Video
Ovo je naslov filmskog scenarija i on se odvija na sljedeći način.
„Predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić pozvao da se uništi, ošteti ili učini neupotrebljivim kulturno dobro – Njegošev mauzolej“ i „Crkva Srbije (SPC) najavila nelegalnu izgradnju kapele Karađorđevića na Lovćenu“. Tako su, nakon samo par sati od govora Andrije Mandića u Vladinom domu na Cetinju 12. jula, izgledale udarne vijesti gotovo svih elektronskih medija u Crnoj Gori. Narednog dana ovo su bili glavni naslovi u dnevnoj štampi. To je izazvalo burne reakcije nadležnih organa i zainteresovane javnosti.
Iako je bio 13. jul – državni praznik, ministarka kulture i medija Tamara Vujović sazvala je hitnu konferenciju za medije. Zabrinutim i upozoravajućim glasom podsjetila je javnost da je Njegošev mauzolej kulturno dobro pod zaštitom države i da, prema članu 9 Zakona o zaštiti kulturnih dobara, niko nema pravo da vrši bilo koju radnju kojom se može prouzrokovati šteta na kulturnom dobru i da niko nema pravo da ošteti, uništi ili prisvoji kulturno dobro. Ona je istakla i licemjernost Mandićeve tvrdnje da se neće rušiti mauzolej, već da će se u blizini graditi kapela. Ministarka je s pravom navela da bi se u tom slučaju Njegoševi ostaci sigurno prenijeli u kapelu, a time bi mauzolej izgubio smisao i bio bi neupotrebljiv. Pred kamerama se logično zapitala: Kakvu bi vrijednost imao Njegošev mauzolej bez Njegoša? Podvukla je da je ova plitka i manipulativna igra Mandića na vrijeme pročitana i da će Ministarstvo kulture i medija uraditi sve kako bi se spriječio ovaj anticivilizacijski naum. Izjavila je da će od premijera Spajića tražiti da hitno sazove sjednicu Vlade na kojoj će se razmotriti dodatne mjere zaštite Njegoševog mauzoleja. Ministarka je podsjetila i svoju partiju Demokrate Crne Gore da je u njihovom programu zapisano da se moraju „njegovati sve kulturne vrijednosti, posebno bogata kulturna baština i kulturni identitet Crne Gore“. S obzirom na to da je predlog Andrije Mandića direktan napad na kulturnu baštinu i kulturni identitet Crne Gore, ministarka Vujović je pozvala rukovodstvo svoje partije da preispita koaliciju sa Novom srpskom demokratijom. Ministarka je podvukla da su za nju i njenu partiju zakoni i partijski program važniji od ministarskih funkcija i da politička čast Demokrata nema cijenu. Podsjetila je da je ona vjernica Srpske pravoslavne crkve, ali da je kao ministarku prije svega obavezuje poštovanje Ustavom propisane sekularnosti i da nije primjereno da se SPC na ovaj način bavi mauzolejom.
