 1943. godine. Njegove jedinice su djelovale u koordinaciji sa italijanskim i njemačkim okupacionim snagama, učestvujući u zajedničkim operacijama protiv partizanskog pokreta. Ovi podaci ne pripadaju ideološkom narativu, već arhivima i istoriografiji.
U tom kontekstu, inicijativa o „pravnoj neutralnosti“ ne predstavlja pokušaj uravnoteženog sagledavanja prošlosti, već politički projekt relativizacije. Ona ne osporava konkretne događaje, već pokušava da ih učini „spornim“, „nedovoljno utvrđenim“ ili „ideološki obojenim“. Takav pristup je poznat mehanizam revizionizma – kada se zločin ne može negirati, on se proglašava kontroverzom.
Posebnu težinu inicijativi daje činjenica da dolazi neposredno nakon sporne epizode sa spomenikom Pavlu Đurišiću u Gornjem Zaostru, čijem su postavljanju prisustvovali i predstavnici Srpske pravoslavne crkve. Taj čin nije bio izolovan incident, već simbolički uvod u širi proces rehabilitacije četničkog pokreta, koji se sada nastavlja kroz institucionalne kanale. Uklanjanje spomenika nije zaustavilo ideju – samo ju je preselilo sa lokalnog nivoa u državne institucije.
ĆUTANJE DIJELA PARLAMENTARNE VEĆINE
Portal Standard je povodom inicijative uputio pitanja najjačem subjektu parlamentarne većine, Pokretu Evropa sad, kao i Demokratskoj narodnoj partiji i Novoj srpskoj demokratiji, strankama koje se u javnosti tradicionalno dovode u vezu sa srpskim nacionalnim strukturama i crkvom koja je učestvovala u postavljanju spomenika. No, odgovore ni od jednog od ovih političkih subjekata nijesmo dobili.
To ćutanje govori jednako glasno kao i javna podrška – jer izbjegavanje stava u ovakvim pitanjima najčešće znači političko taktiziranje, a ne principijelnost.
Ono što se kroz ovu inicijativu zapravo testira jeste granica društvene tolerancije prema istorijskom revizionizmu. Ako se četnički komandant Pavle Đurišić, odgovoran za masovne zločine i kolaboraciju sa okupatorom, može predstaviti kao pravno „neutralna“ figura, postavlja se pitanje šta je sljedeće. Koji će se još zločini relativizovati, a koje će žrtve biti gurnute u fusnote zbog političke podobnosti?
Zato se poslanici Skupštine Crne Gore se ovom inicijativom ne suočavaju samo sa još jednim političkim dokumentom, već sa izborom koji ima dugoročne posljedice. Prihvatanje logike „pravne neutralnosti“ značilo bi institucionalno odricanje od antifašističkog nasljeđa na kojem je savremena Crna Gora formalno zasnovana. Odbijanje, s druge strane, zahtijevalo bi jasno i glasno povlačenje crvene linije prema pokušajima prekrajanja istorije.
Preporučeno
Zato inicijativa o Pavlu Đurišiću nije pitanje prošlosti, već pitanje sadašnjosti. Ona pokazuje da borba za interpretaciju Drugog svjetskog rata i dalje traje – samo se danas ne vodi oružjem, već deklaracijama, ćutanjem i političkom računicom.
