Video
Ne vjerujem da postoji iko racionalan u Crnoj Gori ko još uvijek ima iluzija da je ekipa srpskih nacionalista, domaćih populista, belosvjetskih prevaranata i lokalnih šibicara koja vlada ovom zemljom spremna da ako izgubi izbore vlast preda pobjednicima.
U Podgorici se krajem decembra ukazala ili se činilo da se ukazala tanušna mogućnost dogovora dijela nekadašnje jedinstvene post-tridesetoavgustovske vlasti s opozicijom. Tromjesečna politička močvara, bez dešavanja, bez najmanjeg talaščića, munjevito se uzburkala. Preko noći su pogaženi svi dotadašnji stavovi i „principi“, međusobna pljuvanja su ekspresno pometena pod tepih, i vlast je formirana.
Prije toga je, početkom novembra, u Kotoru Opštinska izborna komisija jednostavno odbila da sprovede u djelo nalog Državne izborne komisije. I nikom ništa. Ne samo da država nije reagovala, nego više to niko i ne pominje.
Šavnik je najeklatantniji primjer. Više se i ne zna koliko je puta tamo proteklih godina kao pokušavano organizovanje izbora, ali to kao nije uspijevalo jer je navodno nekoliko partijskih egzekutora sprečavalo glasanje. I opet nikom ništa.
Budva u petak pokazuje da može grupa koja izgubi da se zabarikadira u skupštinsku salu i da tako spriječi konstituisanje vlasti. Može čak i individua koja je državna sekretarka ni manje ni više nego Ministarstva unutrašnjih poslova da učestvuje aktivno u protivzakonitim aktivnostima – i opet nikom ništa.
Bolje ministar, nego konobar ili kurva
Razlog za ovako grčevito držanje za fotelje je najbolje opisan jednim transparentom na početku ovih protesta studentarije u Srbiji: Vlast ne puštaju, bolje biti ministar nego konobar ili kurva. Konobara na vlasti imamo, za prostitutke, ne mislim na političke, ne znam, al’ zato kandidata za Spuž imamo više, pa se samo zbog toga ne može direktno ovaj transparent primijeniti u potpunosti. Ali je to suština.
Za vladanje kada se za to nema podrška većine potrebno je smisliti priču koja se prodaje.
Narativ koji plasiraju u pokušaju opstanka na vlasti je već viđen na ovim prostorima. Stariji pamte, mlađi neka guglaju: komunistička autokratija je decenijama vladala uz Marksov narativ „diktature proletarijata“. Ta diktatura je predstavljana kao vladavina „naprednih elemenata“ poput „radničke klase“, seljaka i „poštene inteligencije“, koji nakon zbacivanja s vlasti „buržoazije“ i ostalih „eksploatatorskih klasa“, vladaju diktaturom, ali ne zato što su diktatori nego zato što je to neophodno. Zato što je „diktatura proletarijata“ jedini način da društvo uspješno bude dovedeno do besklasnog komunizma – zemlje dembelije hedonizma, izobilja i pravde u kojem će svi biti jednaki. Te „velike ideje“, ti naravno nedostižni ciljevi, ti snovi, te bajke i ta maštanja, danas bismo rekli te čiste manipulacije, neophodni su svakoj populističkoj politici kao opravdanje svakodnevnog nedemokratskog postupanja.
Diktatura srpskih nacionalista i domaćih populista
„Diktatura proletarijata“ je po svojoj definiciji i prirodi onaj vid autoritarne vladavine koji je najbliži pojmu tzv. „narodnih demokratija“. Zato je nakon prevrata Zdravko Krivokapić toliko govorio o „narodu“ – od ekspozea u kojem je „narod“ pomenuo dvadesetak puta predstavljajući sebe kao premijera „vlade naroda“. Zato je u ekspozeu govorio o prethodnom „stisku sistema nad narodom“, o tome da je „narod, a ne pojedinac heroj“ promjena, i zato je gotovo svaki njegov nastup sadržavao tu poruku o „vlasti naroda“. Zdravo Krivokapić, iako karikaturalan kakvog ga je Bog dao, djeluje iz sadašnje perspektive, kada imamo vladaoce kakve imamo, kao intelektualna i moralna gromada. On je možda čak i vjerovao da mu je splet istorijskih okolnosti dodijelio ulogu narodnog vladara, kao što vjerovatno i danas ima onih koji iz naivnosti ili nekog drugog razloga vjeruju u potrebu sadašnje diktature i upotrebe svih sredstava za ostanak u sedlu. Ali je ipak većina pragmatičnih čije motive zaokružuje onaj beogradski transparent.