Nakon ministarke novinarima se obratio direktor Nacionalnih parkova Crne Gore i direktor Nacionalnog parka „Lovćen“ Vladimir Martinović. On je upozorio da se, prema članu 18 Zakona o nacionalnim parkovima, na području nacionalnog parka ne smiju vršiti djelatnosti koje bi ugrozile kulturne vrijednosti. Martinović je istakao da je Prostornim planom posebne namjene Nacionalnog parka „Lovćen“ Njegošev mauzolej označen kao kulturno dobro I kategorije čija zona zaštite ide do podnožja Jezerskog vrha, tj. do izgrađenih objekata pristupnog platoa (gumna) i vidikovca (restorana). To znači da se na Jezerskom vrhu i u široj zoni mauzoleja ništa ne smije mijenjati, a ponajmanje izgraditi/obnoviti nelegalna kapela Karađorđevića. Martinović je pozvao sve političke subjekte da obrate pažnju na najavljenu rekonstrukciju Vlade prema kojoj se Mandićevoj partiji namjerava dodijeliti resor prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine. Martinović je zbog toga izrazio duboku zabrinutost, jer je očigledno da se taj resor dodjeljuje Novoj srpskoj demokratiji kako bi se planska dokumentacija Nacionalnog parka „Lovćen“ prilagodila rušilačkoj namjeri bjelaško–četničkih snaga. Uprkos ozbiljnoj situaciji, Martinović je izrazio zadovoljstvo što je kao funkcioner GP URA dobio priliku da konačno realizuje partijski slogan „Neće URA dati!“
Ekspresno je reagovalo i Državno tužilaštvo. S obzirom na značaj ovog slučaja i na činjenicu da su se u javnosti čuli predlozi o radikalnom vaninstitucionalnom otporu u slučaju pokušaja rušenja ili oštećenja mauzoleja, medijima se obratio Vrhovni državni tužilac Milorad Marković. On je snagom institucionalnog i zakonskog autoriteta istakao da je Državno tužilaštvo spremno da reaguje i da nema potrebe za samoogranizovanim otporom građana. Marković je pozvao da se smire emocije. Upozorio je da su svaki oblik devastacije mauzoleja i izgradnje kapele na Lovćenu protivzakoniti i da je prema članu 253a Krivičnog zakonika Crne Gore propisano da će se svako ko ošteti, uništi ili učini neupotrebljivim kulturno dobro kazniti zatvorom od jedne do osam godina. Marković je obećao da će Državno tužilaštvo pomno pratiti razvoj situacije u ovome slučaju i da će reagovati u skladu s ovlašćenjima.
Nakon brze i efikasne reakcije nadležnih organa i institucija uslijedila su brojna reagovanja stručne javnosti. Univerzitetski profesori, akademici i eksperti iz umjetnosti i arhitekture istakli su, gotovo jednoglasno, da je Njegošev mauzolej prvorazredni kulturno-istorijski spomenik i jedno od najuspješnijih ostvarenja Ivana Meštrovića koji se ubraja u najveće svjetske vajare XX vijeka. Oni su objasnili da Njegoševa bista u mauzoleju predstavlja najbolji skulptorski izraz Njegoševog genija i da je cijeli mauzolej arhitektonski i ambijentalno dobro uklopljen u Lovćensku kapu. Podsjetili su da je to jedinstven primjer spomeničke arhitekture u svijetu, neprocjenjivi dio kulturno-istorijske baštine Crne Gore i da bi svako narušavanje mauzoleja i njegove okoline predstavljalo kulturocid. Istakli su da čak ni fašistički i nacistički okupatori nijesu ciljano rušili kulturno-istorijske spomenike u Crnoj Gori i da ovaj predlog svjedoči da se dio vlasti u Crnoj Gori ponaša gore od najgorih okupatora. Predlog Andrije Mandića su ocijenili kao izraz varvarstva. Dodali su da ukoliko bi Mandić uspio u toj namjeri, to bi bio drugi put u 100 godina da se prema Njegošu, Lovćenu i Crnoj Gori sprovodi rušilačka politika. Naime, 1925. godine kralj Aleksandar I Karađorđević je, uz podsticaj SPC, spriječio obnovu autentične Njegoševe kapele. Ona je srušena, a zatim je na njenom mjestu sagrađena nova kapela kao zadužbina kralja Karađorđevića. Rušenje, oštećenje ili obesmišljavanje mauzoleja bilo bi isto kao i rušenje Njegoševe autentične kapele, a obnavljanje kapele Karađorđevića bilo bi novo poniženje i potčinjavanje Crne Gore.
Podsjetili su i na to da ovo nije jedini negativni uticaj Crkve Srbije na kulturno-istorijske spomenike u Crnoj Gori, već da ova crkva decenijama nestručnim intervencijama ciljano mijenja identitet kulturne baštine Crne Gore. Protivzakonitim prepravkama u preromaničke, romaničke i romano-gotske pravoslavne hramove iz srednjeg vijeka ugrađuje elemente kvazivizantijske i raške arhitekture kako bi se ovo crnogorsko nasljeđe pripisalo srednjevjekovnoj baštini Srbije.