Diktatura ove ekipe srpskih nacionalista populista, bjelosvjetskih hohšaplera i domaćih šibicara i sitnih prevaranata, moguća je sama po sebi u kratkom razdoblju. Za produžetak je bilo nužno definisati obrazac prodaje magle odnosno narativ kao opravdanje nedemokratskih postupaka. Zato je bilo neophodno izmisliti Evropu 1, 2, itd. To je ono što je nekad bio komunizam – zemlja dembelija blagostanja i sreće. Zato je potrebna stalna demonizacija DPS-a, iako danas za nju realno nema ama baš nikakvih osnova. Zato je potrebno stalno podgrijavati priču o kriminalu prethodne vlasti. Zato je potrebno imati u pravosudnom sistemu one koji rastežu zakone do besmisla možda čak neki od njih iskreno vjerujući u „promjenu epoha“ i sopstvenu važnost u toj „promjeni“, bez sposobnosti da shvate da su zapravo korisni idioti Andrije Mandića, Milojka Spajića i Alekse Bečića. Zato Milojko Spajić kaže pred Novu godinu da je njegov glavni cilj da odvoji Jakova Milatovića od DPS-a. Zato juče u Budvi sljedbenici Andrije Mandića haluciniraju da je dio njihovih nekadašnjih partijskih drugova „ucijenjen“ da uđe u koaliciju s Evropskim savezom iako Evropski savez nije na vlasti pa nema čime da ucijeni bilo koga. Zato nije problem što se u Kotoru ne poštuje zakon. Zato nije problem što u Šavniku nema izbora. Zato je opravdano ukinuti Ustavni sud.
Sve je to dopušteno i potrebno zarad navodnih viših ciljeva. I to nije ugrožavanje demokratije. Lenjin je govorio da je jedan od taktičkih ciljeva „diktature proletarijata“ izopštavanje nekadašnjih ugnjetavača iz društva i da je to opravdano jer „ugnjetavanje ugnjetavača“ zapravo nije ugnjetavanje. Tako ni danas sve ovo što se događa, od Šavnika prije neku godinu, do Budve u petak, nije problematično ni u kojem pogledu. Sve je to opravdano da se ne bi vratila prethodna vlast, oličenje svih zala ovoga svijeta. Zato oni koje je usud odredio da predvode „revoluciju“ imaju pravo na sve.
Novi referendum
Slaba je utjeha da u proteklih nešto više od godine svjedočimo kako su neke perjanice nekadašnje kontinuirane demonizacije prethodne vlasti, DPS-a i pogotovo Mila Đukanovića lično, i zalaganja za promjene po svaku cijenu, shvatile da su rodile monstruma. Ali i ovo njihovo sadašnje posipanje pepelom ne treba osuđivati. Svako ima pravo da neko vrijeme bude glup. Ili pragmatičan. Važno je da makar sada shvataju, jer je na ovoj strani svaki glas važan.
Iz svega ovoga je jasno sljedeće: Sadašnja vlast neće pustiti dizgine bez velikog belaja. Koalicija u Budvi teško će profunkcionisati jer je opstanak današnjih vladalaca počiva na tome da se svim sredstvima spriječi bivša vlast da se makar primakne poziciji mogućeg partnera. To će tako biti sve dok opozicija ne bude imala ubjedljivu većinu, odnosno sve dok ne napravi takav rezultat koji neće biti moguće osporiti ili pokrasti. Kao što je 2006. Crnoj Gori nametnuta matematika prema kojoj recimo 54% pristalica nezavisne Crne Gore nije više od 46% zagovornika zajednice sa Srbijom, već je potrebno da razlika premaši 5%, tako i danas imamo situaciju da je onima koji bi da sačuvaju Crnu Goru potrebna, da bi u tome uspjeli, ubjedljiva pobjeda nad koalicijom srpskih nacionalista s domaćim populistima i njihovih slugama. Je li to ponovo referendumska koalicija i atmosfera? Naravno. Bez toga uspjeha nema. I na drugoj strani je referendumska koalicija.
Preporučeno
Kao 2006. I kao 2018. Ne kaže se džaba da čovjek tek kada treći put pravi kuću radi to kako treba jer zna đe je sve prva dva puta pogriješio. I s državom je izgleda tako. I 1918. i 2006. su nauk da društvo da bi bilo uspješno mora počivati na političkim kompromisima, ali da država, ako bi da opstane, to ne smije.