Strukovna umjetnička i arhitektonsko-konzervatorska udruženja pokrenula su potpisivanje peticije za zaštitu mauzoleja i protiv izgradnje kapele Karađorđevića i tokom dva dana peticiju je potpisalo više od 200 istaknutih crnogorskih umjetnika, arhitekata-konzervatora i uopšte kulturologa. O ovome su obavijestili i odgovarajuća evropska i svjetska strukovna udruženja i pozvali su na međunarodnu akciju zaštite Njegoševog mauzoleja. Podršku peticiji ili pokretanje sličnih već su najavili brojni advokati, prosvjetni radnici, inžinjeri i ljekari–humanisti. Akademska zajednica je naglasila da ukoliko bi došlo do obnove kapele Karađorđevića i prenosa Njegoševih ostataka u nju, to bi značilo da je Njegoš vlasništvo Crkve Srbije, odnosno Republike Srbije. Tada bi protojerej-stavrofor Gojko Perović mogao Njegoša da prenese zadnjim vozom za Čačak.
Oglasio se i predsjednik Crne Gore Jakov Milatović. Naveo je da politika pomirenja i prevazilaženja podjela ne znači brisanje razlike između civilizacije i varvarstva i da se ne mogu tolerisati napadi na najznačajnije kulturno-istorijske spomenike. Iako su bili i još uvijek jesu bliski politički partneri, Milatović je osudio predlog Andrije Mandića i pozvao ga je da, zbog izgradnje zajedničke budućnosti, odustane od toga. Isti apel je uputio mitropolitu Joanikiju. Tako je Milatović u ovome slučaju pokazao da njegova nedavna retorička promjena politike nije jeftina gluma, već zaista iskren otklon od retrogradne politike koju je sprovodio kao ministar–apostol u Vladi Zdravka Krivokapića i šegrt–somelijer Aleksandra Vučića. Da bi uvjerio javnost u svoju promjenu, Milatović je iskoristio ovo obraćanje da se izvini građanima što je bio dio Vladinog tima koji je komandovao brutalnim napadom na demonstrante na Cetinju 4. i 5. septembra 2021. godine.
Premijer Milojko Spajić se izvinio zbog okašnjele izjave, jer mu je trebalo vremena da se upozna s ovom temom koja nije usko povezana s ekonomskim i finansijskim poslovima. Nakon što je čuo izjavu ministarke Vujović i pošto je s njom obavio dodatne konsultacije, odlučio je da sazove sjednicu Vlade na kojoj će se raspravljati o ovom pitanju. Naveo je da će insistirati na odbijanju predloga Andrije Mandića, čak i po cijenu raskida koalicije i pada Vlade. Spajić je izjavio da je shvatio da ipak nije sve u novcu i da rukovođenje Vladom podrazumijeva jednaku važnost svih resora. Naveo je da kultura mora dobiti blagi prioritet jer je u jednoj japanskoj knjizi pročitao da je i najimućniji čovjek bez sopstvene kulture zapravo teška bijeda, a da država bez kulturne politike i bez zaštite kulturne baštine i dobara nema identitet i da to u stvari nije država, već kolonija. Spajić je naglasio da nije došao u Crnu Goru da bude finansijski direktor kolonije, već da suvereno vodi odgovornu državničku politiku u svim oblastima i da će to pokazati na ovom primjeru. Nakon ovih izjava građani i javnost Crne Gore su odahnuli.
Preporučeno
Upozorenje! Svi likovi u ovom filmu su stvarni i glume svoje funkcije, a njihove navedene izjave i radnje su izmišljene za potrebe filmske radnje. Svi citirani propisi su stvarni, ali su sada samo mrtvo slovo na papiru.
